Mnogo pažnje, ali i kontroverzi izazvala je odluka društvenih mreža, prije svega Twittera i Facebooka, da nakon nereda na washingtonskom Capitolu ukinu profile još uvijek aktualnog američkog predsjednika Donalda Trumpa. O tom pitanju razgovaramo s Tomislavom Medakom, doktorandom pri Centru za postdigitalne kulture Sveučilišta u Coventryju te članom teorijskog i izdavačkog tima zagrebačkog Multimedijalnog instituta, koji se u svom istraživačkom radu bavi pitanjima tehnologija - uključujući političku filozofiju interneta - kapitalizma i postkapitalističke tranzicije.
Jedni smatraju da su društvene mreže zakasnile s ukidanjem Trumpovih profila te da su mu podilazile jer je predsjednik, dok drugi ističu da se tim ukidanjem ugrožava sloboda govora. Što vi mislite?
Iz Twitterovog objašnjenja trajno ukidanje Trumpovog privatnog profila izgleda upitno. Mogli su nastaviti brisati tweetove ili stavljati upozorenja uz njih, što je u prethodnim situacijama rezultiralo znatno smanjenom diseminacijom takvih poruka. Trump je do sada imao mnoštvo objava koje su implicite zazivale nasilje. Zbog otvorenih laži, mizoginije i rasizma mogao je biti "benan" (ukinut, op.a.) i ranije, ali Twitter javne figure izuzima od nekih pravila koja vrijede za ostale. To benanje jest, doduše, simboličko dovršenje političkog samoubojstva koje je Trump sam počinio. Ukidanje je došlo u času kada je svima jasno da je Trump izgubio poluge vladanja i da više ne zapovijeda niti svojim najbližim suradnicima, što je u političkim sustavima situacija vakuuma vlasti. Šok od 6. siječnja je za političku javnost u Sjedinjenim državama bio golem. Dogodila se transgresija koja je ugrozila proces prijenosa vlasti, iako realno bez potencijala za državni udar – upravo zato jer je glavni nositelj vlasti u tom trenutku izgubio sve poluge vlasti. Tim potezom Twitter je nešto i riskirao, nepovjerenje kod zagovornika slobodnog govora, pa čak i kod zagovornika uvjetovanog slobodnog govora poput mene, ali očigledno su moment i promjena općeg raspoloženja prelomili stvar.
Koliko su društvene mreže kao alat zaslužne za stvaranje atmosfere koja je dovela do upada mase u Kongres?
Bez društvenih mreža grupe kao što su Alt-Right, QAnon, Proud Boys ili Boogaloo Bois svakako ne bi dobile prodor u mainstream. Društvene mreže važan su alat vidljivosti i koordinacije tih pokreta, pogotovo u disperznom političkom prostoru, pa tako i na desnici. Treba prepoznati da je okupljanje na Capitolu bila prilika, možda i zadnja, da ti pokreti i njegovi akteri osiguraju svoju političku i medijsku relevantnost i nakon Trumpovog odlaska. Nužno je i njih vidjeti kao političke aktere. Međutim, društvene mreže i drugi kanali masovne diseminacije, poput aplikacije WhatsApp, svakako mogu biti informacijska spirala koja ljude gurne u nasilne situacije i spremnost na nasilje, pogotovo kada u pozadini djeluju strukturne forme ekonomskog, etničkog, patrijahalnog i rasističkog nasilja. Stoga su se društvene mreže našle pritisnute da reguliraju širenje dezinformacija, manipulacija i poziva na nasilje, te da informacije kontekstualiziraju i učine kompleksnijima. To je tek djelomično uspješno, dijelom zbog nedovoljnog ulaganja u takvu provjeru, a dijelom i zbog toga što više reklama mogu prikazati kada je informacija kraća i fragmentiranija, pa smo prisiljeni više skrolati.
Ukidanje Trumpovog računa na Twitteru, Facebooku i drugim platformama otvara pitanje moći društvenih mreža kao javnog prostora. No taj prostor reguliraju njihovi vlasnici čiji je cilj isključivo profit?
Bitno je istaknuti da Twitter ne koristi samo Trump, nego to radi čitava politička scena kako bi izbjegla medijsku trijažu. Pobuda i prilika da se bude vlastiti medij i medijima nameće diskusija nisu u naravi drugačije od pobuda i prilika alt-right ekipe. Društvene mreže, naravno, imaju monetarnu korist od masovnosti, a Twitter i od toga da ga se vidi kao pozornicu "službenog političkog govora". Uostalom, masa nas korisnika društvenih mreža djelujemo kao da smo svoj medij. Time su mediji izgubili monopol na oblikovanje javnog govora, premda ni tradicionalni i novi komercijalni mediji nisu u ekonomskom pogledu drugačiji.
I društvene mreže i komercijalni mediji bore se za iste reklamne pare, za istu ekonomiju pažnje, za isti clickstream. Privatna poduzeća nisu nužno politički neutralna. Dapače, čitave frakcije kapitala direktno ovise o vlastitoj političkoj orijentaciji. U SAD-u su te tendencije nešto jasnije, jer para ima veću ulogu no u drugim demokratskim sustavima. Zoran primjer su odnosi proizvođača oružja - ili naftne industrije - i republikanaca. Ne iznenađuje da nakon četiri godine Trumpove vladavine big tech, koji se uglavnom nalazi na suprotnoj strani političkog spektra u SAD-u, koristi pravila koja je morao izraditi pod pritiskom javnosti i pravne odgovornosti da bi ga konačno ušutkao. Opredijeljenost big techa, uostalom, vidi se iz činjenice da je Twitter na isti dan kad i Trumpov, suspendirao i profil Sciencea Huba, najvećeg piratskog repozitorija znanstvenih članaka o kojem praktički ovisi globalna dostupnost znanosti izvan bogatih institucija globalnog sjevera.
Postoji li potreba za zakonskom regulacijom društvenih mreža te je li ona moguća?
Iako su dijelom zatvoreni sustavi, Twitter i Facebook su platforme javne komunikacije, pa se postavlja pitanje njihove infrastrukturne uloge spram javne sfere i prava javnog govora. No kako su to privatne firme, one same postavljaju pravila komunikacije unutar zakonskih dopuštenja. Djelomično je to problem monopola. Međutim, u mrežnim komunikacijama monopol je gotovo neizbježan zbog takozvanog mrežnog učinka: komunikacijska mreža je tim korisnija za svakog njenog sudionika što je više sudionika komunikacije. Također, oligopol je temeljna karakteristika razvijenog kapitalizma. Može se reći da su Facebook i Twitter konkurenti u istom tržištu, pa su ipak obje mreže benale Trumpa. Potencijalno problematičnije od benanja Trumpa je benanje društvene mreže Parler na Appleovim i Googleovim aplikacijskim platformama, jer bi to pitanje trebao regulirati pravosudni sustav. Rješenje je kompleksno: regulacijom prisiliti društvene mreže da znatno više ulažu u provjeravanje, kontekstualiziranje i obogaćivanje informacija, spriječiti ih u izbjegavanju poreza, od tih sredstava znatno više ulagati u učenje za snalaženje u informacijskoj kompleksnosti te u pluralizaciju i dekomercijalizaciju medijskog prostora. Naposljetku, možda te monopole i razbiti ili ih pretvoriti u javni servis, koji bi bez pritiska reklama mogao imati i kvalitetnije sučelje i bolje služiti smislenom informiranju.
