>

novosti logo

Aktiv Aktiv

U ropotarnicu historije

Ponovno uspostavljanje tradicije nakon ‘prekida’ samozvanog revolucionarnog poretka moglo je podrazumijevati samo jedno: umjetnu restauraciju koja je mogla značiti samo kontra-revoluciju

‘Promjene’ u Istočnoj Europi dogodile su se na dvjestotu godišnjicu Francuske revolucije. Mnogima se činilo da bi to mogao biti novi početak: nova revolucija o, i za ljudska prava.

Povodom dvjestote godišnjice, posvećeno i miropomazano remek-djelo narodne historiografije opisalo je Francusku – a implicitno i nedavnu istočnoeuropsku – revoluciju ovako:

Autor nije htio ‘… sugerirati da se ništa bitno nije promijenilo kao izravan rezultat prve faze Francuske revolucije. Slobode zaštićene kao svetinje u Deklaraciji o pravima čovjeka poput prava na zaštitu slobode govora, štampe i okupljanja, u prvi su plan stavile političku kulturu u kojoj sloboda nepoštivanja doslovce nije poznavala granice. […] To je rezultiralo polemičkom inkontinencijom koja je poplavila čitavu zemlju, […] moralo se bježati zaista daleko da bi se izbjegao sveprisutni dodir politike… […] Ništa nije bilo jače i glasnije od bučnih političkih harangi. Ovaj stupanj mobilizacije nije poštivao čak ni učtive granice privatnosti. Zapravo, privatnost je uopće bila sumnjiva…Novine […] su uživale objavljujući reportaže o revolucionarnim Lizistratama koje su prekidale spolni odnos kako bi korile svoje muževe zbog polaganja zakletve odanosti Lafayetteu. ‘Stoj, stoj, stoj baš tu’ uskliknula je jedna odlučna građanka pariške ulice Saint-Martin…’ i tako dalje.(1)

U maniri drevne tradicije Burkea, Tocquevillea i Tainea ljudska prava, direktna narodna volja i prodor masa na političku arenu predstavljeni su zlokobno (totalitarističko prodiranje u ono što je bilo najintimnije i najzaklonjenije) i komično (izvještačeno; pretenciozni razgovor pozera, tih groznih i taštih intelektualaca). ‘Zapad’ je istovremeno potpirivao liberalno-demokratske revolucije na Istoku i umirao od smijeha u ognjenom spektaklu koji se odvijao sukladno nominalnim principima. Budući da sam i sâm bio jedan od govornika na velikim demonstracijama i okupljanjima u Budimpešti i drugim mađarskim gradovima 1988./89., često su me intervjuirali novinari i diplomati sa Zapada čiji prezrivi osmijeh kao da je govorio ‘uzimate li vi za ozbiljno ove otrcane fraze za koje nas plaćaju da ih deklamiramo?’.

Filozofi i pisci kao utjecajne javne ličnosti: bio je to neugodni podsjetnik na druge revolucije koje su posmatrači 1989. svim snagama pokušavali zaboraviti. Disidenti i marginalci koji se, makar na trenutak, uspinju na pozicije moći: nije bila riječ o onom dežurnom komercijalnom društvu koje je ova duboko konzervativna epoha imala na umu. Nije bilo potrebno niti razmišljanje niti mašta, ono što se tražilo bila je tradicija, prilagodljivost i staloženost. Ovo stajalište se najzad pokazalo pobjedonosnim; rezultati su obeshrabrujući.

Ponovno uspostavljanje tradicije nakon ‘prekida’ samozvanog revolucionarnog poretka moglo je podrazumijevati samo jedno: umjetnu restauraciju koja je mogla značiti samo kontra-revoluciju.(2)

Budući da sam i sâm bio jedan od govornika na velikim demonstracijama i okupljanjima u Budimpešti i drugim mađarskim gradovima 1988./89., često su me intervjuirali novinari i diplomati sa Zapada čiji prezrivi osmijeh kao da je govorio 'uzimate li vi za ozbiljno ove otrcane fraze za koje nas plaćaju da ih deklamiramo?'

