Dok stanovništvo Hrvatske u potrazi za poslom i boljim životom masovno iseljava u druge članice Europske unije, iz Njemačke je još 2002. ovamo doselio Wolfgang Rude - i ostao sve do danas. Nastanio se u Poloju kraj Slunja: u tom je selu renovirao jedno u ratu devastirano imanje, pa u njega puno investirao kako bi pokrenuo farmu krava koja sada broji 60 grla stoke. Ipak, Hans, kako ga Kordunaši od milja zovu, još nije oguglao na ovdašnje načine poslovanja i svojevrsni kolektivistički mentalitet.
- Kod nas u Njemačkoj drugačije se živi, bez kredita: ovdje bi svi da steknu bogatstvo na brzinu, preko noći i bez rada. Mi Nijemci puno radimo i stečeno prenosimo s generacije na generaciju. Ništa ne ide na brzinu. Ja volim raditi. Volim kada uvečer vidim da sam kroz dan nešto konkretno radio, napravio nekakav pomak. Ne volim beskorisne i besmislene dane. Ljudi u Hrvatskoj više se bave tuđim poslovima nego svojima: radije će odmoći nego pomoći, a ja gledam samo svoja posla. Ovdje je teško naći radnika. Da ga platiš, a on da radi. Neki ljudi ne žele raditi, to ne mogu razumjeti – kaže stranac koji je pored svih jezičnih, poslovnih i mentalitetskih barijera na Kordunu razvio uspješnu farmu. I ne namjerava na tome stati.
- Naravno da imam planova, puno planova. Do sada sam kupio 28 ari zemlje: kupio bih još, ali nemam od koga. Nema ljudi, nema vlasnika, a aktivni turizam bio bi savršen za ove lijepe, divlje i ekološki očuvane predjele. Svuda šuma, zelenilo, životinje, rijeke. Moja kuća je na visokom brežuljku s kojeg pogled puca na prekrasnu Koranu. Bilo bi zaista lijepo otvoriti apartmane ili kampove s takvim pogledom. Dobar je moj turistički plan, ali kratka je sezona – tumači nam Wolfgang, pa nastavlja elaborirati.
- Za turizam i ozbiljne planove potrebna je cesta, nije dovoljan uništeni makadam i srednjovjekovna infrastruktura. Ne razumijem da država ne ulaže u krajeve ni sat vremena vožnje udaljene od glavnoga grada. Politika u Hrvatskoj totalno je zaboravila na Kordun. Tko će uopće razmišljati o turizmu i razvoju ako mora kupovati stari auto da novi ne bi za godinu uništio na putovima koje devastiraju šleperi što odvoze našu šumu – pita se retorički novopečeni Kordunaš, svojevrsni primjer upornosti i odlučnosti u domaćem poduzetničkom svijetu.
Prije Korduna, svoje je projekte namjeravao realizirati u Lici, ali ga je tamošnja birokracija izigrala. No, unatoč tome, nije spakirao kofere i vratio se u svoju domovinu, nego je odlučio dokazati da se i ovdje može uspjeti predanim i strpljivim radom.
- U Ličkom Petrovom Selu mnogo sam uložio u infrastrukturu i puno izgubio. Pokušao sam i na terenu kod Udbine, ali nisam uspio. Onda sam kupio imanje na Kordunu i u njega prije dolaska uložio tadašnjih pola milijuna njemačkih maraka. Nikada mi nije cilj odustati od cilja: mogao sam u jednom trenutku reći dosta, ali nisam. Nagledao sam se i naslušao mnogih spletki, nerazumnih ishoda, neočekivanih postupaka običnih ljudi i onih koji imaju moć pokrenuti promjene. Pored svih loših iskustava, išao sam dalje i ulagao kako sam mislio da je dobro. Poslije svega, mogu reći da sam pogriješio: nisam bez veze investirao, ali jesam besperspektivno. Moju familiju Kordun ne interesira. Hrvatska nije zemlja za strance. Ja znam hrvatski i poznajem ovdašnje zakone, ali ne razumijem kako se primjenjuju - govori Rude o svojim iskustvima.
- Ovdje me još uvijek drži rad i to što sam se nekako srodio s ovom sredinom. Razumijem kordunaške teme, volim ove zaboravljene ljude, poznajem ove zarasle puteve. Cijenim svaki trud koje me nečemu naučio i svaki metar koji sam ovdje prošao. Osim toga, teško je ostaviti ono što stekneš u nekoj sasvim novoj sredini. Moj stogodišnji plan je da razvijem farmu i u Poloju stvorim nešto veliko; moram tako živjeti i razmišljati – tumači nam svoju poslovnu logiku s primjesom šale. Inače, Rude je po struci ekonomist, koji je u svom rodnom mjestu bio među šefovima tamošnje poslovnice Raiffeisen banke.
- Hrvatska ekonomija nije dobra. Za svaki poduzetnički korak treba puno vremena i snage, brdo papira i novca. Teško je doći do tržišta. Prije je u Krnjaku bila klaonica, više je nema, pa je problem prodati govedo. I Gavrilović i Pivac kupuju meso u inozemstvu, nitko ne kupuje u Hrvatskoj. Moram sam klati i prodavati. Najbolje da prodajem u Njemačkoj, no ne znam je li to moguće, moram provjeriti zakon. U Njemačkoj se cijeni roba, meso se cijeni. Naša pravila poslovanja su da sve što je proizvedeno mora biti i prodano, ništa se ne smije baciti - navodi nam Rude još jednu razliku u poslovnim običajima dviju zemalja.
- U Njemačkoj je stroga kontrola svega i svih, a ovdje se provodi samo nad malima, veliki rade što i kako hoće. Sve je loše. Gdjegod se okrenem, svagdje neki problem. Ne znam zna li Vlada koliko je loša situacija. Imamo turizam, šume, autoceste i lošu politiku u kojoj svatko gleda samo sebe, ne i narod. Nema šanse da bi ovakvi krajevi u Njemačkoj bili napušteni: nama bi tu izrasli golf-tereni, a kod Hrvata sve zaraslo – kaže naš sugovornik.
- Noćas sam cijelu noć telio kravu. Sad moram ići tjerati ovce. Svaki dan radim. Kao Milan Bandić, 365 dana. Ne razumijem hrvatsku politiku. Ne volim nacionalizam. U Njemačkoj poslije rata nitko nije više pričao o njemu, krenulo se s radom i sa životom. I hrvatski branitelji… dobro, svaka čast što su obranili svoju zemlju, ali poslije rata treba raditi. Moji su roditelji bili za Hitlera, ali ja nisam jer sam u školi učio da to nije bilo dobro. Što djeca u Hrvatskoj uče danas, da svatko ima pravo na život i rad? Ovdje u selu, blizu moje kuće kraj škole, ustaše su bili ubili 526 ljudi. Katastrofa. I evo pustih sela, kad nema tko raditi - sve češće se pita Wolfgang Rude u sve pustijem Poloju, gdje malo toga ide kako treba ili kako bi se narodski reklo – po loju.
