Nedavni potres u Zagrebu s epicentrom u Markuševcu, uzdrmao je usred borbe s pandemijom koronavirusa ne samo metropolu nego i cijelu središnju Hrvatsku, zadavši mještanima nove probleme i brige, ali i pokazujući njihovu solidarnost i volju da se što prije svima stradalima nevolje ublaže. Dimnjaci su padali a zidovi pucali ponajprije na zagrebačkom području, no 5,5 stupnjeva po Richteru zatreslo je mnoge domove sve do Korduna, premda odonud i inače do šire javnosti dospijeva manje, katkad i nimalo informacija.
Za posljedice zagrebačkog zemljotresa na Kordunu i mi smo doznali posve slučajno, posjetivši Nedjeljka Bijelića iz Pješčanice kraj Vrginmosta s namjerom da vidimo je li napokon riješio svoj problem s pitkom vodom, o čemu smo pisali prije koju godinu.
- Ma pusti sad vodu, prijatelju, pogledaj prvo što mi je taj potres u Zagrebu učinio - zavapio je čim smo stigli u selo naš domaćin, iz predostrožnosti navlačeći na lice zaštitnu masku i uvodeći nas u kuću. A unutra, gotovo svi zidovi popucali uzduž i poprijeko; ne mora se biti stručnjak za statiku da se shvati kako u takvom objektu i nije baš najuputnije boraviti.
- Mislio sam da je višegodišnji problem s pitkom vodom moja najveća nevolja, kad ono, vraže ne lezi, navalila korona, a za njom i potres. Kad je zatreslo, za tili sam čas, još u gaćama, izletio iz kreveta u dvorište. Nekoliko sam sekundi jasno čuo škripu i buku, a onda se sve smirilo. Ušavši u kuću, imao sam što vidjeti: sve u prašini, a zidovi ispucali. Od tada me strah boraviti u kući, ali što mogu. Najgore mi je noću, ne mogu spavati jer stalno osluškujem. Kad bi se još jednom onako zatreslo, kuća bi se samo složila. Nasreću, sad će ljepše vrijeme, pa ću spavati napolju. Nemam se kome više ni izjadati, jer zbog tog prokletog virusa u ovom ionako pustom kraju nigdje nikoga nema. Napiši tamo da me je strah za kuću, a bogme i za mene samog: možda netko pročita, pa mi i pomogne kad vidi ove raspucale zidove - direktan je Nedjeljko.
Kad smo mu objasnili pravi razlog svog dolaska, samo nam je s rezignacijom uzvratio da se stanje s nedostatkom pitke vode u njegovoj kući nije s mrtve točke pomaklo već punih 18 godina. Da utaži žeđ, umije se, ponešto skuha ili opere posuđe, svakoga dana odlazi do najbližeg izvora pitke vode, skrivenog u dubokoj vrtači na strmini usred šume. Tako mora prijeći gotovo četiri kilometra. Budući da to svakodnevno čini od svog povratka u Pješčanicu u proljeće 2002. godine, sigurni smo da bi se po tolikoj kilometraži danas čak i neki svjetski putnik poput Marka Pola pored Nedjeljka mogao doimati poput pravog, neutreniranog amatera.
- U blizini, ni stotinu metara od moje kuće, jedan je bunar koji nam je uvijek dobro služio kao izvorište pitke vode. No kad sam se vratio na Kordun, našao sam ga uništenog i zatrpanog, a ono malo vode na dnu imalo je takav neugodan miris da mi je odmah bilo jasno kako više nije za piće. Nasreću, naišao sam na ovo šumsko vrelo, pa svakog dana na tačkama odonud dovozim dvadesetak litara u bocama i kanisterima. A to je dva kilometra tamo i dva nazad, pa nije čudo da sam dosad nekoliko tački uništio. Nije mi, doduše, toliko do njih koliko do vlastite kičme i nogu… kralješnica se, naime, iskrivila, a dobio sam i proširene vene na nogama, koje bi trebalo operirati. Tako moj put do izvora sada traje sve dulje i dulje, posebno onaj uzbrdo i nizbrdo. Zato su i posude za vodu sve manjeg kapaciteta, da se bar težine na povratku malo rasteretim. Jednoga dana više uopće neću moći do te strmine, a što će onda biti sa mnom, ne smijem ni razmišljati. Najbolje bi bilo da se onaj bunar kraj kuće što prije očisti, pa da u njemu opet bude one dobre vode od koje ti trnu zubi - pojadao nam se Nedjeljko, pa nas podsjetio kako je odmah po povratku o svom životnom problemu obavijestio općinsku vlast u Vrginmostu. No prolazili su mjeseci, za njima i godine u kojima su se smjenjivali načelnici i nadležni a s njima propadala razna obećanja, ali pomoći niotkuda. Bili su mu, uz ostalo, rekli da bi do njega od glavnog cjevovoda u Utinji trebalo sprovesti cijev dulju od kilometra te da za te radove u općinskoj kasi novca nema, no i dalje mu bez imalo srama i puno rezona uredno šalju račune za slivne vode. A on ih još urednije plaća, premda ni sam ne zna zašto i zbog čega.
Nedjeljkova je kuća, nasreću, ostala čitava u Oluji i nakon nje, no po povratku iz izbjeglištva teško bi opstao da mu nije bilo dobrih suseljana koji su mu nabavili peć i nešto namještaja, pa mu s hranom pomagali pune dvije godine, odnosno sve dok nije dobio pravo na 800 kuna socijalne pomoći. Nikakvih drugih primanja nema ni danas. Nerado priča o najtegobnijem razdoblju svog života.
- Osim te mršave socijale, barem jednom godišnje dobijem štogod od Crvenog križa, nekakvu pomoć i slično. Socijalna služba mi plaća struju, a sada sam u potrazi za veš-mašinom koja se ne spaja na dovod vode nego ima svoj vlastiti rezervoar. I u Crvenom križu i na Socijalnom su kazali da takvu ne mogu dobiti, pa sam žalostan: pranje veša mi je stvarno veliki problem, pogotovu stoga što pet stotina kuna, koliko mi preostaje kad platim režije, moram rasteguti od početka do kraja mjeseca za sve ostale potrebe - zaključio je naš domaćin.
Načelnik obećava pomoć
O Bijelićevoj situaciji porazgovarali smo s Milanom Vrgom, načelnikom Gvozda, koji je bio vidno iznenađen činjenicom da su uslijed zagrebačkog potresa popucali i zidovi Bijelićeve kuće u Pješčanici.
- Nitko nam to nije dojavio, pa ni sam Nedjeljko. Svakako ću ga u dogledno vrijeme, čim to okolnosti dopuste, posjetiti i svojim očima razmotriti što bi se tu moglo učiniti, odnosno kako mu pomoći. A što se pitke vode i obližnjeg bunara tiče, osobno ću odmah o tome izvijestiti Crveni križ, pa se nadam da će ondje naći aktiviste koji će ga što prije očistiti - obećao je Vrga.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
