>

novosti logo

Ubrzavanje stvarnosti

Rukovodstvo grupacije Oslobođenje podijelilo je, prema službenim informacijama, sedamnaest otkaza, uz obrazloženje da su postali ‘tehnološki višak’, dok neslužbene informacije govore kako je otpuštenih trostruko više

‘Šta je sa radnicima?!’ – vrisnuo je prije neki dan (14. travnja) naslov na portalu sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje, s primjerenim zgražanjem što ga je dežurni urednički um naglasio upitnikom i uskličnikom. U tekstu, koji se bavi ekonomskim i socijalnim posljedicama pandemije, navodi se između ostaloga i izjava jednog ‘krajiškog privrednika’ koji kaže da ‘sad radnike treba pripaziti’: ‘Neka i poslodavci odriješe kesu, ako imaju stan u Gracu, vikendicu u Opatiji, neka nešto prodaju i prebrode krizu…’

Ovog potpisnika, međutim, privukla je isključivo interpunkcijska intervencija u naslovu – ‘?!’ – koja, sagleda li se u kontekstu mjesta gdje je objavljena, umjesto da sugerira zaprepaštenje, brigu ili štogod slično, svjedoči o razigranom cinizmu.

Svega nekoliko dana ranije, naime, rukovodstvo grupacije Oslobođenje (koja, uz dnevne novine, uvezuje nekoliko medija, poput televizijskog O kanala i mjesečnika Dani) podijelilo je, prema službenim informacijama, sedamnaest otkaza (dotad) zaposlenima, uz obrazloženje da su postali ‘tehnološki višak’, dok neslužbene informacije govore kako je otpuštenih skoro trostruko više. Uz to, većini honorarnih suradnika otkazana je suradnja, a onima koji su ostali u radnom odnosu drastično su smanjene plaće.

Samo u dnevnom listu desetorici novinara i urednika pokazana su izlazna vrata medijske kompanije, među njima i onima s više od trideset godina staža, koji su za Oslobođenje pisali i u vrijeme ratne opsade Sarajeva. Većina njih tvrdi da je raskidanje ugovora o radu izvedeno krajnje brutalno i da nisu dobili ni zakonom zajamčene otpremnine. ‘Ti pišeš o tuđim problemima, a kada dođe do problema u tvojoj kući, nemaš se kome obratiti’, kaže recimo Dragan Pavlović, dugogodišnji novinar koji je poslan na ulicu.

Što sad učiniti s uzbunjujućom interpunkcijom?

‘Šta je sa novinarima?!’ – glasi naslov koji nije osvanuo na stranicama Oslobođenja.

Prije mjesec dana (16. marta) objavljena je, doduše, kolumna glavne urednice Vildane Selimbegović pod naslovom ‘Čekajući koronu’, gdje se nudi nešto poput odgovora na gornju dilemu (uz uvjet, dakako, da iz interpunkcijske gomilice uklonimo uskličnik i naslovni krik pretvorimo u pitanje), a radi gotovo dirljive praznine uzvišenih fraza i čarobno patetične intonacije vrijedi je iscrpnije citirati, budući da urednica, obraćajući se čitateljima, piše o tome kako je danas, u okolnostima virusne pošasti, ‘novinarska odgovornost trostruko važna’:

‘Na našim je plećima obaveza da svoj posao obavljamo profesionalno, da vas izvještavamo i ostanemo čuvari demokracije, ali i da sačuvamo svoje redakcije. (…) Oslobođenje se nikada nije bavilo senzacijama, već je bilo i ostalo na strani ljudi i njihovih prava, borac za istinu i onda kada ona boli.(…) Naši portali prate zbivanja u zemlji i svijetu iz sata u sat, i nastojat ćemo da uz nas budete konstantno kvalitetno obaviješteni. Novina je uvijek više od vijesti, naše teme, analize i razgovore i dalje ćemo pripremati, naši kolumnisti će ostati aktuelni, naš list će i dalje stizati do vas na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. (…) I bit ćemo tu za vas i uz vas, jednako kao što vjerujemo da ćete vi ostati uz vaše i naše Oslobođenje.’

Svega par tjedana kasnije novinari su uz sve ostalo na svojim ‘plećima’ ponijeli i otkaze, o čemu čitaoci, doduše, nisu bili ‘kvalitetno obaviješteni’. Odgovoran novinar ostaje bez posla, a publika će – idealistički smatra urednica – svejedno ‘ostati uz vaše i naše Oslobođenje’, jer ‘novina je uvijek više od vijesti’, pa onda valjda više i od novinara.

