U tekstu pisanom sredinom lipnja za Večernji list članica RF-a Katarina Peović, koja je na nedavnim izborima osvojila saborski mandat, iznijela je prijedlog da bi se u ‘fondove za saniranje krize’ trebalo ‘preraspodijeliti sva sredstva u bankama koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava, što iznosi oko 700.000 kuna’. Naime, u Hrvatskoj oko 51.000 bogataša na bankovnim računima ima oko 75 milijardi kuna, a to je iznos koji je Vlada rekla uložiti u sanaciju korona-krize. ‘Umjesto osiromašenja većine, država bi trebala posegnuti u džepove bogataša’, napisala je Peović.

Ovdje nećemo preispitivati utemeljenost ovog zahtjeva za preraspodjelom novca, no on će nam poslužiti kao primjer što se u novinarstvu događa kada se dirne u ‘nepovredivost’ privatnog vlasništva, e da bismo rekli koju o klasnom položaju novinara i teškoćama koje iz toga proizlaze (samim slučajem i reakcijama na njega bavi se tekst Marka Kostanića ‘Tko se boji za štednju najbogatijih?’ objavljen na portalu Bilten). Dakle, mainstream novinari Jasmin Klarić i Sanja Modrić, oboje s portala Telegram, napisali su kako izjave poput ove ruše šansu lijevoj koaliciji na izborima, a Modrić i da je Peović primjer političarke (navodi i druge) koja ‘mulja i farba’, uz pitanje ‘odakle joj bolesna ideja da se ljudima oduzme štednja koja je, po njenom mišljenju, prekomjerna’.

Zbog sistema zvijezda koji je u medijima ustoličen, novinari spadaju u tzv. srednji sloj ili u malograđane. To su pripadnici onih struka i zanimanja koji, iako većinski obespravljeni, uporno vjeruju kako ‘slava i novac’ samo što nisu zakucali i na njihova vrata

Očito je u tih novinara, a vijest su prenijeli i komentirali i mnogi drugi u mainstreamu i na društvenim mrežama, proradio klasni instinkt. Netko dira u svetinje ‘normalnog društva’, a to je, naravno, ono liberalne demokracije i tržišne privrede. Nije bitno što se u stvarnom životu ‘svetinja vlasništva’ svakodnevno krši i što je građanska demokracija, zaslugom prije svega stranačkog sistema, ali i tzv. civilnog društva, u ruinama. Na djelu je ono što Serge Halimi, urednik Le Monde diplomatiquea i autor knjige ‘Novi psi čuvari’, naziva pokornim i tržišnim novinarstvom. ‘Obazrivo s novcem’ vrijedi za taj svijet dobrovoljnog ropstva, iako javno mnijenje u kojemu se takve vijesti objavljuju ustvari određuju tajni sporazumi moćnika politike i industrije (vlasnika medija), koje oni koji kadroviraju svoje medije po kuloarima, a sami se guraju u svijet ‘elite’, zovu tržištem.

Novinarstvo se teško odupire svome zalasku. Da je kao struka simbolički propala, iako realno medija svih vrsta ima mnogo, konstatirali su već mnogi. No dešava se, kao što je još 1932. napisao Paul Nizan, adresirajući svoju kritiku na tada aktualnu građansku filozofiju, koja velikim konceptima prikriva da sudjeluje u prljavoj raboti svoga vremena, da ‘poštovanje iskazano viđenju filozofa na kraju služi samo moći bankara’. Tu gdje su još prije stotinjak godina carevali filozofi, danas bez konkurencije dominira dirigirano javno mnijenje. Dominiraju tzv. masovni mediji, kao ‘novi psi čuvari’ vladajućeg poretka.

U doba tržišnog novinarstva medijima je uspjelo, bez obzira na to svrstavaju li se na desni ili lijevi dio centralnog političkog spektra, da glas kapitala ostane onaj zadnji i dominantan. Uzmimo jedan primjer novina ‘svjetskog formata’, kakve su francuski dnevnik Liberation. Te novine pokrenuo je još Jean-Paul Sartre, da bi s razdobljem neoliberalnog prevrata njihov tadašnji urednik Laurent Joffrin 1990-ih konstatirao da su postigli cilj o kojemu osnivač nije mogao ni sanjati: ‘Bili smo instrument pobjede kapitalizma na ljevici.’