Pogledajmo sada devedeset devetogodišnju revolucionarnu povijest Istočne Europe. Bez nje ne možemo uopće razumjeti sadašnju krizu. Pa ipak, revolucije se pogrešno razumijevaju. Najznačajniju pogrešku, slijedeći Burkea, načinila je Hannah Arendt; prema Arendtovoj Francuska je revolucija ‘…emancipirala prirodu…oslobodila prirodnog čovjeka u svim ljudima i dala mu Prava Čovjeka koja je svako mogao uživati, ne činjenicom pripadništva političkom tijelu, nego činjenicom rođenja.’(3) Ova pogreška, upravo suprotna istini, već odavno je ispravljena.(4) Stari poredak je taj koji je bio zasnovan na prirodi, rođenju i krvi (otud privilegije plemenitaša, ‘plave krvi’), a brkanje prirodnog i političkog jeste ono protiv čega su usmjerene revolucije.

Razdvajanje prirode i polisa, nedovršeno buržoaskom revolucijom, bilo je ono što su europske – istočno i centralno europske – socijalističke revolucije između 1917. i 1923. željele dovršiti i usavršiti. Sve ove revolucije su se dogodile u monarhijskim i aristokratskim društvima sa snažnom državnom crkvom. Privilegija rođenjem —fundamentalna nepravda — uvijek je bila primarnom metom svih revolucija u povijesti. Forma koju je zadobila u kapitalizmu jeste etnička nejednakost i ugnjetavanje, a njen politički izraz su kolonijalna osvajanja i imperijalni ratovi ‘između nacijā’.

Skandalozna je kratkovidnost mainstream društvene teorije i historiografije to da su ignorirale ili zaboravile činjenicu da su revolucije započete 1917. godine uglavnom bile revolucije protiv nacionalizma i rata. Vođe i mislioci socijalističke revolucije – Lenjin, Rosa Luxemburg, Trocki, Buharin, Lukács, Bloch – bili su oni koji su se, u početku kao sićušna manjina, suprotstavili ratu te mrzili imperijalizam i nacionalizam. Mir je tada, kao i danas, značio internacionalizam. Marx i Engels nikada nisu bili istinski internacionalisti i u najboljem slučaju su bili ambivalentni u pogledu kolonizacije. No, komunisti iz 1917., 1918., 1919. su razumjeli dijalektiku svjetskog tržišta i pripadajuće nacije-države. Mi etnicitet(5) uzimamo zdravo za gotovo i zato ne možemo razumjeti kako je istinski internacionalistička revolucija uopće bila moguća. Etnička nejednakost, ugnjetavanje nacionalnih manjina, rasizam u kolonijama: to su bili glavni neprijatelji. Oslobođenje čovječanstva od nejednakosti nacijā, etničkih grupa, rasā i religijskih denominacija – to je umorne milione privuklo komunističkoj stvari.

Samoodređenje za sve koji ga žele, mir bez aneksija i reparacija, dekolonizacija: bili su to ciljevi upisani u crvene zastave. Danas se to čini nevjerovatnim. Zagovaratelji fašističke kontra-revolucije i njihovi apologete znali su bolje.(6) Oni su znali da svjetsko tržište koje ‘sve što je čvrsto i postojano pretvara u dim’ treba tijelo koje je u osnovi konkurencije: to tijelo je biopolitika rase. Oni su znali zašto su komunističke revolucije morale biti internacionalističke. Ne da bi stvorile kozmopolitsku svjetsku državu, nego da bi uništile solidarnost među klasama i oslobodile put pred klasnom borbom kako bi se sva klasna borba dokinula.

Nedovoljno se razumijeva da postoje dva fundamentalna aspekta kapitalizma: prvi je svjetsko tržište, a drugi je nacija-država. Dijalektika ovih elemenata – čija je najmoćnija kombinacija, pomalo neadekvatno, nazvana imperijalizam – jeste ono čemu se socijalizam trebao suprotstaviti, i svaki puta je partikularističko obilježje globalnog kapitalizma (trijada nacionalizam-rasizam-etnizam) potuklo socijalizam, a spasilo kapitalizam i njegov politički poredak koji je samo naizgled odvojen od njega.

Socijalizam je prvi puta kapitulirao pred nacionalizmom 1914. — to je odredilo sudbinu socijal-demokracije za naredno stoljeće — potom 1927. najavom petogodišnjeg plana ‘socijalizma u jednoj državi’, egzilom Trockog i izdajom Kineske komunističke revolucije, zatim kasnih 1930-ih za vrijeme Moskovskih suđenja, politikom Popularnog fronta (savez sa buržoazijom utemeljen na antinjemačkim, a ne na antifašističkim osnovama) i promocijom filistarskog i konzervativnog ‘sovjetskog patriotizma’, izdajom republikanske Španjolske, i još jednom Kineske revolucije. (Rezultat je bio Franco, München, drôle de guerre, Pétainova zamjena slobode, jednakosti i bratstva sa ‘famille, travail, patrie (obitelj, rad, domovina) i azijska sfera koprosperiteta).

