Četveročlana obitelj Macakanja iz Kule Atlagića nije 4. kolovoza 1995. godine imala puno vremena za razmišljanje, a trebalo je donijeti odluku za koju su odmah znali da će, u svakom slučaju, u potpunosti promijeniti njihove živote. Da li ostaviti kamenu kuću koju su davno sagradili djedovi njihovih pradjedova, masline i voćke, ili ostati na pragu, dočekati Hrvatsku vojsku, pa što bude. Nisu se bojali za svoje živote jer nikada nikome nisu ništa nažao učinili, ali kada su vidjeli da ljudi masovno bježe, glavom bez obzira, ponijela ih je ta atmosfera i kolektivna panika. Spakovali su što je moglo stati u prikolicu i nakon brojnih peripetija završili u Šapcu. Sava Macakanja imao je tada 30 godina, pokušao je nagovoriti roditelje, oca Momčila i majku Ružu, da ostanu, ali oni, kao i njegova sestra, donijeli su čvrstu odluku.
U tuđoj zemlji snalazili su se kako su znali i umjeli, a odmah nakon dolaska roditelji su požalili što su napustili svoje selo i već nakon šest godina odlučili su se na povratak. Sava i sestra ostali su u Šapcu. Pola kuće bilo je srušeno, druga polovica zapaljena. Prvih nekoliko godina bilo im je teško, sklepali su nekakvu kamenu prostoriju pokrivenu daskama, struju su dobili tek nakon tri godine, a nešto kasnije i vodu. Sava im je slao povremeno dio teško zarađenog novca radeći u Šapcu sve i svašta i tako su preživljavali. Poslije smrti oca 2003. godine, majka je ostvarila poljoprivrednu mirovinu koja iznosi 720 kuna mjesečno. Prošlo je još par godina, sestra se udala u Valpovo, majka je umrla i Savi nije preostalo ništa drugo nego da se vrati na rodno ognjište i nastavi živjeti potpuno sam, na onom istom mjestu gdje je proveo djetinjstvo i mladenaštvo.
U ovoj zabiti ništa nemamo. Ulična rasvjeta je na svakom desetom stupu pa smo uglavnom u mraku. Zanima me što onda mi to plaćamo - pita se Sava
- Odmah sam shvatio daću: ako ne zasučem rukave, jednostavno ću propasti i moj povratak izgubit će svaki smisao - kaže Sava i zatim nam pojašnjava.
- Najveće bogatstvo ovoga kraja je plodna zemlja od koje su živjeli još moji čukundjedovi. Osnovao sam obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo iako od obitelji postojim samo ja, jer se nikada nisam ženio. Nisu mi to dozvolile razne okolnosti, i to uglavnom loše, koje su se redale jedna za drugom. A sada je, čini mi se, malo kasno. Ipak, kažu ljudi, nikad ne reci nikad. Podigao sam nove nasade trešanja, čak 2.000 sadnica, masline, bajame i smilje. Kako je riječ o mladim voćkama, još nemam punog i očekivanog uroda, još sam u čistom gubitku zbog pozamašne investicije, ali znam da će biti bolje. Proizvode plasiram na tržnicu u Zadru, od ove godine i u Rijeku, jer je riječ o prvorazrednom, ekološkom voću - objašnjava Sava Macakanja.
Odmah po povratku Sava je shvatio da nije dovoljno samo raditi na poljoprivredi i preživljavati, već da je potrebno učiniti još nešto što bi doprinijelo dobrobiti mnogih povratničkih obitelji, pogotovo staračkih, koje jedva spajaju kraj s krajem.
- Postao sam član Vijeća srpske nacionalne manjine Zadarske županije, no, nažalost, moje vijećnikovanje danas smatram izgubljenim vremenom. Sve što sam govorio na sjednicama nije prihvaćeno kako treba i moje primjedbe i prijedlozi uglavnom nisu prosljeđivani dalje. Kao da sam govorio u vjetar. Tri godine bio sam i predsjednik Mjesnog obora Kule Atlagića, ali nikako nisam uspijevao nešto postići. Jednom zgodom sam svog sunarodnjaka iz Vijeća pitao zašto me ne podrži i zašto nije agilniji kada je riječ o ostvarivanju naših prava. Rekao je da se boji da bi mu to možda netko zamjerio. Eto, s ovim je sve rečeno. Tako problemi povratnika na ovom području postaju su sve veći. Naš najveći problem je infrastruktura. O problemima i prijedlozima kako ih riješiti sam pisao nadležnim institucijama općine i županije. Sve je uredno zavedeno u protokol, ali ni danas nisam siguran da li su ta moja pisma uopće pročitana. Putevi još nisu nasuti, a vodovoda nema u velikom dijelu sela. Sve sam provjerio, investicija nije velika, cijevi postoje. U Vodovodu su rekli da ako puste vodu, neće biti za piće. Pa što onda. Neka puste tehničku vodu. Ljudi će znati da je riječ o takvoj vodi, pit će ono što piju i danas, a tehnička voda uveliko bi pomogla u poljoprivredi i stočarstvu. Nažalost, ništa od toga. Ovdje plaćamo komunalnu naknadu. Pitao sam službenicu u Općini što ja to plaćam kad su putevi zarasli i jedva prohodni. Rekla je da je riječ o uličnoj rasvjeti, uređenju zelenih površina, održavanju groblja, krematoriju i slično. Pa mi to ništa ovdje, u ovoj zabiti nemamo. U ovoj zabiti ništa nemamo. Ulična rasvjeta je na svakom desetom stupu pa smo uglavnom u mraku. Zanima me što onda mi to plaćamo - pita se Sava.
Nekoliko puta tokom razgovora naš sugovornik je primijetio da problemi zapravo nisu u novcu, već u nečemu drugom. Nakon našeg inzistiranja ipak je objasnio.
- Mislim da je to, ali samo kod činovnika u lokalnoj zajednici, jednostavno zato što smo Srbi. Nitko o tome neće javno da progovori, međutim, mi u ovim selima to itekako osjećamo. Što se pak tiče Hrvata u Kuli Atlagića, kojih je ovdje bilo i prije i za vrijeme i poslije rata, nemamo nikakvih problema. Zajednički dijelimo sudbinu i teškoće i živimo kao i prije. Pomažemo jedni drugima i jedni drugima odlazimo na slave i velike blagdane - objašnjava nam Sava.
Ljute ga i mediji. Kaže da svako malo na Hrvatskoj radioteleviziji, kojoj redovito plaća pretplatu, a jedva vidi sliku, stalno govore o Srbima u Hrvatskoj kao okupatorima i agresorima, što ga jako vrijeđa.
