Đava ti odnija zemlju! Živila fabrika, živila rađa! I da znate, volila bi umrit nego ostat bez rada. Volin ti ja fabriku ki svoju kuću (iz reportaže Miljenka Smoje u Slobodnoj Dalmaciji 1966. godine).

Prije rata – ne ovoga, nego onoga – Sinj nije imao ništa. Tek jednu ciglanu i uskotračnu prugu prema Splitu uz puno lažnih obećanja da će se produžiti prema Livnu. Prije rata, ovoga, Sinj je imao građevinsku firmu, tekstilnu tvornicu, trgovačko poduzeće, bolnicu, dom mladih, u obližnjem Trilju bila je Cetinka koja se bavila plastikom, u Vrlici još dvije tvornice. Uz njih, radilo je puno manjih pogona, da ih ovdje ne nabrajamo. Imao je Sinj, uz to, i firmu koja je svojevremeno proglašena najboljom u cijeloj Jugoslaviji. Riječ je o Dalmatinki, predionici konca, koja je zapošljavala gotovo tri tisuće ljudi i bila najveći pokretač razvoja cetinskog kraja.

U novoj paradigmi nije bilo mjesta ni za tvornicu koja je temeljito opljačkana, kao ni za njene radnice koje su se vratile na poziciju od prije šezdeset godina – opet su postale domaćice

Priča kaže da je za njenu gradnju prije svih zaslužan Vice Buljan, partizan i načelnik Sinja 1940. godine, kada su komunisti pobijedili na izborima skriveni pod drugim imenom i formirali prvu ‘Crvenu općinu’ u Kraljevini Jugoslaviji. Tvornica je, naime, trebala biti izgrađena u Livnu, ali ju je Buljan – i inače poznat po anegdotama – uspio premjestiti u Sinj, pozivajući se na Sinjsko polje u kojem se trebao saditi pamuk!? Pamuka u Sinju, naravno, nikad nije bilo niti ga može biti. Dolazio je kasnije iz Egipta, ali je već u prvoj petoljetki nakon Drugog svjetskog rata baš u Sinju započela gradnja najveće predionice konca na Balkanu.

Upravo o toj tvornici, uz onu u Borovu, lani je napravljena možda i najbolja izložba o industrijskom naslijeđu u Hrvatskoj uopće. Izložbu ‘Što je nama naša Dalmatinka dala?’ vidjele su u Sinju dvije i pol tisuće ljudi, svjedoči Vitomir Perić, v. d. ravnatelja Kulturno-umjetničkog središta Sinj u okviru kojeg je realiziran projekt ‘Industrijsko naslijeđe i kultura sjećanja na primjeru tvornice Dalmatinka – Sinj’. Autori, povjesničarke umjetnosti Dragana Modrić i Jelena Pavlinušić te dizajner novih medija Nikola Križanac predstavili su projekt protekli tjedan na tribini Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, objašnjavajući što ih je dovelo do ideje da se bave tvornicom koja je netragom nestala u pretvorbama i privatizacijama. Tvornice, da budemo jasni, više nema. Postoji još građevinski kostur sjajnog zagrebačkog arhitekta Lavoslava Horvata, koji je osim Dalmatinke konstruirao i slavonskobrodskog Đuru Đakovića i zagrebački TEŽ.

Ali ovo i tako nije priča o betonu. Njega je ‘lako’ srušiti. Nego je to priča o danas neostvarivoj inicijativi koja je preobrazila zaleđe Splita. To je priča o emancipaciji žena koje su praktički preko noći u patrijarhalnom okruženju od seoskih domaćica postale hraniteljice obitelji. To je priča o ženama koje nikad ranije nisu napuštale kuću, a išle su na obuku godinu dana u Kranj, Maribor ili Dugu Resu. To je priča o ženama čije su roditelje napadali da su dali djecu u ‘kurvanjsku kuću’. To je priča o prvim seoskim ženama koje su sa sebe skinule seljačku odjeću i obukle hlače. Ako mislite da je to bilo lako, teško se varate. Neke nisu izdržale pritiske, ali većina je ipak uspjela. Postale su ‘dotarice’, one koje se isplati oženiti jer imaju plaću. Imaju svoj dinar. Istina je, dijelio se on i s mužem i sa svekrvom, ali položaj žene u društvu bitno se promijenio. Njih je bilo 80 posto u tvornici, one su vodile djecu u tvorničko odmaralište Strožanac kraj Splita ili ono manje na jezeru Peruča, one su osnovale prvi košarkaški klub u Sinju, one su, na kraju krajeva, svojim rukama izgradile prvi olimpijski bazen južno od Zagreba, što je također bila jedna od zamisli Vice Buljana koji je na kritike gradnje bazena usred vodom siromašne Zagore odgovorio ovako: ‘Ako mislite da nam ne treba, uzmite ga i odnesite u Zagreb.’

Razvijala se Dalmatinka, a s njom i Sinj. Broj stanovnika se povećao za dvije trećine. Radu u tvornici se vrlo ozbiljno pristupalo, pa je i Miljenko Smoje, želeći napraviti reportažu o Dalmatinki, zadržan na ulaznim vratima jer se nije najavio, a desetominutni razgovor s njim doveo bi do gubitka od 50 kilograma prediva, što tvornica ne može dopustiti. Radilo se na normu, pa je i plaća ovisila o odrađenom. Nije bilo labavo, ali su zato radnici imali niz pogodnosti. Tvornica je, uostalom, za njih gotovo tisuću, što izgrađenim stanovima, što jeftinim kreditima, riješila stambeno pitanje, a višim plaćama poticala je opismenjavanje i edukaciju.

Projekt o Dalmatinki nastao je 2013. godine i nadovezao se na prethodni, ‘Žene u Dalmatinskoj zagori’. Počeo je prikupljanjem fotografija i novinskih članaka iz 1950-ih i 1960-ih godina, da bi se nastavio snimanjem filma s bivšim radnicama i lanjskom izložbom u sinjskoj Galeriji Sikirica koja će uskoro gostovati u zagrebačkom Tehničkom muzeju i u Labinu u Istri. Idući cilj je digitalizacija prikupljenog materijala kako bi se napravio virtualni muzej. Povod za projekt, kaže Jelena Pavlinušić, činjenica je da se o Dalmatinki u Sinju nakon njene propasti glasno šutjelo. Govorilo se isključivo o štrajku, neposredno pred prestanak rada, dok se prešućivala uloga Dalmatinke u izgradnji Sinja. Šutjelo se i o Vici Buljanu koji je u političkim promjenama devedesetih ostao bez trga s kojeg je sklonjena i njegova bista. Revizija se nije zaustavila samo na povijesti. U novoj paradigmi nije bilo mjesta ni za tvornicu koja je temeljito opljačkana, kao ni za njene radnice koje su se vratile na poziciju od prije šezdeset godina – opet su postale domaćice, a desetljećima akumulirano znanje netragom je nestalo. Kao i sve pobrojano s početka teksta, uključujući i onu prijeratnu ciglanu. Nema više ničega. Od Dalmatinke i njenih tri tisuće ljudi ostala je samo teta Snjega sa svojim psom čuvarom, koja pokušava prodati preostale zalihe konca.