I dok s jedne strane možemo pratiti procese proletarizacije u medijima, sve više loših ugovora o radu, loših radnih uvjeta, potplaćenosti, nesigurnosti – svega onoga što ide uz neoliberalnu privredu kao takvu – druga strana iste scene je veliko gomilanje novca i moći u velikim monopoliziranim informativnim sistemima. Ekonomska, a po posljedicama i društvena kriza zahvatila je i njih, ali to ih nije odvelo na put osvještavanja svog klasnog položaja, put poštenog posrednika između naroda i informacije, koji mora biti ‘nepristran i uravnotežen’, kako to tvrdi novinarska deontologija. U pravilu se stvari odvijaju baš u suprotnom smjeru: mediji otvoreno navijaju za trenutne političke i privredne gospodare, pa čak i onda kada su spram njih prividno kritični. Jer ta je kritika uvijek parcijalna i pogađa ovog ili onog pojedinog političara ili privrednika, ovu ili onu orijentaciju (često i kao probni balon vladajućih, u čemu se u nas izvještio Jutarnji list), ali nikada ne sagledava totalitet društva. Naprosto, cijela bitka odvija se kao bura u čaši vode, kao naguravanje u samo jednom, nazovimo ga srednjoklasnom, segmentu društva. Dok su istovremeno ‘donje’ klase gotovo potpuno isključene iz sudjelovanja u medijskim procesima. A kada ih se u medije i pripusti, to je samo zato da bi ih se optuživalo (češće) ili lažno sažalijevalo (rjeđe).

Prihvatimo li koncept postojanja klasne svijesti, mogli bismo reći kako novinari još uvijek, zbog sistema zvijezda koji je u medijima ustoličen, spadaju u tzv. srednji sloj ili, namjerno ćemo upotrijebiti izraz koji više nije u modi, u malograđane. To su pripadnici onih struka i zanimanja koji, iako većinski obespravljeni, uporno vjeruju kako je to samo privremeno stanje i kako ‘slava i novac’ samo što nisu zakucali i na njihova vrata. Stvar komplicira to što se pojedincima u moru medijskih radnika to uistinu i događa. Odnos prihoda i simboličkog kapitala neke zvijezde (najviše na TV-u, ali i nekih novinskih kolumnista) i ‘običnog’ novinara postaje gotovo nesumjerljiv. Pa ako je novac koji dođe do takvih neposrednih producenata i sve manji, ostaje im još dovoljno simboličkog kapitala da se osjećaju dijelom ‘elita’ a ne običnog puka, koji još uvijek konzumira njihove uratke. Oni su umreženi nizom ‘tajnih sporazuma’, glatko plove iz jednog medija u drugi, druže se s ljudima iz estrade i iz one ‘specijalne estrade’ onih koje još uvijek zovemo političarima.

Klasna borba, kao Marxova odgonetka zagonetke pokretača povijesti, tako se u vremenima kao što je naše okreće i prema unutra. I kao što je svaki radnik onome drugome, kada ne postoji dobra sindikalna organiziranost, da o većoj klasnoj svijesti i ne govorimo, samo puka konkurencija, tako se i klasna borba s plana društva u cjelini, koje je za insajdere ‘mirno’, seli unutar medijskih redakcija.

U većini medija tržišnog novinarstva (a logiku privatnika, iz svojih posebnih razloga, imitiraju i tzv. javni mediji) ‘spontano’ se formira piramida u kojoj, kako piše Halimi, istovremeno za zaposlene funkcioniraju barem tri redakcije. Jedna za zvijezde, koje žive životnim stilom elita i ne miješaju se s novinarskim proletarijatom. Druga za obične novinare, koji još imaju neki redovan radni status i plaće od kojih barem mogu preživljavati. I ona treća: za vanjske suradnike, povremene novinare, one zaposlene po vremenski ograničenoj projektnoj logici i sl., koji uopće ne spadaju pod sferu radnog zakonodavstva koje bi ih nekako štitilo, već su potpuno nezaštićeni svojim ‘slobodnim ugovorima’ o radu. A od honorara ne mogu normalno živjeti.

