>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ulica Ivana Slamniga

Slamnig je pjesnik ulice, jezik mu je bogme i ličan i uličan, bogme i uličarski, a uvijek visok i nenametno uzvišen. A u Zagrebu da nema ulice Ivana Slamniga, aman! Ne samo u Zagrebu, nema je ni u cijeloj Hrvatskoj, nema je u Bosni, nema ni u Beogradu, nigdje na svijetu nema ulice Ivana Slamniga

Sva četiri prozora našega stana u zagrebačkom kvartu Špansko gledaju na ulicu Antuna Šoljana. Taj dio ulice koji vidimo prolazi posred ledine i dijeli našu zgradu od zgrade osnovne škole i sjevernoga gola igrališta nogometnog kluba Špansko. Moja su djeca tri godine išla u vrtić i osam godina u školu prelazeći svaki dan bar dvaput preko Šoljanove ulice. Mi smo u ulici Dobriše Cesarića.

Ulica Antuna Šoljana je ukupno duga skoro tri kilometra, najduža je i najšira u Španskom (bogme ide u takve i u cijelom Zagrebu), a ima i dva ‘nelogična’ rukavca, jedan pri početku, drugi pri kraju, prvi je skoro paralelan sa ‘glavnom’ Šoljanovom ulicom (pravom kao strijela) a drugi je ortogonalan na nju, a oba se zovu Antuna Šoljana. Šoljan je umro 9. jula 1993.

Znao sam Antuna Šoljana. Da se pravo izrazim, bolje bi bilo reći da sam ga upoznao nego da sam ga baš znao. Mogao bih reći da sam ga i poznavao, ali to bi se više odnosilo na njegovo književno djelo, a manje na njega lično. Sa Šoljanom sam (a s nama je bio i Boris A. Novak) proveo u druženju i razgovoru tri cijela dana u Njemačkoj, negdje ovih datuma oktobra 1986, u Frankfurtu, Alsfeldu i Marburgu. Neka razmjena po pozivu društva pisaca pokrajine Hessen. U Marburgu, u biblioteci, prije čitanja, zabavljajući malo jednu Njemicu, ustao je i iz police među knjigama čarobnjački izvukao jednu svoju, na njemačkom: Der kurze Ausflug, Kratki izlet, izdao Hanser Verlag. Njemica je bila oduševljena, da ne reknem šta jače. Ni prije ni poslije susreta u Njemačkoj nisam ga više sreo. A Šoljan je za mene bio odavno važno ime. Bio je sastavljač ‘Antologije moderne lirike zapadnoga kruga’ koju je moje društvo, što se rekne, držalo pod jastucima. Čitali smo i njegove stihove, i sve antologije, američke, engleske, nordijske, prozu manje. Sve u svemu, bio je važan čovjek našeg književnog obrazovanja. A za mene je, i dok ga nisam sreo, bio nerazdvojiv od Ivana Slamniga. Slamnig – Šoljan, kao heksametar i pentametar. Kao Bobek i Zebec, kao Piola i Meazza.

I Slamnig je bio načinio knjigu sa ‘zapadnim krugom’ u naslovu. Napisao je ‘Svjetsku književnost zapadnoga kruga’. Meni je uvijek nekako (ne mnogo, ali nekako) smetalo ono ‘zapadnoga kruga’ u naslovima, i nikad me nije osvojilo. Jer mi je slika svjetske književnosti na krugove (o da, i Slamnig i Šoljan su bili još i krugovaši) bila, i danas mi je, nekako neuvjerljiva. Svjetska književnost nije na krugove, zapadnjaci su u svemu manji od istočnjaka, osim u zavisti što su veći (ovo je po Goetheu). No izvan toga kruga u naslovu, po sadržini, te su dvije knjige za mene i za ljude do čije osjetljivosti i osjećajnosti držim bile jako važne. Precizne, štedre, pune stihova, znanja o književnosti.

I Slamniga sam znao. Upoznali smo se i odmah smo probdjeli tri noći, u Vojvodini, za vrijeme pjesničkog festivala u Vrbasu, koji se onda zvao Titov Vrbas. Sa Slamnigom sam se, poslije toga, čuo i nekoliko puta telefonom, uvijek danju, a vidio sam ga još dvaput u Zagrebu, oba puta noću. A pročitao sam, ja mislim, sve što je objavio. Ivan Slamnig me je osvojio potpuno, nepovratno, za posvakad. Kao Goethe, kao Puškin, kao Prešeren. Kalimah, Katul, Owen, Joachim Du Bellay. U mojoj imaginarnoj kafani za 30 pjesnika ovoga svijeta, Slamnig bi uvijek imao stalno mjesto. Ne ide da ovdje nabrajam svih dvadeset i devet.

