>

novosti logo

Društvo Društvo

Uljanikova jesen

Sablasna se tišina prolama halama Uljanika. Ne čuje se rad stroja, psovka ni ljudska šala. Tek sa strane proviri kakva mačka, priđe da vidi imamo li je čime ponuditi. ‘Da vam pravo kažem, sad se i ja vučem uokolo k’o prebijeni mačak što hoda Uljanikom gladan’, kaže nam jedan radnik. A u moru pulskog škvera, dodaje, trenutno leži potencijalnih milijardu eura u brodovima…

Uljanikovim škverom vuku se uglavnom crne i crno-bijele mačke, tražeći zaklon u sjeni svog kartonskog skrovišta gdje ih možebitno čeka poznata posudica s hranom. Njihovo je kretanje lišeno uobičajene hitrosti i podsjeća prije na nekoga tko se predao brigama; možda svojim istančanim čulom slute da se u njihovom mačjem životu nešto stubokom mijenja. Čuli smo da mačke nastanjuju Uljanik još od vremena Austro-Ugarske, dok je škver služio kao ratna luka i da se odonda dalje razmnožavaju. Oduvijek su dakle, a možda ih je danas dvjestotinjak, bile integralni dio škverske zajednice – ljudi i mačaka. Ali uskoro ondje možda neće biti ljudi da ih hrane. Nakon 160 godina u škveru, mačke bi tako mogle biti primorane spustiti se u grad, koji će domalo zaposjesti turisti.

Negdje pred prošli Božić počeli smo dobivati od Crvenog križa pakete pomoći. Pomislio sam: kako je moguće da sam nakon cijelog radnog vijeka spao na dvije vrećice hrane? Jadan je onaj kojem žena mora kupiti kutiju cigareta – govori Kemal Šabić

U pulsko brodogradilište pristigli smo na Veliki petak, dva sata nakon što su škver napustili i posljednji zaštitari na porti, a prije njih i drugi radnici iz Poslovno informacijskih sustava (PIS): platnog ureda, pravne i kadrovske službe te informatičari. Uljanikovom društvu PIS, koje ne posjeduje više nikakvu stečajnu masu, 29. aprila izgledan je stečaj. Može se tako činiti da je PIS-ovih ukupno 150 radnika u Puli i riječkom 3. maju, kao također dijelu Uljanik grupe, procijenilo da je bolje samoinicijativno napustiti brod koji ionako bespovratno tone.

Riječ je zapravo o apsurdnoj i nesvakidašnjoj situaciji u kojoj se radnicima zatvara svaka mogućnost da dobiju bilo kakav naputak u pravnoj službi, platnu listu ili da na koncu otkažu ugovor o radu. Sindikati su od nove Uprave tražili da se radnici PIS-a prebace u neka druga Uljanikova društva, ali su im odande poručili da je to nemoguće jer bi to bilo kazneno djelo. Iako, najveći je apsurd taj da je društvo Uljanik Brodogradilište, prema izjavama sindikata, PIS-u koji potražuje ‘mizernih’ 17 milijuna kuna plaća, dužno čak 85 milijuna kuna.

Više od napuštanja kadrovske službe odjekuje sramotna činjenica da radnici PIS-a, ali i sedam drugih Uljanikovih društava, nisu već gotovo osam mjeseci primili plaću. A kada će i hoće li, teško je reći. Radnici su doslovno gladni i rezignirani. Nikome više ne vjeruju. Njihov očaj i apatija miješaju se s nadom nekih da bi kineski brodograditelji, koji se 1. maja očekuju u Puli i Rijeci, mogli nanovo pokrenuti Uljanik. No slaba je to nada, posebno znamo li da se na trgovačkim sudovima u posljednje vrijeme uglavnom raspravlja o mogućim stečajevima pojedinih Uljanikovih društava, čime se radnici dodatno izluđuju: za riječki 3. maj stečaj je odgađan već pet puta, a novo je ročište 5. juna. Za spas Uljanikovih društava radi se već godinu i pol dana, a pomaka također nema. Umjesto toga spektakularno je pred kamerama uhićena bivša Uljanikova uprava. I to je sve. Radnicima je preko glave političkih igara.

