>

novosti logo

Društvo Društvo

U Tavankutu, nikome na putu

Iako u domeni ljudskih prava ima pomaka, poput škole na hrvatskom jeziku ili časopisa ‘Hrvatska riječ’, političari nas ne posjećuju i ne prate. A hrvatska politika i mediji toliko su neupućeni u Hrvate u Vojvodini da im se može poturiti bilo što, sumira Slaven Bačić osjećaj zanemarenosti među vojvođanskim Hrvatima

Zimi, kad se nebesko sivilo spusti nad bačvanska sela što leže razasuta po vojvođanskim ravnicama, mir i melankolija učas se osjete. Nema onoga u tom dijelu Bačke tko barem jednom nije maštao o vlastitom salašu: izoliranom imanju na kojem ga, umjesto buke automobila, jutrom budi kukurikanje pijetla.

Prema posljednjem popisu stanovništva, u Tavankutu, selu petnaestak kilometara od Subotice s gotovo pet tisuća stanovnika, živi i jedan Irac te četvero Eskima: ipak, prevladavaju Hrvati i nešto manje onih koji se određuju kao Bunjevci, čime čine najbrojniju hrvatsku nacionalnu manjinu u tom dijelu Srbije. Hrvatska manjina, koje je u susjednoj državi ukupno 0,81, a u njezinoj pokrajini 2,4 posto, ponovno je postala interesantna javnosti, pogotovo u Srbiji, nakon što je novoizabrana hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović brzopotezno izjavila da će se boriti za prava manjina u Hrvatskoj, ali da ništa manje neće tražiti za Hrvate u Srbiji i Vojvodini, odvojivši time pokrajinu od države.

- Predsjednicu sam vidio na predizbornom skupu u Subotici. Dosad nas puno spominje, ali nadam se da ćemo ubuduće divaniti o stvarnim problemima ovdašnje hrvatske zajednice - govori Tomislav Vojnić Mijatov, poljoprivrednik i otac sedmero djece, dok nam otvara vrata svoje kuće.

Predsjednica nas dosad puno spominje, ali nadam se da ćemo ubuduće divaniti o stvarnim problemima ovdašnje hrvatske zajednice. Mislim da nije mislila baš tako kako je rekla, iako treba biti precizan u takvim stvarima, narod se brzo zakači. Ni nama ne bi bilo drago da nas se zove Srbima - kaže Tomislav Vojnić Mijatov

Naš sugovornik kao najvažnije probleme zajednice ističe školstvo, jer već godinama nisu tiskani udžbenici za učenike koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, a tu je i problem za to licenciranih učitelja.

- Udžbenici se kopiraju, svakojako prevode, a kad nam ih i pošalju iz Hrvatske, stignu kasno, tek u drugom polugodištu ili potkraj školske godine - kaže Tomislav.

Donekle slično problemima s kojima se susreću Srbi koji se vraćaju u Hrvatsku, i vojvođanski Hrvati muku muče sa zapošljavanjem u državnim službama. Žale se i na lošu ili manjkavu infrastrukturu: u Tavankutu nema ni kanalizacije ni vodovoda (voda se crpi iz bunara), a svega 15 posto cesta i putova prekriveno je asfaltom. Doista, nije teško uočiti da su nakon svake jače kiše mnogobrojne lokve i bare nastale u rahloj crnici prekrivene muljevitim slojem…

- Pišemo lokalnoj i pokrajinskoj vlasti, no uzalud. Gradonačelnik Subotice (Jenő Maglai iz Saveza vojvođanskih Mađara, op.a.) novac radije usmjerava u manja sela u kojima žive Mađari. Tako je ove godine za nastavak radova na našem Domu kulture predviđeno devet milijuna dinara, a za adaptaciju pozorišta u duplo manjem mađarskom selu više od 20 - kaže naš domaćin.

Obilazimo malo poljoprivredno gospodarstvo Vojnićevih: nekoliko desetaka prasaca, kokoši, dvije krave i tele… dovoljno za vlastite potrebe, a nešto se pokatkad i proda. Pitamo Tomislava kako je doživio još jedan, namjerni ili nenamjerni, lapsus buduće hrvatske predsjednice.

- Mislim da nije mislila baš tako kako je rekla, iako treba biti precizan u takvim stvarima, narod se brzo zakači. Ni nama ne bi bilo drago da nas se zove Srbima. Iako jesam Srbijanac, živim ovdje, po nacionalnosti sam Hrvat - kaže Tomislav.

Ratne devedesete naš bi sugovornik najradije zaboravio: netko je u toj velikoj i mnogima miloj zemlji među ljude bacio klicu mržnje, a posljedice se još osjećaju.

- Svima je ovdje bilo mučno gledati izbjegličke kolone iz Hrvatske, koje su stigle i u naš kraj. Iskreno smo se bojali da se i nama takvo što ne dogodi. U Srijemu je tadašnja vlast protjerivala ljude, a svi znamo kako su se prema nesrbima odnosile različite paravojne formacije - priča.

