>

novosti logo

Kultura Kultura

Ukradena revolucija

‘Sve je u plamenu’, film Oleksandra Tecnynskyog, Alekseya Solodunova i Dmitriya Stoykova: Film nikako nije anti Majdanovski. Upravo suprotno. Vjernim prikazom događaja i eskalacije nasilja, on ostavlja povijesni trag i dokaz da je većina zaista krenula u borbu protiv korumpirane vlasti iz želje za boljim društvom

U sklopu Human rights film festivala prikazan je film redatelja Oleksandra Tecnynskyog, Alekseya Solodunova i Dmitriya Stoykova 'Sve je u plamenu' (All things ablaze). Film je prije nešto više od mjesec dana imao svjetsku premijeru na festivalu u Leipzigu, gdje je dobio nagradu za najistaknutiji istočnoeuropski film. Riječ je o djelu koje prati ukrajinske prosvjede krajem 2013. i tokom 2014. godine, te ih prikazuje iznutra: svaki kadar od početka do kraja filma sniman je unutar prosvjedničkih barikada i policijskih kordona.

Pomalo sudbinski cinično, paralelno s prikazivanjem sukoba prosvjednika s policijom koji su prerasli u otvoreni rat, samo 50-ak metara dalje od kina Europa, na Cvjetnom trgu, održan je skup bivše namjesnice NATO saveza, a danas predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović, čiji je bivši poslodavac (a prema svemu sudeći i budući) upravo s ukrajinskom krizom ponovno pronašao svoj izgubljeni smisao postojanja.

No, vratimo se filmu. Od samog početka je ujednačeno i balansirano prikazana psihologija mase i manjine, koja, kanalizirajući svoj bijes, prosvjede vodi daleko od mira i nenasilja. Film je put u samo srce događaja i govori o revoluciji iz perspektive direktnog učesnika s onu stranu političkih pitanja. Na isprva mirne prosvjede, policija reagira represijom. Kasnije, povici i pokušaji većine građana okupljenih na Majdanu u cilju sprječavanja raznih besprizornih egzibicionista i ekstremista u maskirnim uniformama da ukradu njihovu i ideju i sam karakter prosvjeda, postaju uzaludni. Kamenje, molotovljevi kokteli, ali i bojevno streljivo postaju svakodnevica Majdana. Upečatljiva je scena u kojoj boksački prvak Vitalij Kličko pita mladića koji želi jurišati na predsjedničku palaču je li uopće bio u vojsci. Ovaj mu odgovara da nije. 'Ako krenemo na palaču, ti ćeš za par sati u najboljem slučaju biti razbijene glave, a u najgorem mrtav', kazao mu je Kličko.

Scena razbijanja Lenjinovog kipa zauzima središnje mjesto u filmu, a općenito je i jedan od najupečatljivijih i najboljih kadrova koji su snimljeni na Majdanu. Okupljeno mnoštvo velikim željeznim batom natječe se u uništavanju kipa mrskog im komunističkog vođe. Svoj obol, uz glasno odobravanje gomile, dao je i pravoslavni svećenik. Svatko želi uzeti komadić razbijenog Lenjina i fotografirati se s đonom na glavi kipa. Gotovo svatko, preciznije. Gospodin sa šubarom na glavi izdvaja se iz gomile. Zagrlio je kip polu razbijenog Lenjina i nepomično stoji očiju ispunjenih očajem. Gomila mu dobacuje. ‘Idi doma, tvoje je vrijeme prošlo’. Ponižavaju ga, najčešće verbalno, a mlađi ga žele i fizički udaljiti od kipa. On se ne da. ‘Dolazite u tuđi grad i uništavate spomenike. To je barbarstvo’, kaže im. U jednom trenutku pada na pod, a netko iz mase viče kako ima srčani udar i da bi trebalo pozvati hitnu. Na kraju ga odvode, a on im, vidno izbezumljen, zadnjim snagama poručuje: ‘Ovo je miran prosvjed, vi ste miroljubivi ljudi!’.

Od prvog do zadnjeg kadra, film prati postupan prelazak iz mirnih prosvjeda u nasilje koje rezultira žrtvama. Nitko ne može reći kada, od čega i zbog čega je nasilje krenulo. Većini se ono jednostavno dogodilo. A kada val nasilja krene i kada padnu prve ljudske žrtve, nemoguće je prekinuti spiralu zla.

Nakon projekcije filma, pitam Alekseya Solodunova, jednog od redatelja, čime su bili motivirani ljudi koji su se odlučili za nasilne metode, odakle takav bijes. Solodunov mi odgovara onako kako je to vjerno prikazao u svom filmu. Sve kreće iz male grupe, većina ih pokušava verbalno zaustaviti, ali ne uspijeva. Policija na nasilje odgovara još većom represijom i dolazi se do točke gdje je sve to skupa nemoguće zaustaviti.

- Policijska reakcija je bila pogrešna. Ne mogu se policajci ponašati kao huligani i bacati nazad kamenje na prosvjednike. Meni su razbili fotoaparat. Mom kolegi novinaru policija je uzela mobitel i kameru.

Prikazani film nikako nije anti Majdanovski. Upravo suprotno. Vjernim prikazom događaja i eskalacije nasilja, film ostavlja povijesni trag i dokaz da je na Majdanu većina zaista krenula u borbu protiv korumpirane vlasti iz ideala i želje za boljim društvom. Negdje u toku, revolucija im je ukradena. Kratak je put od naoko bezazlene studentske prosvjedne pjesme do leševa. Zašto i za čiji račun, jest i ostat će predmet političkih i geostrateških analiza. Solodunov mi poslije filma kaže kako sada u Ukrajini prvo treba završiti rat, a tek onda se može razgovarati o boljoj i svjetlijoj budućnosti.

Kako naknadno saznajem na portalu 'Index.hr', otprilike u vrijeme kada je završio film, na spomenutom skupu na Cvjetnom trgu je jedna je djevojka okupljene HDZ-ovce podsjetila na pravomoćnu presudu njihovoj stranci povicima ‘Lopovi, lopovi’. Nije im se svidjelo. Djevojku su srušili na pod, a onima koji su nemili događaj fotografirali, prijetili su da će im razbiti opremu. Mom sugovorniku i redatelju filma policija ju je već razbila na Majdanu. Takvo što ga međutim nije spriječilo da dovrši vjeran prikaz događaja u Kijevu i svojim filmom pošalje snažnu anti-nasilnu i anti-ratnu poruku.

1/1