>

novosti logo

U magarećoj dilemi

Potpisivanjem i ovjeravanjem izjave da neće postizborno koalirati ni s HDZ-om ni sa SDP-om Most se sam gurnuo prema sudbini Buridanovog magarca i trebat će mu puno umijeća da se iz nje iskobelja

Kameno lice Milijana Brkića, koje su televizijske kamere nakratko prenijele u naše domove dok je na kraju izbornog dana slušao ‘pobjednički’ govor Tomislava Karamarka, više je od riječi govorilo o kakvoj se gorkoj HDZ-ovoj izbornoj pobjedi radi: nisu satrli SDP-ovu koaliciju kako su očekivali i najavljivali, a vlast mogu preuzeti samo uz pomoć Mosta, koalicije neovisnih lista koje su se u svojim lokalnim sredinama uglavnom afirmirale boreći se protiv koruptivne i rastrošne HDZ-ove lokalne vlasti. Usto će imati posla i sa stručnjacima željnima reformskih promjena koji su nadogradili Most, a kao šećer na kraju, morat će pregovarati i s Dragom Prgometom, koji je još početkom godine bio Karamarkov zamjenik, no onda su ga prisilili da napusti HDZ prije nego što ga zgaze i izbace iz stranke.

Nisu slušali Prgometa dok im je govorio da će politikom poticanja ideoloških podjela i ratova, satiranja neistomišljenika i drukčijih u stranci i društvu otvoriti vrata drugom mandatu Milanovićevoj vladi i koaliciji, unatoč njezinoj jalovosti, a sada im je Prgomet s Mostom jedina nada da se to doista ne dogodi. Uzdaju se u svjetonazorsku bliskost s većinom Mostovih saborskih zastupnika, uvjeravaju da su i sami pripremili brojne reforme koje su spremni zajedno s njima realizirati, ali nijednom riječju ne spominju da su spremni mijenjati svoje isključive i klijentelističke političke i ideološke matrice kojima su se Drago Prgomet unutar HDZ-a, a Božo Petrov i drugi Mostovi parlamentarci sa svojim neovisnim listama i na druge načine politički suprotstavili i nastojali ih korigirati i mijenjati.

Božo Petrov, Drago Prgomet i drugi mostovci zapravo moraju odlučiti hoće li HDZ-ove ‘domoljube’ pokušati mijenjati i reformirati u zajedničkom koalicijskom zagrljaju ili će ih vanjskim pritiscima i promjenama u njihovu političkom i društvenom okruženju tjerati da se sami politički pročiste i promijene. Devetnaest Mostovih saborskih zastupnika moćna su parlamentarna gomilica, koja je narasla u gromadu u postizbornoj pat-poziciji u kojoj su se biračkom voljom obreli lijevi i desni stranački blokovi, ali ako požele svoju poziciju koristiti i za ideološko-političke promjene u jednom ili drugom bloku, polomit će zube ili se raspasti na sastavne dijelove i biti usisani u jedan od dva moćna bipolarna politička bloka koji već četvrt stoljeća dominiraju hrvatskom politikom i društvom.

Ne bi Most bio prvi koji je to pokušao. Ne tako davno u njegovoj je koži bio Budišini HSLS, koji je pokušao politički preoblikovati ljevicu sukladno svojoj ideološko-političkoj matrici. Nije uspio, pa je oslabljen neko vrijeme koketirao s HDZ-ovom desnicom i postupno nestajao s političke scene te otišao u legendu. Slično je i HSS, uz podršku HNS-a i IDS-a, pokušao učiniti sa SDP-ovom ljevicom, a kad nije uspio, s istim se ambicijama prebacio u HDZ-ov desni blok i sad je spao na to da tu i tamo ponešto šapuće u uho HDZ-ovim liderima kako bi dobio mrvice s parlamentarnog stola. I granice političke moći Mosta završavaju upravo na tih nekoliko ključnih reformi koje je predizborno obećavao biračima i na snaženju radne etike, stručnosti i javnosti rada političkih elita. Naravno, u političke procese može unositi i duh razgovora i dogovora, principe koncilijantnosti i konsezualnosti, koje je također predizborno obećavao i kojima bi postupno prevladavao aktualne međustranačke rovovske ideološke i svjetonazorske ratove koji razdiru i sputavaju hrvatsko društvo. Sve iznad toga bilo bi revolucionarno jurišanje na nebo, a s tih se visina vrlo lako pada i razbija o zemlju.