Daleko od toga da su zbivanja u Oslobođenju izuzetak. U Hrvatskoj je od početka pandemije više od četvrtine slobodnih novinara ostalo bez bilo kakvog angažmana, honorarcima se masovno otkazuje suradnja, vodeće medijske kuće radikalno su srezale primanja, izrađuju se planovi za sveobuhvatno lišavanje ‘tehnološkog viška’, u Srbiji i na Kosovu novinare hapse zbog članaka koji nisu po ukusu vlasti, donose se uredbe o ‘zabrani širenja lažnih vijesti’ kao podloga za sistematsku cenzuru, jednu takvu skrojio je čak i krizni štab sarajevske općine Stari grad, splitski klerofašisti s novinarima obračunavaju šakama i letvama… pa se priča iz Sarajeva doima tek kao čašica krvi u tekućem masakru.

Ipak, zbog pionirske uloge u prilagođavanju medijske ekonomije uvjetima izvanrednog stanja, kao i odvažnoj širini i bešćutnosti toga zahvata – što će bez sumnje ohrabriti mnoge druge da krenu sličnim stopama – slučaj Oslobođenje zaslužuje posebnu pažnju. Stoga je ovaj potpisnik zamolio za razgovor vlasnika kompanije, gospodina Muju Selimovića – čovjeka koji je u medijski biznis ušao nakon što je kapital stekao baveći se proizvodnjom i distribucijom piva – na što je dotični ljubazno pristao.

Gospodine Selimoviću, kako to da je otkaze u vašoj kompaniji dobilo najmanje sedamnaest, a vrlo vjerojatno četrdeset i nešto novinara i drugih medijskih radnika, a sve ‘zbog teške ekonomske situacije nastale uslijed pandemije covida-19’, ako se zna da je pandemija u ovim krajevima ozbiljno uzela maha prije nekih mjesec dana, pa dakle, razumno gledajući, još nije ni stigla prouzročiti tolike teškoće da one budu razlog masovnom otpuštanju?

Osnovna pretpostavka u vašem pitanju je pogrešna. Pa kakva bi mi bili kuća da poslije mjesec dana upadnemo u takvu dramu? Ja, naime, novinarima, urednicima i drugom osoblju nisam podijelio otkaze zbog ekonomskih teškoća uzrokovanih širenjem zaraze, nego sam ekonomske teškoće uzrokovane širenjem zaraze iskoristio kao izgovor da novinarima dam otkaze. Učinio sam ono što smatram da i inače, u posve regularnim okolnostima, treba napraviti, osloboditi se svih tih novinarskih gnjavatora, ali mi je ova gužva oko pandemija pala kao dar s neba da ubrzam stvar. I da iskamčim adekvatan alibi, naravno: umjesto da me smatraju beskrupuloznim tajkunom i glavosječom, mogu se predstaviti kao poslovna žrtva općih neprilika izazvanih višom silom.

Kako vam je ta genijalna ideja pala na pamet?

Iskreno rečeno, inspirirao me uvodnik naše glavne urednice, gospođe Vildane, gdje piše da je danas ‘novinarska odgovornost trostruko važna’…

Mislite na ono frazersko trućanje o uzvišenoj ulozi novinarstva?

Da, na ono himničko nabrajanje floskula u koje nitko živ ne vjeruje… Ali meni se rodila ideja kada je spomenula ‘trostruku’ novinarsku rolu. Pa sam shvatio da su novinari danas izloženi, pod jedan: udaru samog virusa, budući da su prinuđeni ići na teren i prikupljati informacije, a teren je uvelike zarazan; zatim pod dva: udaru vlasti, jer su pod golemim pritiskom da umjesto istine ili bilo kakve kritike objavljuju uljepšane informacije ili gole laži; i napokon – što ostaje? – pod tri: udar vlasnika medija. E, to treće sam im velikodušno odlučio priuštiti. U ovoj se kompaniji trudimo našim novinarima osigurati kompletan ugođaj za profesionalni rad. I to će biti naša trajna politika.

Kako biste sami opisali tu politiku?

Poslužio bih se riječima Tima Ruttena iz Los Angeles Timesa koji je jednom napisao: ‘Da biste shvatili poslovni model Huffington Posta, zamislite jednu galiju kojom veslaju robovi, a njome upravljaju gusari.’ Sad umjesto Huffington Posta umetnite Oslobođenje i imate odgovor.

Vratio bih se vašoj ocjeni kako vam je pandemija tek pomogla da ‘ubrzate stvar’. Možete li to pojasniti?

