‘Ja, Daniel Blake’ vjerojatno je najbolji film Kena Loacha u zadnjih dvadesetak godina, tj. od kad redovno surađuje sa scenaristom Paulom Lavertyjem. Iako je u tom periodu potpisao neke razvikane naslove kao što su ‘Zemlja i sloboda’ te ‘Vjetar povija ječam’, ‘Ja, Daniel Blake’ jedini je Loachov film koji se može smjestiti, barem otprilike, u rang njegovih najreprezentativnijih radova poput ‘Bubamaro, bubamaro’ (1994) i ‘Obiteljski život’ (1971). Kažem otprilike, jer navedeni naslovi, za razliku od aktualnog, ne pate od naglašenog humaniziranja pa i stanovitog idealiziranja ‘poniženih i uvrijeđenih’ , odnosno nisu ni blizu manifestne afirmacije solidarnosti radnog naroda (kojem često ne daju raditi). Zadnji dakle Loachov film, pobjednik Cannesa, djelo je snažne tendencije i poruke, a istovremeno bi željelo biti autentično u najboljoj tradiciji britanskog socijalnog realizma kojoj je sam Loach dao znatan obol. Takav spoj ne zvuči baš previše skladno, ali mora se priznati da je dostatno uspjelo proveden da istovremeno ostavi dojam društvene realističnosti i omogući (intenzivno) gledateljsko suosjećanje s protagonistima te navijanje za ‘pravu stvar’ - pravednije društvo kojim neće dominirati kapital, profit i birokracija, nego ljudska solidarnost. No film ipak ne može prevladati svoja ograničenja te je njegovo nagrađivanje Zlatnom palmom u rijetko kad snažnijoj konkurenciji ipak primarno posljedica dobro znane kulturne dominacije liberalne ljevice koja uživa podupirati ‘progresivne vrijednosti’ istovremeno prostirući crvene tepihe i časteći se kavijarom. Svakako, humanistička toplina Loachova i Lavertyjeva uratka nije sporna, feel good stanje koje taj dvojac u gledateljima stvara inteligentno u smjesu dodajući odgovarajuće doze tuge kao, uz ljubav, najčišćeg i najplemenitijeg osjećaja nije nešto protiv čega bi trebalo podići kritičarsku artiljeriju, snažnoj kritici birokratizma i apsurda koji on proizvodi treba zapljeskati, ali…
Protagonist Daniel Blake (Dave Johns), udovac na pragu tzv. treće životne dobi koji je pretrpio srčani udar, upada u žrvanj birokratizma zdravstvenog i sustava zapošljavanja završivši u apsurdnoj situaciji da ne smije ni raditi ni dobivati novčanu potporu, jer je jedini način da je dobije taj da traži posao, ali ne smije se zaposliti jer mu liječnik ne dozvoljava, dok mu je istovremeno invalidnina ukinuta jer je neka ‘viša’ komisija zaključila da je radno sposoban - i tako se junak vrti u krugu bez izlaza. Potenciranje apsurdnosti na slučaju glavnog lika Loachu i Lavertyju nije dovoljno, pa Danielu pridružuju mladu samohranu majku Katie s dvoje djece (Hayley Squires) koja se također suočava s birokratskom rigidnošću i doslovno gladuje, tako da kreirani filmski svijet, čija je namjera, između ostalog, izreći istinu o društvenoj stvarnosti vanjskog svijeta na koji se referira, postaje prilično jednodimenzionalan. Pritom se odašilje i vrlo jasna poruka kako nisu krivi ljudi nego sistem kojem mehanički služe valjda rođeni ili odnarođeni birokrati, dok je većina, pokazuje se nizom primjera, itekako sklona solidarnosti, ali je bez moći. Nema pritom kritike pasivne ‘dobre’ većine, a i dojam da se samohrana majka nije pretrgla u traženju posla kao da se pokušava sakriti, ali barem se priznaje da u određenim uvjetima bavljenje prostitucijom, za kojom Katie poseže, žene može osnažiti.
‘Ja, Daniel Blake’ film je koji je lako voljeti jer se vrlo emotivno i izvedbeno kompetentno zalaže za slabije, ali s obzirom na njegove prečace, u koje spada i lakši, eliptičan način prikaza zbližavanja Daniela s Katie i njezinom djecom, ne bi ga trebalo precjenjivati.