Štrajk je u škveru i dalje na snazi. Njegov nastavak izglasali su početkom ovog mjeseca dva od tri tamošnja sindikata. Radnici ipak uglavnom dolaze na posao, ali ne rade ništa osobito osim što u dogovoru sa Štrajkaškim odborom dežuraju i povremeno sudjeluju u radu sindikata. U vrijeme našeg dolaska sindikati su održali radnički skup i potom konferenciju za medije. Na njoj su unisono zaključili da Uljaniku pomoći mogu samo Ministarstvo gospodarstva i Vlada, ista ona koja je svojim nečinjenjem i nebrigom dovela do ruba propasti Uljanik, ali i 3. maj. ‘Takva Vlada izgladnjuje ljude punih sedam mjeseci. Sadizam i perfidnost, to je njihova odlika’, referirao je radnik Samir Hadžić, novi član Nadzornog odbora Uljanika, malobrojnim lokalnim novinarima.

Boris Cerovac, predsjednik Štrajkaškog odbora i Jadranskog sindikata, ponovio je da su za stanje u brodogradnji odgovorni kako lokalni političari koji očito nemaju potrebu razgovarati o Uljaniku i 3. maju u medijima i tražiti raspravu o tome na Vladi, tako i oni na nacionalnoj razini. Vlada, kako smatra ovaj sindikalist, samo traži izliku da ništa ne čini, pa spominje Kineze, Norvežane, Afrikance, Amerikance, dok radnici već osmi mjesec ne primaju plaću. Iscrpljivanjem i odugovlačenjem rješavanja sudbine škverova vlast je očito disciplinirala i otupjela sindikate, pa tako i oni gube vjeru da će se Uljanik izvući iz postojećih problema.

Za to vrijeme teško je predvidjeti reakcije radnika koji su vidno iscrpljeni i umrtvljeni od političkih igara i neimaštine koja je odjednom pokucala na njihova vrata. Osjećaju se prije svega prevarenima te su nepovjerljivi prema svemu i svakome. S obzirom na navedeno, nemogućom se čini naša prvobitna namjera da nam netko od njih izloži gotovo do u tančine svoju muku, kako bismo iz te gotovo dokumentarne intimističke perspektive svjedočili o tragediji brodogradnje i politike koja je do nje dovela. Pa ipak, nastavljamo tragati, promatrati, slušati, zapisivati, pamtiti. Neki od radnika koji naizgled bezidejno lutaju škverom kažu nam da im se sve doima kao san, pa kad se jutrom probude, ne mogu vjerovati kakva ih je agonija zadesila. Nema u njima više gotovo nikakvog konstruktivnog bijesa, nemaju se, kažu, ni sa kim više posvađati, samo hodaju i iščekuju kraj ili, možda, novi početak.

Za mnoge radnike Uljanika ovdašnji je topli obrok jedini takav u danu, a da ga ne moraju platiti. Kad sam počinjala raditi, a tada je u Uljaniku bilo 12.500 ljudi, samo za ovu menzu dnevno se kuhalo gotovo 2.000 obroka u jutarnjoj smjeni – kaže Ankica Oreščanin

- Katastrofa, a ča možeš. Kako živim bez plaće, pitate. Žena dela, srećom van Uljanika, sin je završio fakultet i zaposlio se, a kćer još studira. Došli smo u situaciju da nas financiraju supruge i roditelji nakon trideset i više godina staža - govori nam radnik zaposlen u strojogradnji, odnosno laboratoriju za mehaničko ispitivanje materijala.

Ostale mu svega dvije i pol godine do mirovine. Društvo Uljanik Strojogradnja Diesel čeka inače 8. maja neizvjesno stečajno ročište. Većina radnika koji trenutno rade u Uljaniku stariji su od pedeset godina. Takvi bi u okolnostima stečaja mogli završiti na Zavodu za zapošljavanje ili doslovno na ulici. Strahuju da će s obzirom na svoju dob teško naći novo zaposlenje. Nemali je broj radnika koji su otišli raditi u inozemstvo. U Italiji, Njemačkoj, Irskoj, gdje su se skućili, ide im dobro na novim poslovima. Dosad je nekoliko stotina njih – zavarivača, brodomontera, brusača, skelara, cjevara – napustilo Uljanik. Još je svega oko 1.200 radnika ostalo u brodogradilištu.

