U vrijeme dok su se europski dužnosnici sporili oko načina na koji bi trebalo riješiti gorući problem izbjegličke krize koja se iz Afrike i s Bliskog istoka nezadrživo prelijeva u Europu, na azijskom kontinentu također se odvijala izbjeglička drama. Zarobljeni u vodama između Tajlanda i Mijanmara (nekadašnje Burme) našle su se tisuće burmanskih i bangladeških izbjeglica, bez hrane, vode i lijekova, jer njihovi krijumčari nisu znali gdje da ih iskrcaju zbog pojačanih policijskih patrola susjednih zemalja.
Prošlog vikenda indonezijski ribari spasili su oko 1300 ovih izbjeglica, no za to vrijeme na brodovima je bilo njih još najmanje 5000, dok su deseci ljudi umrli uslijed gladi, bolesti i meteža na brodovima. Vlade Malezije, Indonezije i Tajlanda, zemalja u koje su se izbjeglice uputile, reagirale su tek nakon što su slike očajnih i izgladnjelih ljudi obišle svijet, pa su neke od njih pripustile na svoj teritorij, ali pazeći pritom da u svakoj prilici naglase da je smještaj koji će im pružiti samo privremeno rješenje.
Većina ljudi koji su se nalazili na brodovima pripadnici su muslimanske manjine Rohingja, naroda koji je u Mijanmaru već desetljećima izložen državnom teroru i brutalnim osvetničkim napadima tamošnje budističke većine. Rohingje se smatra potomcima arapskih trgovaca koji su na ovo područje došli prije više stoljeća, a osim u Mijanmaru, gdje ih ima 1,3 milijuna ili četiri posto stanovništva, žive još i u Bangladešu, Pakistanu i Saudijskoj Arabiji. Iako u Mijanmaru žive generacijama, tamošnji režim ne priznaje ih kao nacionalnu manjinu, već ih smatra ilegalnim ‘bengalskim imigrantima’ i na temelju toga odbija dodijeliti im državljanstvo. Takozvani Akcijski plan za Rakine, regiju u kojoj živi većina Rohingja, problem namjerava ‘riješiti’ tako da ih prisili da se izjasne kao bengalski imigranti i time se odreknu svog identiteta autohtone nacionalne manjine ili da neograničeno dugo budu zatočeni u prihvatnim centrima.
S otkrićem masovnih grobnica, u kojima su pronađene stotine tijela burmanskih izbjeglica, saznalo se i da se radi o tijelima ljudi koje su krijumčari držali zatočenima dok su od njihovih obitelji, očigledno bezuspješno, iznuđivali novac
Budući da nemaju reguliran status, režim im uskraćuje i većinu drugih osnovnih ljudskih prava, poput pristupa vodi, hrani, komunalnim uslugama, zdravstvu i obrazovanju. Nemaju pravo vlasništva ni glasa, a drastično im je ograničena i sloboda kretanja. Institucionalna diskriminacija nad njima toliko se ukorijenila u društvu da ih čak i pojedini predstavnici opozicije nazivaju ilegalnim imigrantima, a zbog prešućivanja ovog problema čule su se kritike čak i na račun burmanske opozicijske ikone Aung San Suu Kyi.
Rohingje se smatraju jednim od najproganjanijih naroda bez države u svijetu, a zbog sistematske kampanje isključivanja i nasilja koje se nad njima provodi neki analitičari taj proces u Mijanmaru nazivaju tihim genocidom. Uz institucionalnu represiju, učestali su i pogromi koje nerijetko predvode budistički svećenici, naročito od 2012. godine, kada je okidač za jedan takav osvetnički pohod bilo silovanje jedne budistkinje. Tom je prilikom ‘reformistički’ predsjednik Thein Sein izjavio da bi najbolje rješenje bilo da ih se sve deportira, ukoliko ih neka zemlja želi primiti. Zabilježeni su i slučajevi da su svećenici organizirali blokadu humanitarne pomoći namijenjene muslimanima, a govor mržnje usmjeren protiv njih također je uobičajena pojava.
U pogromima 2012. godine poginuli su deseci ljudi, zbog čega je uveden policijski sat, a prema podacima UNHCR-a te je godine iz Mijanmara izbjeglo 120.000 Rohingja. Izbjeglički val obično kreće između kasne jeseni i početka sezone monsuna u proljeće, pa je tako bilo i ove godine, kada je zabilježeno 25.000 odlazaka u prvom kvartalu, dvostruko više nego lani. Dio izbjeglica obično se zadrži u Bangladešu, koji je također muslimanska zemlja, no ujedno gotovo jednako siromašna kao Mijanmar, zbog čega se većina ipak odlučuje na daljnji put prema Tajlandu, Maleziji ili Indoneziji.
Početkom ove godine, međutim, vlasti Tajlanda, države koja s Mijanmarom dijeli kopnenu granicu, pokrenule su opsežnu akciju protiv krijumčara koji su izbjeglice dotad rutinski preko Tajlanda prebacivali u Maleziju. Glavni razlog te akcije bio je pronalazak masovnih grobnica, prvo na Tajlandu, a onda i u Maleziji, u kojima su pronađene stotine tijela burmanskih izbjeglica. S otkrićem grobnica saznalo se i da se radi o tijelima ljudi koje su krijumčari držali zatočenima dok su od njihovih obitelji, očigledno bezuspješno, iznuđivali novac. Pretpostavlja se da su s krijumčarima surađivali ne samo stanovnici lokalnih zajednica već i vlasti Tajlanda, kraljevine u kojoj je od prošlog proljeća na vlasti vojna hunta. Malezijski mediji javili su pak da je na njihovom teritoriju pronađeno tridesetak takvih grobnica, čije je postojanje javna tajna, dok je ministar unutarnjih poslova Ahmad Zahid Hamidi izjavio da su krijumčarski kampovi ‘postojali najmanje pet godina’.
Zbog akcija na kopnenim granicama pojačao se krijumčarski promet morem, što je i dovelo do posljednje tragične situacije, no vlasti Tajlanda, Indonezije i Malezije istovremeno su pojačale i pomorske patrole i ribarima zabranile da pomažu unesrećenim izbjeglicama. Cilj tih patrola spriječiti je da izbjeglice uopće dospiju na njihovo tlo, jer u tom slučaju međunarodno pravo zabranjuje državama da ih izbace. Temelje takve imigrantske politike u regiji udarila je 2013. godine australska vlada konzervativnog premijera Tonyja Abbotta operacijom Suverene granice kojoj je cilj po svaku cijenu, pa i onu smrti izbjeglica, spriječiti njihovo iskrcavanje na australsko tlo. Australski primjer očigledno su odlučile slijediti i države jugoistočne Azije, što znači da se može očekivati još tragedija na plutajućim krijumčarskim zatvorima, tim više što režim izoliranog Mijanmara nema namjeru ukinuti aparthejd koji provodi nad pripadnicima Rohingja muslimana.
