Dok nastaje ovaj tekst (srijeda poslijepodne), hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović završava prvi dan službenog posjeta Bosni i Hercegovini. Razgovarala je s članovima Predsjedništva BiH – Bakirom Izetbegovićem, Draganom Čovićem i Mladenom Ivanićem – i potom izjavila da je najvažniji smisao njezinog angažmana u vezi s BiH taj da se neophodna reforma izbornog zakonodavstva osmisli i usuglasi unutar te zemlje, a ne izvan njezinih granica. ‘Držimo da je poštivanje presude Ustavnog suda BiH neophodno, kako stanje ne bi bilo kao u Mostaru. Ali o elementima izbornog zakonodavstva, tu se nikada nismo uplitali i nećemo’, rekla je.

Najodgovorniji među bošnjačkim političarima manje ili više svjesni su da Bosni i Hercegovini ni u kojem pogledu neće koristiti činjenica da u Predsjedništvu, kao predstavnik Hrvata, sjedi Komšić ili bilo tko drugi bez podrške većine hrvatskih birača

Nekoliko dana prije Sarajeva, Grabar Kitarović službeno je razgovarala s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u Ankari. Pričalo se i pisalo da je hrvatska predsjednica lobirala kod turskog kolege da iskoristi svoj utjecaj na Izetbegovića i da ga nagovori na prihvaćanje hrvatskih prijedloga izmjena Izbornog zakona, no vjerojatno je bliže istini da je hrvatska predsjednica u Ankari samo stvarala pretpostavke za dizanje stupnja međusobnog povjerenja između Hrvata i Bošnjaka. To će, po svemu sudeći, biti novi smjer hrvatske politike prema BiH i u BiH.

Izborni zakon u Bosni i Hercegovini mora biti izmijenjen do početka svibnja ove godine da bi se mogli raspisati i održati opći izbori u listopadu. Zašto mora biti izmijenjen? Zato što je tako naložila odluka Ustavnog suda BiH po apelaciji HDZ-ovca Bože Ljubića: vrlo pojednostavljeno, Ustavni sud zaključio je da je neustavna odredba Izbornog zakona koja svakom od tri konstitutivna naroda osigurava najmanje jednog delegata iz svakog kantona u Domu naroda, jer to otvara teorijsku mogućnost da taj jedan delegat u nekom kantonu bude izabran glasovima pripadnika naroda kojem niti pripada niti ga formalno može predstavljati, a ustavni suci smatraju da ‘pravo na demokratsko odlučivanje koje se ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem mora biti utemeljeno na demokratskom izboru delegata u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa’. Hrvatsko političko vodstvo u BiH iz ove je presude onda iznjedrilo dosta logičan stav da se ista izborna načela moraju primjenjivati i kad je riječ o izboru članova državnog Predsjedništva.

Osim toga, postoji i presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci iz 2009. godine: međunarodna zajednica godinama inzistira da se nađe rješenje za prestanak diskriminacije nacionalnih manjina – takozvanih ostalih – čiji se pripadnici uopće ne mogu kandidirati za Predsjedništvo BiH i Dom naroda. Postoje, također, i presude istog suda u Strasbourgu u slučajevima Zornić (2014.) i Pilav (2016.) prema kojima je diskriminatorno uskraćivanje prava nekome tko se izjašnjava kao ‘građanin BiH’ da bude kandidat za najviša državna tijela, kao što je diskriminatorno i onemogućavanje kandidature za ista ta tijela Bošnjacima i Hrvatima u entitetu Republika Srpska. No unošenje promjena što proizlaze iz ovih triju sudskih odluka zahtijeva korekcije Ustava, a to pak ne može bez dvotrećinske većine u državnom parlamentu, što u sadašnjim političkim okolnostima nije realno očekivati.

Sjedinjene Države – u čije su se pokroviteljstvo Hrvati ufali do zadnjeg časa –jasno su poručile da ne dolazi u obzir nikakva daljnja dezintegracija BiH

HDZ BiH, odnosno Hrvatski narodni sabor, organizacija koja okuplja gotovo sve hrvatske institucije u Hercegovini i ponešto šire, uz dosad snažnu podršku hrvatske predsjednice Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, u svom prijedlogu reforme bosanskohercegovačkog izbornog zakonodavstva ne obazire se na presude Europskog suda za ljudska prava: pozivajući se isključivo na onih nekoliko rečenica iz odluke Ustavnog suda BiH, oni su zainteresirani samo za to da se nađe formula koja bi Hrvatima zagarantirala da će ih u Predsjedništvu Republike zastupati čovjek izabran glasovima Hrvata, a ne primjerice Hrvat Željko Komšić, predsjednik Demokratske fronte i hrvatski član Predsjedništva u dva mandata, izabran dominantno glasovima brojčano višestruko nadmoćnijih Bošnjaka. Komšić je, uzgred, ovih dana najavio da će se ponovo kandidirati za istu funkciju i pritom ponovo računa na isti ili sličan birački bazen. Hrvatski prijedlog reforme Izbornog zakona – koji uključuje i dosta komplicirani koncept biranja zastupnika u Dom naroda te još kompliciraniji izborni model za Mostar – kad je riječ o biranju bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH, zagovara kreiranje triju etnički definiranih ‘izbornih područja’ unutar jedne izborne jedinice koja obuhvaća Federaciju BiH. Izborno područje A sastojalo bi se od općina u kojima Bošnjaci, prema popisu stanovništva 2013., tvore minimalno dvije trećine stanovništva, izborno područje B obuhvatilo bi općine u kojima Hrvati čine najmanje dvije trećine stanovništva, dok bi područje C okupilo općine bez dvotrećinske većine jednih ili drugih. Bošnjački član Predsjedništva bio bi onaj od bošnjačkih kandidata s najvećim brojem glasova na području cijele Federacije, ali pod uvjetom da je u području A+C dobio više glasova nego u području B+C. Hrvatskim članom Predsjedništva postao bi onaj Hrvat koji je osvojio najviše glasova, no pritom više u području B+C nego u A+C.

