>

novosti logo

Kultura Kultura

Treptaj vidljivog i nevidljivog

Umjetnica izložbu kontekstualizira kroz riječ 'uputstva', ali ne doslovno, nego kao poziv na reakciju na svoja promišljanja o nematerijalnom svijetu osjećaja i na to kako on utječe na naša tijela

Nedavno je u zagrebačkoj Galeriji VN otvorena druga samostalna izložba Ivane Pipal, nazvana 'Knjiga treća – Uputstva za upotrebu (ljudsko tijelo)'; njezina prva izložba, 'Priča o teti Mandi', privukla je početkom ove godine pažnju publike i dobila odlične kritike.

U Galeriji VN tijekom dana umirovljenici čitaju novine, uglavnom nezainteresirani za nevidljivi svijet koji umjetnica predstavlja, dajući galerijskom prostoru novu, performativnu dimenziju – gotovo je nemoguće dokučiti o čemu oni razmišljaju, shvatiti njihove duhovne procese, ono nevidljivo što čini sastavni dio naših života a čime se autorica bavi. Ivana Pipal izložbu kontekstualizira kroz riječ uputstva, ali ne doslovno, nego kao poziv na reakciju na svoja promišljanja o nematerijalnom svijetu osjećaja i na to kako taj svijet utječe na naša tijela, zapravo poigravajući se filozofskim pitanjima treptaja i Lacanovom teorijom pogleda. Njeni crteži uzvraćaju nam pogled i otvaraju procese našeg nevidljivoga duhovnog svijeta znanju i iskustvu koje u sebi nosimo.

- Izazvala sam različite reakcije, od rasprave o tome slaže li se netko sa mnom i razgovora s nekim novim ljudima o nevidljivim stvarima i jasnoći mog rada, do oduševljenih dojmova kako je upravo to ono što netko doživljava kroz svoje oči, ali i pomak i nešto novo u mom dosadašnjem radu. Projekt nije u obliku uputa koje bi netko trebao jasno slijediti, ali mislim da sam time uspjela promatrače uključiti u svoj proces - kaže nam mlada umjetnica.

Izloženi proces, koji je istovremeno i autoričin diplomski rad na Odsjeku za nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, gotovo odmah upućuje na to da će 'finalni proizvod' biti knjiga.

Pokušala sam predstaviti kako zamišljam fizički oblik nevidljivih pojava, no pritom nisam imala osjećaj apstraktnog nego znanstveno-fantastičnog prikaza - kaže Ivana Pipal

- S obzirom na to da je materijal koji sam predstavila prikaz istraživanja i nedovršenog procesa rada, prezentacija koja mu najviše odgovara sama se nametnula. U Galeriji to nije strogo vezano uz oblik knjige (osim naslovom), a postavljanje izložbe i moj odnos prema tome nalikovali su mom radu u ateljeu, gdje sam crteže stavljala u suodnos i time pokušavala predočiti jasnu rečenicu koja će prenijeti ideju kojom sam se bavila. Izložba mi je koristila, jer sam mogla odjednom sagledati i sistematizirati sav materijal, što će mi zasigurno pomoći u nastavku rada na knjizi - govori Ivana Pipal.

Autorica je crtala impulzivno, prenoseći svoje trenutačne osjećaje na papir; tako je pratila razgovor pet osoba u istoj prostoriji, koje su, kako kaže, 'povezivale jedino noge'. U takvim bi trenucima odlazila u apstraktne forme.

- Ti su crteži nastali spontano, u sklopu moje koncentracije na ono što želim nacrtati i svaki je na kraju rezultat onoga kako ja doživljavam određenu pojavu. Proces izrade crteža bio mi je izrazito inspirirajući, kao što mi je i apstraktnost formi koje dopuštaju slobodnu vizualizaciju izrazito privlačna. S obzirom na to da sam pokušala predstaviti kako zamišljam fizički oblik nevidljivih pojava, zanimljivo je da pritom nisam imala osjećaj apstraktnog nego znanstveno-fantastičnog prikaza - kaže umjetnica.

Vječno je, dakako, pitanje koliko umjetnost može pozivati ljude da u današnjem materijalističkom svijetu razmišljaju 'nematerijalno', odnosno kolika je njezina emancipatorna uloga. Ivana i na njega ima spreman odgovor:

- Umjetnost može predstaviti ili predložiti neke ideje, a utjecaj koju ima ovisi o okružju u kojem nastaje i publici koja je može shvatiti i vidjeti. Mislim da je moje umjetničko stvaranje odraz mene u društvu u kojem jesam i moja je osobna potreba da izrazim to što vidim, postavljam neka pitanja i predlažem neke sugestije. Svatko nosi u sebi nešto što može dati i predstaviti društvu. 'Pomoći ljudima' izraz je koji ne razumijem u potpunosti, moj rad možda može nekome osvijestiti postojanje svijeta o kojem pričam, potaknuti razmišljanje i neku malu promjenu. Naučiti treptati za mene je puštanje svega što misliš, znaš i imaš; ostaje samo ono što vidiš tog trenutka. Osjećaj treptanja mi je fantastičan, tada osjećam kao da se nalazim u tijelu i da je to jedina rupa kroz koju vidim van.

Izložba je popraćena i tekstovima koji su – iako prate umjetničine sugestivne, linearne montažne spojeve – direktna referenca na knjige kojima se Ivana Pipal bavi.

- Pisanje smatram jednom jako lijepom disciplinom, a inspiraciju vrlo često dobivam iz knjiga, priča i tekstova, pa je i naracija sastavni dio mojih projekata. Količina teksta ovisi o vezivanju uz ostatak rada, pa ga može biti i manje i više, nemam formulu, no uvijek mi je lijepo predstaviti dio projekta koji je tekstualan, tek tada imam osjećaj da je rad potpuno zaokružen.

Ivana Pipal šeće između različitih tipova medija koje ravnopravno koristi za ono što želi podijeliti s nama: kaže da je strip idući na redu. Želi se baviti velikim životnim temama, jer ih smatra najjednostavnijima.

- S obzirom na to da su radovi povezani s mojim postojanjem, problemima ili fascinacijama s kojima se susrećem, oni mi pomažu u komunikaciji, prenose moje stanje i ljudi se tako lakše sa mnom povezuju. Iz tog razloga mi je izlaganje ideja i crteža drago i pozitivno iskustvo, sa svakom novom izložbom steknem nekolicinu novih poznanika i prijatelja. Po mom mišljenju, velike životne teme su one koje su najjednostavnije, s kojima se svi trebamo stalno baviti - kaže ova umjetnica.

1/1