Ljudi jako griješe kada misle da se zbog ove nenadane nesreće koja nas je zadesila stvarnost promijenila. Kao poslovni čovjek i lokalni medijski mag, ja sam uvjeren da se stvarnost nije promijenila, nego se ubrzala. Ono čemu mi danas svjedočimo je ubrzavanje stvarnosti, dragi moj. Nema nikakve promjene, sve je isto, ali mnogo brže. A znate da je kod nas u medijskoj industriji brzina od kapitalne važnosti. Stoga smo dužni to ubrzanje, tu akceleraciju koju nam je omogućila blagodat smrtonosnog širenja virusa, iskoristiti da prije stignemo do cilja koji je odavno pred nama, da zakoračimo u budućnost kojoj smo od ranije posvećeno stremili.

Kakva je ta budućnost, što se tiče novinarstva?

Budućnost novinarstva leži u nestajanju novinara! To je osnova svega. Novinarstvo će stati na zdrave i poslovno uspješne noge tek kada protjera sve novinare iz struke. To je duži proces, priznajem, stvari ne ide preko noći, ali moramo grabiti ovakve šanse da ga ubrzamo. A kao vlasniku medija, razvoj zdravog i ekonomski održivog novinarstva mi je od prvorazrednog interesa.

Što bi to bilo novinarstvo bez novinara?

Više-manje isto što i danas, samo u pročišćenijem obliku. Vama je, pretpostavljam, poznata ona prljava tajna novinarstva da se preko polovice izvještaja u vijestima temelji na različitim saopćenjima za javnost, koja se tek ovlaš ili nikako provjeravaju prije objavljivanja?

Jeste, takvih je, prema procjenama, između 60 i 70 posto…

Eto. I sada taj postotak treba dodatnim naporima povećavati, da se približi stopostotnom idealu, a rad na obradi saopćenja smanjivati i ne opterećivati ga staromodnim profesionalnim prenemaganjima. Sve to mogu obavljati i površno opismenjeni redaktori ili daktilografkinje, umjesto da se opterećujemo nekakvim pretpotopnim ‘fajv dabl ju’ kerefekama, a kamoli kritičkim opservacijama. Ukratko, komunikacijske kanale između PR službi i publike valja osloboditi i učiniti maksimalno propusnima, a ne ih zaštopati novinarima koji em rade nepotreban posao, em uzrokuju dodatne troškove. Uostalom, imamo bezbroj divnih primjera takve prakse, pa i u ovoj zdravstvenoj krizi.

Na koje primjere mislite?

Uzmite, recimo, činjenicu da se krizni štabovi u Srbiji i Bosni i Hercegovini ovih dana obraćaju javnosti bez posredovanja novinara. Čim je na konferenciji za štampu u Beogradu neki novinar upitao infektologa ne bi li i Aleksandar Vučić, čiji se sin zarazio koronavirusom, trebao proći istu proceduru kao i ostali, testiranje i karantenu, odlučeno je da će se konferencije za štampu održavati bez predstavnika štampe. Formalno zbog ‘brige za zdravlje novinara’, a suštinski jer su konferencije za novinare bez novinara savršeno normalna stvar kojoj svi trebamo težiti. Do publike trebaju stići autentične poruke vlasti, a ne da ono što nam vladajući establišment govori bude izobličeno novinarskim propitivanjima, sumnjama i provokacijama.

A što je s ostalim vijestima?

Nema tih vijesti koje uz današnje napredne tehnologije ne mogu sricati daktilografi nakon kratkog tečaja, prepisujući ih iz drugih medija i sa društvenih mreža. Da se mene pita, ja bih to sve autsorsao, kao što autsorsamo čistačice i zaštitare. Gradio bih novinsku kuću bez i jednog novinara. Mada nemam ništa protiv da sami novinari shvate kako stoje stvari, pa obave tihu prekvalifikaciju u takvu vrstu sirotinjski plaćenog činovništva i na taj način osiguraju ekonomski održivu budućnost novinarstva.

Kakvu ‘tihu prekvalifikaciju’ imate u vidu?

Što mislite da mi postižemo ovim otkazima u Oslobođenju? Jesu li ti otkazi snažnija egzistencijalna poruka novinarima koji su ostali bez posla ili je to jača profesionalna poruka onima koji su ostali raditi? Na svakog otpuštenog novinara, njih pet koji su ostali zaposleni znaju kakva ih adaptacija čeka: da će raditi duplo više, biti plaćeni duplo manje i prestati misliti svojom glavom. Da trebaju biti produktivni, jeftini i poslušni, jer ih protivnome čeka noga u guzicu. Strah je najbolji učitelj za veslače u galiji. To vam je isto kao i sa sadržajem. Sjećate se slučaja onog našeg bivšeg kolumnista, kako se zove, Dežmanovića, Debilkovića…

Dežulovića?