Godine 1945-e neinformirani talijanski, francuski i istočoeuropski borci snaga otpora mislili su da je u planu nova internacionalistička klasna borba, međutim to se uskoro pretvorilo u surovi anti-Zapadni, većinom antiamerički nacionalizam i kult u stilu nacionalne neovisnosti iz 1848., u ‘seljačku demokraciju’ i anti-habsburški mit. Ipak, sjećanje na ‘klasnu’ mitologiju inherentno radničkom pokretu još uvijek je tinjalo, ali je u Sovjetskom bloku bilo obojeno idejom da je kapitalizam suštinski stran, i tone ne u smislu ‘centra i periferije’, nego u mussolinijevskom smislu ‘proleterskih vs buržoaskih nacija’, a kasnije je obojeno i nacističkom idejom o ‘starim i mladim nacijama’ (cf. Das Recht der jungen Völker– naslov je to knjige Arthura Moellera van den Brucka, teoretičara Trećeg Reicha iz 1919. godine: mlade nacije o kojima je govorio su njemačka i ruska).

U isto vrijeme, u Sovjetskom savezu i Istočnom bloku bilo je pokušaja da se stvore teritorijalne i kulturalne autonomije za etničke manjine (još uvijek zvane ‘nacionalnosti’ po uzoru na Austro-marksizam) sa nekom vrstom federalnih jedinica. Na etničku se diskriminaciju gledalo s negodovanjem. Barem neko vrijeme. Svi ovi sustavi su se 1989. godine urušili sa cjelokupnim zdanjem post-staljinističkog ‘realnog socijalizma’, najstravičnije u Jugoslaviji i Sovjetskom Kavkazu. Stari čehoslovački i južnoslavenski nacionalizam dezintegrirao se u više etničkih konflikta; čak i na Zapadu, supra-etničke nacionalne države poput Britanije ili Španjolske također gube svoju legitimnost i kohezivnost.

Klasične ‘buržoaske’ nacije (model je dakako bonapartizam, i do određene mjere Amerika) trebale su neutralizirati statusne, etničke, rasne, regionalne, religijske i rodne nejednakosti te na taj način razviti nacionalno jedinstvo među klasama, kolektivni lik koji bi naciji-državi omogućio da djeluje, posebice protiv stranih protivnika, te da klasni sukob učini neučinkovitim. Klasni sukob je otpremljen u sferu ‘ekonomije’, navodno odvojenu i neovisnu od politike. Ovo je u Zapadnim buržoaskim društvima smatrano elementom ‘građanskog društva’, sferom privatnih interesa i osobnih aspiracija, ispražnjenih od legitimne i legalne prisile sudionika i na sudionike, iskazano nepredvidivom i slučajnom slobodom tržišta i otvorenošću (Öffentlichkeit). U planiranom državnom kapitalizmu Sovjetskog bloka, klasni konflikt je navodno bio riješen potiskivanjem ‘privatnog vlasništva’ dok se odvajanje proizvođača od sredstava za proizvodnju (temelj kapitalističkog klasnog društva) neometano nastavilo, a politički je bilo formulirano drugom verzijom nacionalnog jedinstva, osmišljenom nakon XX Kongresa KPSS (1956.) kao ‘država cijelog naroda’. Društva poput sovjetskih vodili su dobri Jakobinci koji su doista iskorijenili nasljednu privilegiju, promicali stalnu cirkulaciju elita i zadržali pozitivnu diskriminaciju u korist mladića i djevojaka iz radničke klase u obrazovnim institucijama, ali kobna veza između jednakosti i nacionalizma ostala je odlučnom.