Nešto kasnije, u društvu Tomislavove supruge, evociraju se njihove uspomene na Hrvatsku: odlazili su kao vjernici u Mariju Bistricu i Međugorje te na Sinjsku alku. Kažu da dosta mladih odlazi u Hrvatsku studirati, a malo tko se vrati, što predstavlja demografski problem. Hrvata je sve manje i stoga što u inozemstvo odlaze trbuhom za kruhom – ovdje bi cijeli dan morali raditi za svega 120 dinara po satu (7,6 kuna). I statistički broj Hrvata u Srbiji konstantno pada: 1991. bilo ih je 78 tisuća, danas svega 47 tisuća.

Nekoliko ulica dalje od imanja Vojnićevih, etno-salaš Balažević, u sklopu Hrvatskoga prosvjetnog društva ‘Matija Gubec’. Za održavanje i prijem gostiju zadužen je Ivica Dulić koji prvo, kao pravi domaćin, vadi rakiju, pa tek potom započinje priču.

- Kad su onomad Ivo Josipović i Boris Tadić došli na proslavu Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine, hrvatski su mediji od svega izvijestili da se Josipović spotaknuo na stepenicama. A kad izaslanstvo Srbije ode u Hrvatsku, odmah se povede rasprava o položaju hrvatskih Srba. To je, naravno, u redu, ali nije u redu da smo mi nevidljivi u svim medijima i u svakoj javnosti, to me jako nervira - izravan je Dulić.

I Dulić je, poput mnogih drugih, nezadovoljan radom hrvatskog konzula u Subotici, koji im, kaže, nije ni od kakve pomoći. Sudeći po trenutačnoj živosti u Donjem Tavankutu, ima barem neke istine u njegovim riječima: tek poneko prođe ulicom na biciklu, tek pokoji gost u kafićima, među kojima se nazivom ističe ‘Jugoslavija’ – više je to dobar marketinški trik nego istinska nostalgija, kažu nam naši sugovornici.

Dok putujemo prema Subotici, iza sebe ostavljamo krovove seoskih kuća što se pravilno nižu i redaju, jedan drugome do uha. Uokolo voćnjaci, stabla jabuka, šljiva i bresaka; bilo bi dobro, rekli su nam u selu, da netko uloži u kakav pogon za preradu voća i proizvodnju sokova, barem bi se ljudi zaposlili…

Subotičke su ulice uglavnom zadržale nazive iz 1990-ih, kaže nam Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća Subotice. Mnoge nose imena po hrvatskim povijesnim ličnostima, poput Strossmayera i Petra Preradovića. Većinsko stanovništvo u Subotici čine Mađari, kojih je oko 40 posto, Srbi su zastupljeni s nešto više od 30 posto, a Hrvata i Bunjevaca je podjednako, svakih po desetak posto. U cijeloj subotičkoj općini Hrvata je nešto više, oko 16 posto. Ovdašnji ljudi često odlaze preko granice, u obližnju Mađarsku, i ondje kupuju uz povrat PDV-a, koji u toj članici EU-a iznosi čak 27 posto, a kupljenu robu potom preprodaju na subotičkoj pijaci. Međunacionalnih trvenja nema, sve je pritisnula ista ekonomska kriza. Pitamo Bačića je li istina da su Hrvati zadovoljni svojim položajem u Srbiji, kako je to prije godinu dana, nakon što se u Beogradu sastao s predsjednikom Tomislavom Nikolićem, prenio jedan hrvatski dnevni list.

- Takvo je priopćenje iz Ureda predsjednika dostavio Tanjug, potom su ga prenijeli i hrvatski mediji, a naše izaslanstvo nitko ništa nije pitao. Pitali smo predsjednika Nikolića može li nam pomoći oko tiskanja udžbenika na hrvatskom jeziku: ne može, ministar je zavrnuo sve slavine, rekao je. Na kraju smo sami štampali udžbenike, svojim novcem. Srbija 2016. priprema novi zakon o udžbenicima, po kojem će štampanje biti obaveza nakladnika, a ne države. A koji će to nakladnik tiskati pet puta skuplji udžbenik, koji nikome neće moći prodati? - pita Bačić i dodaje da su Nikolića pitali i bi li država mogla pomoći da se uredi prostor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, no i na to su dobili negativan odgovor.

Politički, navodi Bačić, Hrvati su kao manjina isključeni iz procesa donošenja odluka na republičkoj razini, za razliku od srpske zajednice u Hrvatskoj. Iako bi, prema bilateralnom sporazumu o zaštiti manjina donesenom 2004. i ratificiranom 2005. od obiju država, trebali imati svoga skupštinskog predstavnika, država im je poručila da se potpisa ne mora pridržavati.

Izgubio sam kuću i biznis, pa gledam da u budućnosti zapalim što dalje odavde. Sve to nema veze s time jesam li Hrvat ili nešto drugo. Tu ne može pomoći ni Kolinda ni itko drugi. Virujem da ni u Hrvatskoj ne bi bilo drugačije - smatra Aleksandar Saša Vuković

- Očekujemo drugačije prakse od nove predsjednice, a vrijeme će pokazati kakve će biti. Jer, unatoč tome što u domeni ljudskih prava ima pomaka, poput škole na hrvatskom jeziku ili časopisa ‘Hrvatska riječ’, političari nas ne posjećuju i ne prate. A hrvatska politika i mediji toliko su neupućeni u Hrvate u Vojvodini da im se može poturiti bilo što - kaže Bačić.