E tog. Taj je Dežulović prije nekog vremena napisao za Oslobođenje kolumnu u kojoj je vrijeđao osjećaje vlasti, a ja sam zauzeo stav da se time vrijeđaju vjerski osjećaji muslimana i naložio gospođi Vildani da to cenzurira, da izbaci tekst iz novina, te je onda i Dežulković napustio našu novinsku kuću… Ali oni koji su ostali, bogami, nisu poslije toga u svojim žvrljotinama vrijeđali vjerske osjećaje, odnosno osjećaje vlasti! E, tako vam je isto na egzistencijalno-profesionalnom planu. Znači, radimo na dva razboja: s jedne strane otpuštamo novinare, a s druge upozoravamo one koji ostaju zaposleni da se prestanu ponašati kao novinari. Na taj način spašavamo novinarstvo.

Ako želite novinarstvo osloboditi novinara, zašto naprosto ne ugasite novine? Ili ih ne prodate nekome s drugačijim idejama?

Kakvo je to pitanje? Pa mediji koje posjedujem su prije svega logistička podrška mojim ostalim poslovnim interesima. Priče o javnom interesu su obična glupost, one služe gospođi Vildani da svako malo čitateljima spjeva lirsku odu o neprolaznoj slavi žurnalizma. Marketing, gospodine, marketing. Znate, ja nisam kriv što novinari već decenijama ne preživljavaju od svoga temeljnog proizvoda. Pekar ispeče kruh i živi od prodaje toga kruha, a novinar sastavi članak i živi od prodaje oglasa, s tim da je oglas u žanrovskom pogledu negacija novinarskog članka. Prilično je to perverzna profesija. Strogo zanatski gledajući, novinari dobivaju kruh od svojih dušmana.

A vi ste jedan od njih?

Naravno. Ja pripadam maloj ali odabranoj četi balkanske tajkunerije, sorti bogatih, moćnih i sirovih, čvrsto uvezanih sa strukturama političke vlasti, čija je taktika krajnje jednostavna: preuzeti patronat nad medijima kako mediji ne bi propitivali ni našu moć, ni naše bogatstvo, ni našu sirovost, što je misija koja prema legendi novinarstvu pripada.

Nezavisno novinarstvo bi, prema toj legendi, trebalo biti u službi demokracije…

… a mediji su, prema vlasničkoj strukturi i rukovodnoj volji, u službi kapitala i njegovih političkih mentora. Problem je, kao što i sami znate, što kapitalizam i demokracija nisu spojivi, koliko god se lagalo da jesu, oni stoje u napetoj relaciji ili-ili. Stoga smo se potrudili da iz fraze ‘nezavisno novinarstvo’ protjeramo pridjev. Ako bolje pogledate, već sama potreba da se taj pridjev doda bio je znak da s novinarstvom nisu čista posla. A sada, kada su novinarstvu povađeni zubi i kad mu je umrtvljena težnja za istinom, treba ga još samo postaviti na rentabilne osnove.

Kako to mislite učiniti?

Zbog teških ekonomskih posljedica virusne pandemije, zbog ubrzavanja stvarnosti o kojoj sam već pričao, drastično su smanjeni prihodi od marketinga, što nam je odličan izgovor za drastično rezanje troškova medijske proizvodnje, to jest otpuštanje novinara. Kada kriza prođe i prihodi od oglasa opet narastu, troškove proizvodnje nećemo povećavati, nego ćemo nastaviti s umjerenim tempom otpuštanja novinara. Tako će profit rasti po uvećanoj stopi, a samo novinarstvo biti postupno lišavano ostataka prošlosti što ga opterećuju. Osim ako se stvarnost ne ubrza još više. Realno govoreći, još jedna do dvije ovakve katastrofe i u razmjerno kratkom roku imali bismo idealan informativni medij, iz kojeg bi i zadnji preostali novinar bio poslan na ulicu.

A što ako vas oni koje ste poslali na ulicu pošalju dođavola? Ili ako to u njihovo ime učinim ja u ovom intervjuu?

Kakvom intervjuu?! Pa izmislili ste sugovornika, čovječe! Svi su odmah shvatili da ovaj s kojim pričate nije realna ličnost, da ste izfantazirali nekakvog artikuliranog Muju Selimovića, vlasnika grupacije Oslobođenje, nekakav Opći Profil nezasitnog tajkuna, servisera vlasti i bezdušnog krvoloka koji sije pustoš na novinarskoj sceni, i da pred širokom publikom fingirate razgovor s njim. Pritom još i grubo vrijeđate.

To ja uopće ne sporim.

Ali zašto to radite?

Demonstriram vam na što može sličiti realizacija vaše zamisli o novinarstvu bez novinara.

Ne razumijem vas.

Ako novinari sa svojim temeljnim poslanjem – da objektivno informiraju javnost, tj. da od provjerenih činjenica stvaraju vijesti – postaju nepoželjni, istina će preživjeti kroz novinarsku fikciju.

Tekst prenosimo s portala Peščanik

1/1