Kako je istom gestom moguće opovrgavati i opravdavati kapitalizam? Identificirajući ga sa onim što mu je politički suprotno. Cilj je ponovno uspostaviti nasljedne privilegije i održavati tržište. Cijena je žrtvovanje čak i onih ismijavanih buržoaskih sloboda koje ometaju suvremeni kapitalizam, koji je ponovno na putu (en route) ka tiraniji

Ideju da staljinističke i post-staljinističke države zastupaju interese radničke klase počeli su narušavati proleterski i studentski nemiri i pobune (1953., 1956., 1968., 1970., 1976., 1981.), a Sovjetski blok – držeći se diskreditiranih, no ipak supstancijalno ispravnih teorija konvergencije – okrenuo se welfareističko-konzumerističkim politikama, a potom zbog dugovanja Zapadu ka ‘tržišnim reformama’, odnosno mjerama štednje i monetarizmu, baš kao i njegov buržoaski dvojnik, sa tom razlikom da je bio obilježen nazadnošću, niskom produktivnošću i političkom nepokretnošću.

Postupnim nestankom ‘proletarijata’ kao političkog subjekta na Zapadu i njegovom egalitarnom apsorpcijom na Istoku, kolaps ‘realnog socijalizma’ shvaćen je isključivo kao politički događaj, pretežno kao tranzicija iz jednopartijskog u kompetitivni elektoralni sustav. Vladajuća ideologija 1989. bila je: ‘ljudska prava’, ‘nacionalna neovisnost’, i ‘privatno vlasništvo’, poznata buržoaska ideja, samo 200 godina poslije. Budući da je ubrzana privatizacija predstavljala besprimjerenu društvenu tragediju i prodor globalnog kapitala, uporedo sa vojnim i geostrateškim preuzimanjem Zapadnog saveza, novi tržišni kapitalizam se po drugi put pojavio kao suštinski stran.

Pošto je samo-kontradiktorni amalgam ‘demokratskog nacionalizma’, europski federalizam i neoliberalni globalizam, nametnut bivšim sovjetskim nacijama – novi otpor kojeg su promicale lokalne elite, koje su najčešće predstavljale sub-nacionalne etničke i srednjeklasne aspiracije (i identifikaciju ‘zemlje’ sa dominantnom etničkom ili denominacijskom grupom) – ‘duh 1945.’ (demokratski, antifašistički egalitarizam) suprotstavljen je ‘1989-oj’ (baš kao što je ‘duh 1789.’ u Njemačkoj i Austriji bio suprotstavljen ‘duhu 1914-te’, što su činili i Max Weber i Thomas Mann). Otud trijumfirajuća etnizacija i rasijalizacija klasnog konflikta i društvene nejednakosti (nije samo pobjedonosna Zapadna kapitalistička i kompradorska buržoazija proglašene stranom, nego su stranima proglašeni i siromašni: Romi, a sve više i imigranti se doživljavaju ne samo nevrijednima nego i rasno stranima, zauzimajući tako mjesto jedne cijele pod-klase) i otud nesputana rehabilitacija lokalnog fašističkog naslijeđa. Otvoreno nepriznavanje bilo koje vrste univerzalizma – i nacistička identifikacija liberalizma sa marksizmom, kapitalizma i socijalizma sa antisemitskim nijansama – čini od istočnoeuropskog ‘javnog života’ raj za učenike Josepha de Maistrea. Do te mjere da govorimo o namjernom, glasnom odbijanju jednakosti čak i kao nedostižnog ideala, o neprihvaćanju ‘građanskih prava’. Svi reakcionarni fenomeni – mizoginija, homofobija, rasizam, prijezir siromašnih, birokratski etatizam, poslušnost moćnicima, represivni konformizam, mržnja inteligencije, feudalna nostalgija i, posebice etničko-rasno zatvaranje horizonta kulture – su gorljivo prisutni.