Aleksandar Saša Vuković (40) otac je petero djece i sa suprugom Sandrom doselio se u Suboticu prije dvije godine iz obližnjega sela Male Bosne, nastanjenoga uglavnom Hrvatima.

- Izgubio sam kuću i biznis, pa gledam da u budućnosti zapalim što dalje odavde. Sve to nema veze s time jesam li Hrvat ili nešto drugo. Tu ne može pomoći ni Kolinda ni itko drugi. Virujem da ni u Hrvatskoj ne bi bilo drugačije - iskren je Saša, kod kojeg se uočava jaka ikavica, govor karakterističan za Hrvate sa sjevera Bačke.

Uslijed teške ekonomske krize, taj je mehaničar i vozač turističkog autobusa radi vraćanja kredita morao prodati kuću, pa je s cijelom obitelji završio u podstanarstvu. Sada opet radi kod privatnika, vozi kamion, a obavlja i fizičke poslove na crno. To što je Hrvat ne stvara mu nikakve neprilike; posljednja koju pamti dogodila mu se još 1993., za služenja vojnog roka u Pančevu.

- Jednom sam vozio nekog kapetana i taj me pitao šta sam. Odćutao sam pitanje, bojao sam se, priznajem. ‘Je li, bre, vojniče, razumeš li me?’ nastavlja on. A ja onda, imao sam tada 19 godina, pitam njega: ‘Gospodine kapetane, da li je bitno šta sam ili kakav sam ja?’ Pa mu kažem odakle sam. ‘Ti si od onih koji kažu daj mi mlika’, uzvratio je on i tu je završila sva moja neugoda kao Hrvata. Ali istraživanja ipak kažu je ovdašnja javnost, nakon Albanaca, najmanje sklona Hrvatima - govori nam Saša.

- Ne znam jeste li čuli za taj fenomen da je netko samo Bunjevac, a netko i Bunjevac i Hrvat. Ja sam i jedno i drugo. Djeca idu u hrvatsku školu u Subotici: uči se hrvatsko pismo, ali i ćirilica. Nama to nije problem. Nažalost, nestala je ta velika Jugoslavija, ovo je Srbija i mi smo priznati kao manjina, pa je prirodno da upišemo djecu na nastavu na materinskom jeziku i pismu - dodaje Saša.

Za kraj, Vuković nam otkriva da ga je životna muka natjerala na različite ideje, pa se počeo baviti inovatorstvom: na Međunarodnom sajmu inovacija predstavio je uređaj za uštedu pitke vode i električne energije u domaćinstvu. No da bi ga patentirao, samo bi za taksu morao izdvojiti 4.800 eura. Tko zna, možda mu pomogne buduća hrvatska predsjednica: kako kaže Sašina supruga Sandra, dosad je toliko divanila, da se čovjek može samo nadati…

Žigmanov: Kad je Srbima u Hrvatskoj dobro, i nama je lakše

Prvo treba pokrenuti politike financiranja, jer treba znati, a mi nemamo te podatke, koliko se iz proračuna Republike Hrvatske izdvaja za potrebe hrvatske zajednice u Srbiji. Drugo, važno je uključenje našega političkog predstavnika u proces donošenja odluka u republičkoj vlasti. Dok u Hrvatskoj, unatoč opstrukciji, postoje kontinuirane akcije vlasti da se dvojezične ploče postave u Vukovaru, one se nisu ni pokušale postaviti u Sotu, Batrovcima, Bačkom Monoštoru i Bačkom Bregu, gdje je hrvatski jezik u službenoj upotrebi - navodi neke probleme hrvatske manjine Tomislav Žigmanov, predsjednik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Podsjeća da u Srbiji ne postoji politika suočavanja sa zločinima počinjenima nad domaćim stanovništvom, odnosno ovdašnjim Hrvatima, te da u tom smislu nema nijedne presude.

- Bilo je etnički motiviranog nasilja nad Hrvatima, 25 ljudi je ubijeno u Srijemu, u Kukujevcima, Hrtkovcima, Sotu, Nikincima i drugim mjestima u kojima su činili apsolutnu ili relativnu većinu, dvije katoličke crkve su srušene, u Subotici su bačene bombe na Franjevačku crkvu. I nitko nikada nije otkriven i procesuiran - kaže Žigmanov.

Slaže se s time da je dodatna briga za manjine potrebna s obje strane granice, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Jer kad je u Srbima u Hrvatskoj dobro, kaže, i Hrvati ovdje osjećaju manji teret straha i nesigurnosti.

- U suprotnom, negativne prakse ili napetosti prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj reflektiraju se i na nas, pa i antihrvatskih sadržaja u javnom mnijenju bude više - zaključuje Žigmanov.

1/9