Rijetko kada je službeni moto Evropske unije – ‘Ujedinjeni u različitosti’ – zvučao tako cinično kao početkom ovoga maja, kada se u samo nekoliko dana zgusnulo toliko simbolički nabreklih događaja da ih vrijedi još jednom, s nešto veće distance, promotriti u retrovizoru: pogled je to koji bi nam, iako usmjeren unatrag, mogao otkriti dosta o perspektivama Unije. Složni bojkot velike moskovske parade na Dan pobjede nad fašizmom, 9. maja, jasno je pokazao u čemu se zapravo sastoji jedinstvo država članica. Sretna je stoga koincidencija što se istoga datuma obilježava i Dan Evrope: zajedništvo Unije, vidjeli smo baš na njen praznik, iscrpljuje se danas uglavnom u bespogovornom svrstavanju na zapadnu stranu nove globalne hladnoratovske fronte. Istodobno dok zbija redove na geopolitičkoj osi Istok – Zapad, međutim, Unija se nezaustavljivo cijepa linijom radikalne neravnoteže bogatog Sjevera i siromašnog Juga: krajnje točke ove strmoglave okomice označili su početkom maja politički događaji u Velikoj Britaniji i Grčkoj.
Britanske parlamentarne izbore, kojima je završilo ono što su tamošnji mediji nazvali ‘stodnevnom kampanjom’, komentatori su već apsolvirali: nasuprot prognozama o izjednačenoj utrci torijevaca i laburista, znamo, Kameronovi su konzervativci superiorno osvojili apsolutnu većinu, ostavivši iza sebe deklasiranu lijevu opoziciju, dojučerašnje koalicijske partnere iz Liberalno-demokratske stranke i radikalne nacionaliste iz UKIP-a. Njihov trijumf počiva pritom na dvostrukoj platformi unutrašnjopolitičke najave novih, rigoroznijih mjera štednje i vanjskopolitičkog obećanja referenduma o izlasku iz Unije 2017. godine. I dok planirana državna politika još dubljih i bolnijih rezova, zahvaljujući specifičnoj aritmetici izbornoga sustava, možda odražava želje tek trećine glasača – kao što je u prošlom broju ‘Novosti’ upozorila Tena Erceg – dotle namjeru napuštanje evropske zajednice prema većini anketa u ovom trenutku podržava gotovo polovica ispitanika. Za otprilike dvije godine, dakle, Unija bi mogla biti podvrgnuta do sada najizazovnijem testu: neizvjesnost koja slijedi rast će usporedno s jačanjem antiimigrantskog raspoloženja na njenom Sjeveru.
Istodobno sa svršetkom britanske ‘stodnevne kampanje’, na južnom obodu Unije, u Grčkoj, navršilo se sto dana vladavine koalicije predvođene Sirizom, koja je od samoga početka izložena propagandnom mrcvarenju, dok joj ekonomsko-politički centri moći reguliraju svaki pokret
Istodobno sa svršetkom britanske ‘stodnevne kampanje’, na južnom obodu Unije, u Grčkoj, navršilo se sto dana vladavine koalicije predvođene Sirizom. U nekim mirnijim vremenima, dnevnopolitički bonton nalagao bi da se vladu poštedi kritika u prvih stotinu dana vlasti: dovoljno je prisjetiti se svih napada, difamacija i medijski konstruiranih skandala koji su pratili premijerne poteze Ciprasove stranke da bi se uvidjelo koliko je aktualna situacija na evropskoj periferiji daleko od normalne i koliko je najutjecajnijim kontinentalnim medijima stalo da prvi nagovještaj lijeve političke alternative ruiniraju do temelja, za primjer ostalima. Od sveprisutnog naslađivanja nad ishodom pregovora s evropskim kreditorima, preko tabloidiotske afere oko famoznog srednjeg prsta Janisa Varufakisa na zagrebačkom Subverziv festivalu, pa sve do novih nastavaka stare pripovijesti o lijenim, nerazumnim i neodgovornim Grcima, Siriza je od samoga početka vladavine izložena propagandnom mrcvarenju, dok joj ekonomsko-politički centri moći reguliraju svaki pokret snažnim financijskim polugama. Malo znači to što njen kejnzijanski program podržavaju svjetski priznati ekonomisti poput Pola Krugmana ili Tomasa Piketija: ovdje ionako nije riječ o uvjerljivosti argumenata ni o dokazivanju da je Siriza fundamentalno u pravu, nego o surovoj političkoj borbi za nastavak osiromašenja širokih masa pod egidom mjera štednje. Još manje znači to što, usprkos svim medijskim spinovima, podrška stranci u Grčkoj nije ozbiljnije oslabila: nije, naime, riječ ni o demokratskoj volji naroda, nego o nametanju onakve verzije stvarnosti u kojoj alternative ne postoje. A najmanje, čini se, znači to što je Cipras prije nekoliko dana ponovio da u pregovorima neće odstupiti od ‘crvenih linija’ kojima čuva radnička prava i visinu penzija: posrćući pod neprestanom prijetnjom bankrota države, Sirizino vodstvo bi se uskoro moglo naći u situaciji da – kao što smo na ovom mjestu neposredno nakon njenoga preuzimanja vlasti nagovijestili – popusti pred radikalnijim frakcijama i raspiše referendum za izlazak iz eurozone.
S jedne strane, tako, izlazak iz Unije planira jedna od najstarijih evropskih partija, konzervativna zagovornica stroge štednje koja se protivi useljavanju siromašne radne snage; s druge, radikalna koalicija umjerene lijeve politike, službeno transformirana u političku stranku tek prije dvije godine, kojoj se gotovo cijeli program sastoji upravo u borbi protiv mjera štednje i iseljavanja stanovništva. Sve kontradikcije evropskoga projekta – čija se ujedinjenost u različitosti danas svodi na jedinstveni monetarni sustav, neodrživ zbog različitih fiskalnih politika država članica – sadržane su u ovom inverznom, zrcalnom odrazu Sjevera i Juga. Slika koju vidimo u retrovizoru, dakle, nemilosrdno je precizna: problem današnje Evrope, otkriva nam ona, nisu lijeni i neodgovorni narodi s periferije, nego je taj problem sistemski i sveobuhvatan.
