>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Turisti unutra, stanari van

Nova se turistička sezona zahuktava, a s njom je očekivati i veći manjak stanova za podstanarski najam. Jer vlasnici stambenih prostora opet će se povesti za obilnijom zaradom, a ona leži u sektoru gdje se za nekoliko noćenja dobije koliko inače za čitav mjesec. U turizmu, naravno. I treba uočiti da nam čitava državna ekonomska politika počiva na forsiranju turističke industrije, pa sve većem broju ljudi sve više preostaje samo da iznajmljuju što god mogu i ne mogu.

Uz to je vezan niz daljnjih problema. No zanimljiv je način na koji lokalni političari u Hrvatskoj gledaju na tu temu. Evo, recimo, splitski gradonačelnik koji fokus čitavog predmeta smješta u područje ljudske duševnosti. ‘Najviše me nervira pohlepa ljudi koja je sve veća’, zdvaja Andro Krstulović Opara, ‘i koja se očituje primjerice u zgrtanju po svaku cijenu. Žalosti me da iznajmljivači izbacuju podstanare i studente 1. lipnja radi nekoliko tjedana ili vikenda najma turistima. Pa gdje vam je duša?’

I dok žalosni Andro ganja nemirne duše iznajmljivača, mi smo se dali u potragu za kompleksnijim razlozima sve teže situacije u vezi sa stambenom problematikom općenito. Nekima koji bi objasnili situaciju mimo navedenih motiva pohlepe i zgrtanja. Zanimljive odgovore ponudio nam je ekonomist Bojan Nonković iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) koji za početak konstatira da je stanovanje u Hrvatskoj gotovo u potpunosti prepušteno tržištu. Drugim riječima, duševnost se morala iskazati prije negoli je tržište počelo diktirati igru, tamo gdje se još uvijek pitalo državu, ali i lokalne razine.

‘Umjesto zgražanja zbog rasta cijena najma i pohlepe iznajmljivača’, kaže Nonković, ‘nositelji vlasti bili bi korisniji kad bi proveli konkretne politike koje vode održivom stanovanju za većinu. A kad govorimo o iznajmljivanju stanova, povećanje cijene najma ne prati kretanje dohotka. U većim gradovima te cijene nerijetko prelaze 40 posto ukupnih primanja kućanstva. U Hrvatskoj je privatizacijom stambenog fonda devedesetih došlo do toga da je 90 posto kućanstava smješteno u vlastitoj nekretnini.’

Ali preko 40 posto hrvatskih kućanstava danas odlikuje prenapučenost, a oko 80 posto mladih u dobi od 18 do 34 godine živi u roditeljskom domu. Stambena politika svodi se, prema uvidu ovog ekonomista iz BRID-a, na poticanje zaduživanja u stambenim kreditima. I to za one koji ih uopće mogu dobiti, ali javna sredstva tako završavaju kao profit banaka.

Stambene politike trebale bi se usmjeriti na izgradnju javnog stambenog fonda te na bolje upravljanje postojećim, po uzoru na razne zapadnoeuropske gradove. ‘U Hrvatskoj bi korisnije bilo’, nastavlja Bojan Nonković, ‘sa stanovišta zadovoljenja stambenih potreba većine stanovništva, izgrađivati i poticati neprofitni sektor u stanogradnji, umjesto davanja poticaja bankama i komercijalnim građevinskim poduzećima.’

Tu je i problem s kratkoročnim najmom preko platformi kao što su Airbnb i Booking.com. Posljedica rasta te vrste najma jest rast cijena dugoročnog najma domicilnom življu. U razvijenijim zemljama mnogi gradovi odlučno reguliraju to tržište, a u Hrvatskoj je kratkoročni najam porezno favoriziran spram dugoročnog. Čini se zato da je turizam kod nas važniji i od stanovanja. Zakon omogućuje gradovima da podignu paušalni godišnji porez na kratkoročni najam, ali npr. Split se zaustavio na odluci o paušalu od svega 750 kuna. Pa, gradonačelniče Opara, eto baš zgodne prilike da i vi pokažete dušu: imate pravo na dizanje paušala do 1500 kuna godišnje.

1/1