Sve to priča nam Kemal Šabić, za prijatelje Kemo, zaposlenik Uljanika od 1982., dakle punih 37 godina, a do penzije, kako je izračunao, ima još svega sedamnaest i pol mjeseci. U njegovom društvu prilazimo škverskim električarima u punoj radnoj spremi. Doimaju se prezaposlenima, ali naravno, to je privid koji više govori o potrebi za vatrogasnom prisutnošću njihove službe u škveru. Na zidu u njihovoj maloj prostoriji u kojoj marendaju i u kojoj se odmaraju visi Titova slika. Da nije bilo njega ne bi bilo ni ove firme, kaže Kemo, a ništa protiv njegove konstatacije nemaju ni ostali radnici. Pitate li škverske električare tek kurtoazno kako su, odgovorit će vam ironično: ‘Nikad bolje.’

Među njima je Dragutin, samac i otac dvoje djece, koji je u škveru zaposlen od 1979. godine. Ispitivački nas promatra, procjenjuje tko smo i kome i kuda naginjemo, a onda uz nabačeni široki osmijeh kaže da bi u penziju mogao otići još ove godine. Problem je u tome što bi takva mirovina – od dvije hiljade i sitno kuna – ipak bila premala, pa razmišlja na koji način da odradi još koju godinu i tako zaradi punu mirovinu. Ako to ne bude mogao ostvariti u Uljaniku, onda bi mogao nešto privatno raditi. Ali što će ovi mlađi, pita se sebi za utjehu.

- Preživljavam jedva, tuga, što dalje reći. Još nisam počeo krasti, eto to ti je - kaže nam Dragutin.

Kako bi nam pokazao pravo stanje stvari odvodi nas bliže navozu i pokazuje prema stotinjak metara udaljena dva ili tri broda ondje privezana i nedovršena: jedan od njih, tzv. kopač, najveći na svijetu, čija je cijena, kaže, između 500 i 600 milijuna eura, odavno je trebao biti predan kupcu. U moru pulskog škvera, upućuje nas Dragutin, trenutno leži potencijalnih milijardu eura u brodovima, a radnici, eto, nemaju što raditi.

Ili kako je tu političku tragediju, ne nužno vezanu uz ovaj navedeni brod, objasnio jedan sindikalist: ‘Vlada je dala jamstva brodovlasniku da će se brod u određenom vremenskom periodu pod određenim uvjetima odraditi u Uljaniku. To nije ispoštovano jer je prošlo preko dvije godine, a u škveru treba odraditi još barem oko 20 posto radova na brodu.’ Jedan od nestrpljivih brodovlasnika upravo je odustao od završetka gradnje jaružala i zatražio povrat jamstava, što će državu koštati gotovo milijardu kuna.

Na pitanje kako dalje, Dragutin odgovara: ‘Da vam pravo kažem, sad se i ja vučem uokolo k’o prebijeni mačak što hoda Uljanikom gladan.’

Među električarima su i dvojica mlađih radnika, jedan od njih otac je čak četvero djece. Zamišljen je i zagledan daleko prema pučini, ne bježi od teške teme, ali nije posebno ni razgovorljiv. Sve što smo od njega doznali bilo je to da mu je supruga na porodiljnom dopustu i da jedino ona s minimalnim novčanim iznosom trenutno pridonosi kućnom budžetu. Obiteljske zalihe novca su pri kraju i on mora potražiti već takoreći idućeg dana neki posao.

Prilazimo bliže tim nedovršenim brodovima. U tišini ondje kopni i znameniti tanker ‘Santiago I’ koji je, u namjeri da u Puli bude dovršen, prije tri godine dotegljen iz riječkog 3. maja. ‘Santiago’ je dovršen 70 posto, a teško je za povjerovati da takvo brodograđevno čudo mogu izgraditi ljudske ruke. Navodno je njegova cijena 280 milijuna eura, a kuma mu je, sasvim pouzdano, bila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Hoće li ga njegov vlasnik ikad dovršenog dočekati, teško je reći.

- Ako svaka priča ima svoj početak, a ništa nije slučajno, onda mislim da je ovo kraj - kaže Kemal Šabić dok prolazimo impozantnim prostorom brodogradilišta.

Kemo posljednjih trideset godina obavlja posao dizaličara ili preciznije, radi na opremanju broda kao vezač tereta – bragador.

- Negdje pred prošli Božić počeli smo dobivati od Crvenog križa pakete pomoći. Pomislio sam: kako je moguće da sam nakon cijelog radnog vijeka spao na dvije vrećice hrane? Ipak, hvala Crvenom križu, ali zar smo to, pitam se, zaslužili. I otada svakog narednog mjeseca podižemo socijalni paket u kojemu su kila šećera, brašna, litra ulja, kava, riža, pašta, konzerve narezaka, pasta za zube i ostalo - nabraja Kemo.