Izgradnjom anti-izbjegličkih graničnih ograda, koje je započela mađarska Vlada, a sada je riječ o posljednjoj europskoj modi, post-fašistička Istočna Europa je najcjenjeniji saveznik Zapadne islamofobije što je dovelo do očajnog poraza eurocentrične liberalne ‘ljevice’ ovdje i svuda. Naročito nasljednici Zlog Carstva – ovdje mislim na Habsburšku monarhiju – Austrija, Mađarska, Češka Republika, Poljska, Slovačka, Hrvatska i Slovenija (‘Srednjoeuropljani’) – prolaze kroz trenutak ksenofobične i rasističke mobilizacije nezapamćene od 1930-ih. Vrijedi spomenuti da je za desnicu u regiji uzrok priliva ovih opskurnih, fundamentalističkih, skučenih divljaka višak Prosvjetiteljstva, kozmopolitizma i sekularizma. Najprije moramo braniti našu bijelu, arijevsku i kršćansku kulturu od tamnih, zatim je prema Viktoru Orbánu, mađarskom premijeru (u obraćanju od 28.2.2016.) trebamo braniti od liberala i ‘čitatelja Marxa’. Na izvjestan način, Orbán je sasvim u pravu: on zna da je neprijatelj internacionalizam, ali ima sreće jer internacionalizam gotovo da više i ne postoji. On i njegovi saveznici potvrđuju staru istinu prema kojoj su oslobođenje i emancipacija isto što i otvaranje prolaza za barbare, odnosno za bilo koga ko je izvan vladajuće klase. Svaki se hijerarhijski poredak čini egalitarnim, kompaktnim i unitarnim ako se sukobi sa outsiderom. Kada je Francuska revolucija objavila da je nacija samo treći stalež, zapravo je plasirala suprotnu teoriju. Narod je bio svako ko nije pripadao vladajućim staležima ili poretku. Etnicizam tvrdi da je nacija svako ko je bijel, Arijevac, kršćanin koji pripada uspostavljenoj crkvi i najmanje pripadnik srednje klase, a sukob se odvija između njih i onih koji se smatraju stranima, neovisno o građanstvu (članstvu u ‘političkoj zajednici’), te je uvjetovan njihovom rasom, materinjim jezikom, denominacijom, rodom i seksualnom orijentacijom; ovdje govorimo o biopolitičkim petokolonašima, o Untermenschen.

Kako je istom gestom moguće opovrgavati i opravdavati kapitalizam? Identificirajući ga sa onim što mu je politički suprotno. Nevolja sa kapitalizmom je u tome da postoje stranci i ‘čitatelji Marxa’. Cilj je ponovno uspostaviti nasljedne privilegije i održavati tržište. Cijena je žrtvovanje čak i onih ismijavanih buržoaskih sloboda koje ometaju suvremeni kapitalizam, koji je ponovno na putu (en route) ka tiraniji. Istočna Europa je uvijek vjerovala da je zlo strano. Danas se to posvuda entuzijastično imitira, u odsutnosti ikakve protu snage vrijedne spomena.

S engleskog prevela Tijana Okić

1) Simon Schama, Citizens: A Chronicle of the French Revolution, Harmondsworth, London and New York: Viking Penguin, 1989, str. 521.


2) O ovome sam govorio u više navrata i u više članaka, usp. ‘The Legacy of Dissent’, u: Vladimir Tismaneanu, Ur., The Revolutions of 1989, London and New York: Routledge, 1999, str. 181-197; ‘Victory Defeated’, u: Larry Diamond and Marc F. Plattner, Ur., Democracy after Communism, Baltimore and London: The JohnsHopkins University Press, 2002, str. 126-132; ‘Counter-Revolution against a Counter-Revolution’, Socialist Register 2008, Ur. Leo Panitch, Colin Leys, London: Merlin, 2007, str. 284-294; ‘Un capitalisme pur et simple’, La Nouvelle Alternative, 60-61, March-June 2004, str. 13-40; ‘Marx on 1989’, u: Gareth Dale, Ur., First the Transition, then the Crash, London: Pluto, 2011, str. 21-48.


3) Hannah Arendt, On Revolution [1963], Harmondsworth and London: Penguin, 1990, str. 108.


4) Karl Marx, On the Jewish Question [1843], u: Early Writings, tr. Rodney Livingstone, Gregor Benton, Harmondsworth and London: Penguin, 1992, str. 211-242.


5) Usp. moj tekst Les Idoles de la trib u: L’Essence morale du sentiment national, Paris: L’Arcantère, 1989 i ‘On Post-Fascism’, Boston Review, Summer 2000; ‘A Postscript to 'Post-Fascism': Preliminary Theses to a System of Fear’, Details, Ur. WHW, Bergen Kunsthall, 2011, str. 57-63; ‘Ethnarchy and Ethno-Anarchism’, Social Research, Vol. 63, No. 1 (Spring 1996), str. 147-190; ‘Ethnicism after Nationalism’, Socialist Register 2016, Ur. Leo Panitch, Greg Albo, London: Merlin, 2015, str. 118-135.


6) Vidi Ernst Nolte, The Three Faces of Fascism, London: Weidenfeld & Nicolson, 1965. Cf. Nolteov iznimno zanimljivi Marxismus und industrielle Revolution, Stuttgart: Klett-Cotta, 1983, posebice str. 280-285, 557-482.

1/3