Jednako pogubna pozicija za Most može biti i ona Buridanovog magarca koji ugiba zato što se ne može odlučiti između dva ponuđena plasta sijena. Potpisivanjem i ovjeravanjem kod bilježnika izjave da neće postizborno koalirati ni s HDZ-ovom ni sa SDP-ovom koalicijom Most se sam gurnuo prema toj sudbini i trebat će mu puno snalažljivosti i umijeća da se iz nje iskobelja. Ako se misle izvući traženjem i dobivanjem premijerske dužnosti za nekoga od mostovaca ili neke nestranačke ličnosti, bit će to nemoguća misija zato što obje velike stranke na to ne mogu pristati, a pritom mogu Most gaditi kod birača optužujući ga za političko reketarenje i kriminalno ucjenjivanje i njih i njihovih birača; ako bi kojim slučajem na to ipak pristale, već na prvoj krivini, kod prve reforme koja će izazvati veći otpor među biračima, vrlo lako mogu otkazati suradnju, isprovocirati prijevremene izbore i na Most svaliti svu krivicu za neuspješno upravljanje zemljom.

Zbog svega toga Most nema tako široko političko polje i brojne varijante političkog djelovanja kao što se čini u ovim još uvijek euforičnim postizbornim danima. HDZ-ova i SDP-ova koalicija ovise o njemu, ali i Most ovisi o njima, jer i njegovih 19 zastupničkih mandata ništa ne vrijedi bez suradnje s jednom od tih koalicija. Birači su im povjerili ulogu kontrolora i korektora jedne od dviju velikih koalicija, više od toga na ovim parlamentarnim izborima nisu dobili i jedino se mogu odlučiti hoće li tu ulogu u ovom mandatu pametno odigrati ili se kockati i na ponovljenim izborima pokušati dobiti više od toga kako bi sami, uz malu pomoć sa strane, preuzeli upravljanje zemljom. Kako kažu, i to je bolje nego podržati još jednu jalovu i kilavu vladu, ali ni oni ni birači to neće znati dok se vlada koju će podržati takvom i ne pokaže, a uvjet za to je da se formira i počne raditi, pa dok traje, trajat će.

Ako se Most dogovori sa SDP-ovom koalicijom, Hrvatska će dobiti malu veliku koaliciju, a ako sklopi savez s HDZ-ovom, imat ćemo razvodnjenu i tolerantniju Domoljubnu koaliciju. I u jednoj i u drugoj varijanti Most će se politički ‘uprljati’, izgubit će svoju političku nevinost kojom je šarmirao birače, ali bez toga politički ne može odrasti i dulje trajati, a jedino čega se pritom mora čuvati je da se ne počne politički prostituirati, kao što su do sada tako često radili drugi parlamentarni jezičci na vagi. Radile su to i rade i dvije najveće političke stranke i njih su birači povremeno zbog toga kažnjavali šaljući ih u oporbene klupe, ali su nemilosrdniji bili prema manjim strankama i koalicijama koje su im se povremeno ukazivale kao razumna, tolerantna i poštena treća alternativa, a potom se pretvarale u nezajažljive političke zvjerčice koje pohlepno naplaćuju svojih pet minuta političke slave. Birači su, i ne samo u Hrvatskoj, takvima napunili politička groblja, iako su i pojedine velike stranke na njima završavale jer su u dugim razdobljima varale i pljačkale građane.

1/1