Posljednji album Ryan Adams objavio je prije tri godine. 'Ashes & Fire' snimio je nakon raspuštanja The Cardinalsa i tamo se predstavio kao autor koji bez ikakvih problema, u koju ga god vodu bacili, dolazi do kisika, koji se lako orijentira, i to prema zvijezdama u sebi, da se tako izrazimo. Iako obilato oslonjen na country i rock tradiciju, Adams je od početka zvučao kao autor koji doma, u podrumu, ima dobru kolekciju neotkrivenih klasika, nekakvu alternativnu prošlost ovih glazbenih pravaca. I sad objavljuje album kojemu je dao ime po sebi, valjda nam hoće reći: evo, to sam ja, napokon pravi, nakon godina i godina lutanja i eksperimentiranja. No kod tradicionalističkih autora poput njega, riječ 'eksperiment' to vam je kao da iz crkve ide lijevom, a ne više desnom stranom ulice. Adamsovi najbolji albumi 'Heartbreaker' i 'Gold' imali su identično unjkanje i nabijačinu sa zadrškom kakvu možemo čuti i na 'Ryan Adams', kao da se, zapravo, u međuvremenu ništa nije dogodilo. Kao da se čak ni one zalihe iz podruma uopće nisu ni izdaleka približile iscrpljivanju i kao da bi Adams mogao za koji mjesec objaviti i božićni album identične kvalitete.
I to je vjerojatno najveći problem Adamsove karijere, ta identičnost, podjednaka razina kvalitete, čak neiscrpivost, koju je moguće doživjeti i kao prijetnju. Jer zamislite da zaista za dva mjeseca objavi novi album, a zvuči kao da bi mogao. Dakle, nije samo u nas problem nečija konstantna potentnost, takav svat dojadi i u bijelome svijetu. To ne znači kako se u Adamsovoj karijeri zbiva sunovrat, dapače, koncerti su mu dobro posjećeni, a albumi redovno negdje po listama albuma godine, jedino što ga je sad lakše zaobići. Adams je nešto kao Valentino Rossi country rocka (ili već što je to što on svira), netko tko je postao legendaran s dvadeset šest godina i ostao živ jer su u međuvremenu, što se nije znalo za Parsonsovih vremena, i do najširih sviračkih masa prodrle vijesti kako mnogo alkohola i droge nije baš najbolje za zdravlje. A kad već spomenusmo zdravlje, budući da na ovim stranicama često osvane svirač s izvjesnim kašljucanjem some, ni Adams ne puca od istoga: on ima Menierovu bolest, koja za posljedice ima poremećaje ravnoteže i slabljenje sluha, a uslijed nakupljanja tekućine u komorama srednjeg uha.
Iako je Adams istaknuo kako je ovo album posvećen utjecajima koje su na njega imali Velvet Underground i The Smiths, o zvučnim kuglama prvih i raspršenom gitarističkom plesu drugih kod njega nema ni govora. Adams je talentiran ali nepomičan autor s tegovima u stražnjici, i to nitko ne može pomaknuti. Iako, lijepo je znati da voli spomenute sastave. Prva stvar na albumu 'Gimme Something Good' više zvuči poput Toma Pettyja u Uriah Heep, gdje su Uriah Heep dobili Pettyjevu eleganciju, a Petty njihovu čvrstinu. Pjesma kao da je napisana nakon što je od doktora čuo dijagnozu i sad zdvaja na izlaznim vratima bolnice: štrik ili metak, pitanje je sad...
Nastavak albuma u sličnom je zdvajajućem tonu, Adams se uglavnom fokusirao na stanja nesigurnosti i tjeskobe, što je tematski proširio ubacivši i ljubav, ali i nju je propustio kroz izobličavajuću optiku straha. Svirački, album je čvršći od prethodnih podosta albuma što ih je snimio i utjecajem više duguje prvoj polovici 1970-ih, čak i južnjačkim snake-rock sastavima kao Lynyrd Skynyrd – Adams nije profiliran autor za rafiniranije dijelove masa, za kakve su svirali Velveti, pa i The Smiths, on i kad je tužan, svira kao da svira na seoskom vašaru.
