Ako su kretanja na Trećem programu Hrvatskog radija nekakav mogući lakmus za šire apetite vlasti na odlasku, možemo samo biti sretni da im pri ruci nisu zalihe kakvoga oružja masovnog uništenja. Prisavsko vodstvo, čiji rok trajanja na upravnim i uredničkim pozicijama vjerno oslikava kratica ve-de, naime, kao da se grozničavo priprema za život vječni: s jesenskom programskom shemom i desetak novih emisija umjesto starih izdanja i autora taj će se kanal napuniti raznih crkvenjaka i slične fele poput župne sakristije milodarima. Prije mjesec dana ovdje smo pisali o prvim takvim potezima v.d. urednice programa Nevenke Dujmović i njenih šefova Joze Barišića i Siniše Kovačića, te pomoćnice Antonije Hrvatin Roth. Tada smo istaknuli tri nova desničarska imena s valova Trećeg – Danijel Labaš, Boris Havel, Boris Beck – dok smo ovom prilikom (zasad neslužbeno) suočeni s četiri prinove, od pripadajućih spomenutim krugovima, a bilo da se radi o budućim voditeljima starih ili novih emisija. Kao što su mediji proteklih dana objavili, to su: Vladimir Lončarević, Marito Mihovil Letica, Jure Vujić, Josip Mihaljević.
Lončarević je književni povjesničar s ekskluzivnim interesom za katoličke teme i bivši pomoćnik savjetnika predsjednika RH – u kabinetu prisutan od Tuđmana do Josipovića. Za njega se prije desetak godina pisalo i da je član opskurne, ali utjecajne katoličke organizacije Opus Dei, zajedno s imenima kao što je Tomislav Karamarko; Opus Dei je negirao članstvo potonjeg, dok Lončarević više nije spominjan. Marito Mihovil Letica pak spada među karikaturalno zagrižene revizioniste kakvi pravdaju NDH po nadraženijim domoljubnim portalima i kojima se udbaši dan-danas priviđaju na svakom koraku. Letica je pritom i uvaženi suradnik Radio Vatikana te novi član Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, institucije koja naoko pukim čudom izmiče strogoj liječničkoj pažnji. Jure Vujić, pravnik i politiolog, međutim, nije tako uspješno izmaknuo znanstvenom sudu kad je u jednom časopisu prije pet godina doslovno prepisao tri stranice iz određenog rada Dejana Jovića. No s obzirom na jako političko zaleđe, Vujiću je put do HRT-a bio zagarantiran; po kuloarima se inače govorka da će emisiju uskoro dobiti i na televiziji. Jer on je jedan od petorice autora čije je knjige svojedobno u vlastitoj, privatnoj nakladi objavio Zlatko Hasanbegović. O tome kakva je desničarska literatura posrijedi, ‘Novosti’ su već pisale, no valja podsjetiti da je upravo današnji ministar kulture – u međuvremenu i sam sveden na svojevrsnog vršitelja dužnosti – u ono vrijeme strastveno napadao Treći program Hrvatskog radija kao politički više nego sumnjiv. Slično je u novije doba govorio Jozo Barišić, donedavni ravnatelj programa HRT-a, a i dalje tamošnja siva eminencija. Četvrto zanimljivo novo ime na Trećem programu je ono mladog povjesničara Josipa Mihaljevića s Hrvatskog instituta za povijest, suradnika Hrvatskih studija. Mihaljevićev interes tiče se novije domaće historije, a najistaknutiji rad mu je publikacija s državničkom prepiskom Franje Tuđmana koju je uredio s Miroslavom Tuđmanom i Ivicom Lučićem. Intrigantno je pritom uočiti kakvim se i čijim jedinicama bavio Mihaljević prilikom suradnje s Hrvatskim biografskim leksikonom: Josip Kraš, Otmar Kreačić, Vicko Krstulović, Milka Kufrin.
Nove emisije koje će tako voditi Lončarević, Letica, Vujić i Mihaljević zvat će se, redom: ‘Duhovni profili’, ‘Kozmos i etos’, ‘S one strane sjećanja’, ‘Povijesne kontroverze’. Za to vrijeme, bez ikakvog su objašnjenja s popisa uklonjene neke emisije koje su predstavljale okosnicu samog identiteta Trećeg programa, jedinstvenog medija koji je kroz desetljeća razvijao sasvim ekskluzivni osjećaj – i pripadajuću publiku – za istraživanje radiofonije i jednako politološku esejistiku, ili za radijsku dramaturgiju i dokumentaristiku. Dobar nesretni primjer su emisije Ljubice Letinić ‘Audio.doc’ i ‘Skrivena strana dana’; nisu im pomogle ni ubilježene nagrade, ni protestno slovo vodstva najveće hrvatske strukovne udruge, Hrvatskog novinarskog društva. Štoviše, jednako tako nije ni emisiji ‘Jutro na Trećem’ voditelja Ivice Prtenjače pomogla činjenica najveće slušanosti. Ali u navedenom smo prošlom tekstu o Trećem programu ionako već ustanovili da je udes tog medija i započeo onda kad su i njemu, prije nekih desetljeće i pol, prvi put malo izrazitije nametnuti kriteriji tržišta.
U međuvremenu strukturno oslabljen program izvrgnut je dakle teškoj ideološkoj difamaciji i kadrovskoj čistki, a tu su i drugi udari na glavni javni medij. Slično se tretiraju i televizijski kanali, pa je uočeno da nacionalističkom, komercijalnom i općenito svjetonazorskom obrascu desnice ponajviše izmiče Treći program Hrvatske televizije. Ali zbog načina i opsega takvog preuzimanja javno-medijskih platformi pojavljuju se i obrambene inicijative poput jedne najnovije, koja se vodi za prigodnim sloganom ‘Sloboda Trećima’. I dok oni brane te medije radi očuvanja njihove dosegnute vjerodostojnosti i sekularnosti, desničarski jurišnici – koji se, dakako, nadaju ostanku na vlasti – pozivaju se na ‘omogućavanje dostupnosti različitih mišljenja i stavova’. Smatraju valjda kako je došlo vrijeme da se kroz frekvencije trećih pusti ono što se dosad nije imalo šansu naširoko čuti. I premda nisu baš svi od njih ispuzali direktno iz crkve u sekularni eter, nego su poneki na desnici ionako, njihova bi se većinska provenijencija dala oslikati čuvenim riječima Stipe Gabrića Jamba, bivšeg gradonačelnika Metkovića. On nam je naime proljetos vjerno predočio porijeklo čelništva grupacije Most, čiji uspon dominantno nadgledaju isti krugovi kao i HRT: ‘Stric mu zvonio, drugi stric otvarao crkvu, strina kitila crkvu. Imali tamo plaću i na crkvinom napravili kuću. I crkva sve to vodi. Dođite u ovaj grad i pitajte ljude tko su oni.’ Ili jednostavno najesen poslušajte Treći program Hrvatskog radija; velike su šanse da ćete se u najmanju ruku osjećati kao među opisanim strinama i stričevima, aleluja.