Stranci demokratske akcije Bakira Izetbegovića, kao i svim relevantnim bošnjačkim partijama, neprihvatljivo je ovakvo redizajniranje izbornih pravila i formiranje nacionalno ograđenih teritorija, jer smatraju da je stvaranje većinski hrvatske izborne jedinice ili izbornog područja korak do trećeg entiteta, što nije nerealan strah s obzirom na prošlost te na retoriku i poteze hrvatskih političara s obiju strana granice u proteklih godinu-dvije. SDA je ponudio model sličan onom koji je 2014. iznio tadašnji europski povjerenik za proširenje Štefan Füle: jedan član Predsjedništva BiH iz Federacije bio bi onaj s najvećim brojem glasova, dok bi drugi izabrani bio onaj s najvećom podrškom u svim onim kantonima u kojima prvi nije dobio većinu glasova. To znači da su i najodgovorniji među bošnjačkim političarima manje ili više svjesni da Bosni i Hercegovini ni u kojem pogledu neće koristiti činjenica da u Predsjedništvu, kao predstavnik Hrvata, sjedi Komšić ili bilo tko drugi bez podrške većine hrvatskih birača. Hrvati bi se, da rezimiramo, mogli složiti s ovim prijedlogom kad bi ti kantoni bili ‘fiksirani’, to jest konkretno imenovani.

U prostoru između tih pozicija o budućem izbornom procesu tražit će se rješenje u iduća tri mjeseca i vrlo je teško odgonetnuti koji je to koncept koji bi mogao, uz obostrane nužne kompromise, dovesti do približavanja političkih stavova Hrvata i Bošnjaka, ali je prilično izvjesno da su vladajući hrvatski političari u Zagrebu i Mostaru shvatili da za njihov etničko-teritorijalni prijedlog izmjene izbornog zakonodavstva nema razumijevanja ni u jednom centru međunarodne političke moći – ni u Berlinu, ni u Bruxellesu, ni u Washingtonu, ni u Ankari – pa se polako počinje nazirati zaokret, čuju se blaži i prijateljskiji tonovi te se sluti povratak ideji o hrvatsko-bošnjačkom savezništvu u očuvanju Bosne i Hercegovine, ideji koja je živjela do jeseni 1992. godine. Nema tu, naravno, ni trunke iskrenosti, kao što nema ni naznaka kajanja zbog štete učinjene neprijateljskom retorikom koja se proteklih mjeseci širila s Pantovčaka prema Bosni i Hercegovini: radi se o tome da su Sjedinjene Države – u čije su se pokroviteljstvo Hrvati ufali do zadnjeg časa –jasno poručile da ne dolazi u obzir nikakva daljnja dezintegracija BiH i da neće dopustiti bilo kakve eksperimente s Daytonskim sporazumom. ‘Mi smo i dalje vrlo predani Daytonskom sporazumu i konceptu koji je u njega ugrađen – suverenoj državi s neupitnim teritorijalnim integritetom’, izjavio je Brian Hoyt Yee, zamjenik američkog državnog tajnika za Jugoistočnu Europu, prilikom posjeta ovoj regiji prije dva tjedna. Ubrzo nakon povratka u Washington, Hoyt Yee podnio je ostavku na svoj položaj, a poslije toga su krenule špekulacije da dotični diplomat – vrlo upućen u ovdašnje teme, jer je u dva navrata služio na Balkanu – dolazi za američkog ambasadora u Sarajevu. Spomenuti diplomat već dugo kao glavne probleme BiH navodi političku korupciju, nefunkcionalnost instuticija vlasti i nacionalističke manipulacije idejama o secesionizmu. Istovremeno, špekulira se da na upražnjeno Yeejevo mjesto u State Departmentu stiže Jonathan Moore, donedavni šef Misije OESS-a u Bosni i Hercegovini.

- Prijedlog HDZ-a BiH o izmjenama izbornog zakona te zemlje ne nudi rješenja ni za otklanjanje diskriminacije pripadnika nacionalnih manjina u izbornom procesu ni za osiguranje ravnopravnosti svih građana te zemlje pri sudjelovanju na izborima, pa treba tražiti druge modele koji bi ponudili prihvatljive odgovore na te probleme - izjavio je Moore u ljeto prošle godine te dodao da ‘treći entitet ne dolazi u obzir’.

Sasvim je dakle jasna američka i europska odlučnost da se ove godine u Bosni i Hercegovini neizbježno provedu opći izbori i da se zatim rezultati izbora dosljedno provedu u procesu konstituiranja političkih tijela. U takvom odnosu snaga Hrvati nemaju racionalnih mogućnosti za političko ucjenjivanje i za proizvodnju dodatnog kaosa u BiH te se ne mogu nadati da će im politika zaoštravanja i tvrdoglavosti donijeti išta dobro. Čini se da i Zagreb i Mostar uviđaju da nemaju drugog izbora nego konstruktivnošću i partnerskim pristupom pokušati štititi političke interese Hrvata u Bosni i Hercegovini: neoprostiva je šteta što se to dozivanje zdravom razumu nije dogodilo puno ranije te mimo blamaža i bezizlaznosti do kojih je dovela dugogodišnja politika dodatnog udaljavanja bosanskohercegovačkih Hrvata od BiH i njihove skepse prema zemlji u kojoj žive.