Očito, novinarstvo spada u ona zanimanja koja su među prvima zahvatile tzv. deregulacija (a ustvari nova i precizna regulacija), prepuštenost simuliranom tržištu i borba za opstanak na njemu. Kako je to sa stanovišta klasne svijesti postalo moguće? Kako su novinari pristali, isprva čak s veseljem, a kasnije sa slabim i neorganiziranim otporom, na takav svoj neugodan položaj? Problemi jesu strukturne naravi i na to ćemo se zaključno osvrnuti. Ali ostanimo još trenutak na nivou problema svijesti. U strukturi građanskih zanimanja nekada su, jasnije no danas, postojale podjele na tlačitelje i potlačene, koje su išle jasnijim granicama razdvajanja prvih od drugih. I najmanjem privatnom gazdi, nekada majstoru, njegov novi zaposlenik bio je nekom vrstom sluge, što su realno bili kalfe. Isto tako, bilo je jasno da neki slojevi mogu kroz profesionalnu karijeru napraviti klasni iskorak i da je za postati gospodinom sigurnije bilo tražiti sreću među pravnicima, advokatima, liječnicima i sl. nego među običnim državnim službenicima, o manualnim radnicima da i ne govorimo. Još je filozof Georg Lukács, pišući o problemu duhovnog vodstva i o ‘duhovnim radnicima’, primijetio problem, kako bismo danas rekli, postojanja odnosno nepostojanja društvene mobilnosti. No iako se ona može i empirijski mjeriti, a rezultati su u kapitalizmu prije jednog stoljeća (kada je filozof o tome pisao) i danas uvijek porazni, na nivou svijesti uvijek su postojala ‘iskrivljenja’ i fantazije o uspjehu, nejednako raspoređeni po zanimanjima buržoaskog društva. On čak govori da dok su neke profesije, poput državnih službenika ili inženjera, u proizvodnji ipak zastupljene prvenstveno svojom radnom snagom, druge, poput akcionara ili tvorničkih direktora, duhovni su radnici čiji rad je samo ukras njihova buržoaskog karaktera. Danas bismo ‘zastarjeloj’ direktorskoj trebali pridružiti menadžersku ideologiju, kao onu koja dominira svijetom špekulativnog kapitala, a koji opet dominira cjelokupnim, tzv. financijskim kapitalizmom kao takvim. A tko su ustvari menadžeri, pa onda i menadžerske zvijezde, kao obrazac ‘uspješnih poslovnih ljudi’ koje svi sektori nastoje imati, a sve struke u svojoj unutrašnjoj strukturi imitirati? Pa to su obični birokrati, uredski preslagivači hrpa papira u kojima se iz novca proizvodi novac, koji su, kada tzv. realna privreda stagnira, preoteli aureolu zvijezda društva, vrhunskih kreativaca i savjetnika za uspjeh u životu. I dok su nekad npr. zvijezde u pop-kulturi nametale svoje obrasce ponašanja dijelovima ne samo mladih predstavnika društva, danas one imitiraju presice političara pa pred panoima tvrtki sponzora, a ponekad i političkih stranaka, drže pseudopolitičke govore o bilo kojoj temi koju nametnu strukture političke moći u nekom trenutku.

A gdje su u svemu tome novinari? Pa oni očito spadaju, po toj staroj podjeli, u ovu drugu grupu, u ona zanimanja čiji je duhovni rad ‘samo ukras njihova buržoaskog karaktera’. Činjenica da u njih ekonomske suprotnosti (neoliberalna globalizacija u ekonomiji apsolutno dominira u mainstream novinarstvu) ne nalaze svoj autentičan ideološki izraz objašnjiva je danas, kao i prije sto godina, time što pripadnici tih potlačenih grupa gaje nadu da će prijeći i uspeti se u tlačeću klasu. Nadu, koja ovdje nije sasvim iluzorna, ma koliko bi neko istraživanje o njoj dalo porazne rezultate. Malograđani se dakle donekle s pravom nadaju da će poštujući pravila igre, npr. ona u tržišnom novinarstvu, unaprijediti svoj klasni položaj. Oni imaju nadu, koju većina manualnih radnika nema. Pa je na nivou svijesti, grupne ili čak klasne, i to razlog njihove otuđenosti od radničke klase.

Tako stoje stvari kada polazimo od filozofije svijesti, no što kada problem izložimo strukturno? Je li sudbina novinarstva da skončava kao sluga vladajućih jer mu je takav ‘međupoložaj’ među klasama i strukturno zadat? Ne ponašaju li se novinari racionalno u svom, možda i svjesnom izboru za uvijek vladajuću ideologiju, jer se jedino tako mogu nadati nekakvom uspjehu u karijeri? Svjesno ili instinktivno, izbor većine te profesije da služi, nametnut je izbor. Govoreći u poznatoj Marxovoj slici, i siromah i bogataš imaju jednaku slobodu izbora da spavaju pod mostom. No sama ta ‘sloboda izbora’ već je proizvod vladajuće ideologije. Oni koji u nju vjeruju, oni koji misle da usprkos cijeloj postavljenosti kapitalističkog sistema kakav je danas pišu slobodno, rade to za sistem za koji je unutrašnja motivacija sudionika poprilično ravnodušna. Pišu li tržišni novinari kako pišu iz uvjerenja ili nužde, jer su samo glupi i ne razumiju društvene odnose o kojima se ne libe imati mišljenje, ili su pametni pa znaju da lažu, ali su pokvareni, to je sistemu, dok stvar funkcionira, na kraju krajeva svejedno.

No vladajuća ideologija nije svemoćna. Ona si, ma koliko stranački pluralizam proizvodio duhovno jednoumlje, ne može naprosto ‘podvrgnuti’ sve druge ideologije, tako da ih zatre do nepostojanja. Ono što ona može jest ‘samo’ uspostaviti općeniti horizont, u kojemu će sve postojeće ideologije ‘razgovarati’, makar i tako što će jedna nasilno dominirati nad svim drugima. Mediji mogu ipak biti pozornicom tog dvostrukog ‘filtriranja’, ali samo pod uvjetom da postoji više ideologija koje razgovaraju i bore se da zauzmu poziciju vladajuće ideologije. Dakle, da još neka ideologija osim neoliberalnog kapitalizma u klasnoj borbi izbori svoje mjesto u medijima.