Ivan Slamnig je umro 3. jula 2001, prije petnaest godina. Nemam objašnjenja za to zašto nijedna ulica u Zagrebu nije nazvana njegovim imenom. Kod komisije za imenovanje ulica prošlo je ime Šoljanovo, a Slamnigovo nije prošlo. Možda Slamnigovo nije ni došlo. A Slamnig je baš pjesnik ulice, jezik mu je bogme i ličan i uličan, bogme i uličarski, a uvijek visok i nenametno uzvišen. A u Zagrebu da nema ulice Ivana Slamniga, aman! Ne samo u Zagrebu, nema je ni u cijeloj Hrvatskoj, nema je u Bosni, nema ni u Beogradu, nigdje na svijetu nema ulice Ivana Slamniga. Nešto kao što, primjera radi, nema ulice Žrtava otpuštanja s posla ili Ulice nezaposlenih. Provjerio sam, nema. Internet, telefoni, nema. Zvao ured za informacije o ulicama u Metkoviću, rodnom mjestu Ivana Slamniga, i evo kako sam saznao da u Metkoviću nema ulice za koju znam da bi dosta ljudi htjelo da je ima.

- Dobar dan, zovem iz Zagreba. Molim Vas za informaciju o tome da li u Metkoviću ima ulica Ivana Slamniga.

- Ulica Ivana, kako?

- Ivana Slamniga.

- Čekajte, da vidim u popisu ulica. Ivana Slavnika… Nema takve.

- Ne Slavnika, nego Slamniga!

- Nema ni toga Slamniga. A tko bi to bio?

- On Vam je rođenjem Metkovac, živio je u Zagrebu, pjesnik, profesor književnosti na sveučilištu bio.

- Ovdje ga kod mene nema. Uputite pismo ili zahtjev gradonačelnici i predložite joj to, možete načiniti i peticiju, vidite sami kako je najbolje da to sročite, pa će ovi iz geodetsko-katastarskog odjela odlučiti.

Iz nadležnih ureda Zagreba i Dubrovnika (ondje je živio pjesnik) isto kao iz Metkovića: nema ulice toga Slamniga, e gosparu, taj je Ivan bez ulice u Gradu.

Kad bih ja bio netko i nadležan bio samo jedan dan, e taj bih dan utrošio na to da se jedna ulica u Zagrebu nazove po Ivanu Slamnigu. Evo, na primjer, Plitvička. Zato što je Plitvička blizu Filozofskog fakulteta, na kojem je Slamnig predavao. Potom, zato što se u Plitvičkoj ulici, na broju 16, nalazi jedan dobar birc u koji bi Slamnig rado svraćao, znam da bi rado svraćao. A onda, u toj ulici, dugoj svega 228 metara, dakle s relativno malo stanovnika i stanara, broj onih koji bi se, možda, bunili što moraju zbog preadresiranja mijenjati svoje dokumente, ne bi bio velik. A ulica je na pola puta između Trešnjevke i Trnja, to bi se Slamnigu sviđalo. Da, onaj birc zove se Limb, a ‘Limb’ je i knjiga stihova Slamnigovih, objavljena godine 1968. Pa bismo, kad bih ja bio netko, na dan imenovanja ulice Ivana Slamniga, u Limbu na zid postavili njegovu pjesmu ‘Život u raju’:

Navodno ima raja

al tebi će biti pakō

jer i ja ću u njega ući

obučen u stari sako

i stalno ću te tupiti

da bi bilo bolje od raja

da si me htjela htjeti.

I tako bez konca i kraja.

Ali ja nisam taj netko, te ni ja niti oni, znani i neznani, koji smatraju Slamniga najvećim hrvatskim pjesnikom barem stoljeća dvadesetoga, nećemo preimenovati ni jednu ulicu u Slamnigovu. A i zašto bismo? Zaslužuje li današnja Hrvatska da ima ulicu Ivana Slamniga? Ulicu čovjeka uzvišena u svemu čime se bavio, nedostižnoga u riječi i u pismu, čovjeka neprofitnog, a blagog i dobrog, ha? Onoga koji sluša šta govoriš, a ne sumnjiči te i ne pita se u sebi, e šta li ovaj misli dok ovako zbori. Slamnig je bio svoj, ali u njemu su živjeli u slozi i Cecco Angiolieri i Puškin i Ady i Brana Petrović i Nichita Stanescu. Drugi neka imaju avenije, trgove i bulevare, a Slamnig će imati srca osjetljivih ljudi:

Muškarci kuhaju, žene debatiraju,

nešto nije u redu.

Siromasi plaćaju tvrdom valutom,

bogati piju na kredu.

Platit ću, draga, putne troškove,

ti daj umjeren polog.

Otiđimo, draga, na Jan Mayen,

budimo meteorolog.

Onjuškivat ćemo vjetrove,

mjeriti ljeto i zimu.

Zaželjet ćemo se Trešnjevke,

nećemo podnijeti klimu.

Pa će, kad ih malo primi huja, osjetljivi ljudi skresati svom unutrašnjem neprijatelju, sve sa Slamnigom:

Neki dan dok sam smireno 

griskao Albert kekse,

ustanovih da mi to što sam Hrvat

nabija komplekse.

Što su Hrvati dali svijetu

da mi je samo znati?

Topi se, Hrvo, u brodetu,

visi o kravati.

1/1