Ističe da je podrijetlom iz Bosanske Gradiške, ali u Puli je odrastao i sve što je stekao duguje svojoj Istri i Uljaniku: od firme je dobio stan, othranio dvije kćeri, stekao drugove i doživotne prijatelje. Bio je i branitelj.

- Supruga i ja posljednjih smo mjeseci postali umjetnici u preživljavanju: ona pokatkad zaradi ponešto privatno čišćenjem i održavanjem kuće i k tome pridodamo moju socijalnu pomoć. Sindikat nam je dosad mjesečno davao bon od 150 kuna za kupnju namirnica u jednom trgovačkom lancu. Hoće li i dalje, vidjet ćemo. Dan mi je inače psihički naporan. Vidite, svi su radnici u škveru zadnjih osam mjeseci krajnje rastreseni: nemaš volje ni prošetati jer nemaš novaca. Jadan je onaj kojem žena mora kupiti kutiju cigareta. Patim se na svoj način. Svakakve se misli roje kad nastupi žuta minuta - iskren je Kemal.

Tri minimalca koja su u ukupnom iznosu od 8.253 kune radnici krajem prošle godine primili za lanjski deveti, deseti i jedanaesti mjesec, pojeli su dosad uglavnom režijski troškovi. A novi računi već se gomilaju na uglavnom praznim radničkim frižiderima. Dok hodamo pustim škverom Kemo se prisjeća da je lani u ovo vrijeme plato strojogradnje vrvio radnicima. U Uljaniku je, kaže, nekad radilo devet tisuća radnika, kojima treba pribrojati još četiri tisuće kooperanata, pa je škverom mililo čak 13 tisuća radnika. Cijeli jedan gradić nalazio se na navozima. Sada željezne strukture na brodovima umjesto sjajnog laka već polako navlače hrđu. Sablasna se tišina prolama halama, na vidiku nema vara ni cjevara. Ne čuje se rad stroja, psovka ni ljudska šala. Tek sa strane opet proviri kakva mačka, priđe ovog puta pristojno da vidi imamo li je čime ponuditi.

- Gotovo? - dobacuje Kemi u prolazu jedan od radnika što prolazi na biciklu.

- Izgleda - odgovara ovaj rezignirano.

Nakon nekoliko trenutaka scena se ponavlja s novim radnikom na biciklu.

- Kemo, ja mislim da smo ti i ja jedini na Otoku.

- I jesmo, da znaš. A radno vrijeme je gotovo.

U hali P1, koja je Kemino radno mjesto, složene su uredno izrezane sekcije broda. Ispražnjena od ljudi i lišena buke strojeva, hala u vidu jeke reproducira naše dovikivanje. U njoj su parkirana tri-četiri radnička bicikla. U radničkoj prostoriji za marende na stolu leže karte za briškulu i trešetu. Pokraj njih je odložen papirić s rezultatima partija. Čini se kao da je karte maloprije netko podijelio, ali je ekipa morala nešto na brzinu obaviti da bi se igri mogla čim prije vratiti.

U radničkoj menzi stolovi su uredno naopako poslagani na stolove. Vrijeme ručka je prošlo.

- Iz dana u dan sve je manje posla - kaže nam sa zrnom tuge u glasu Ankica Oreščanin, radnica u radničkom bifeu, koja zbraja svoj radni staž: 39 godina, tri mjeseca i 16 dana.

Ona i njezine kolegice zaposlene su u društvu Uljanik Standard koje još uvijek isplaćuje plaću. Ali ti su se radnici solidarno odrekli plaće u trenutku kad je škverani lani nisu primili. Onda su, nastavlja naša sugovornica, po sili zakona ovršeni za tu istu plaću, pa dalje nije imalo smisla ponavljati takve stvari.

- Za mnoge radnike Uljanika ovdašnji je topli obrok jedini takav u danu, a da ga ne moraju platiti. Kad sam počinjala raditi, a tada je u Uljaniku bilo 12.500 ljudi, samo za ovu menzu dnevno se kuhalo gotovo dvije tisuće obroka u jutarnjoj smjeni. Danas se dvije tisuće obroka ne skuha ni za cijeli mjesec - otkriva nam Ankica.

Sa stražnje strane arhitektonski privlačne austrougarske zgrade u kojoj se smjestila Uprava Uljanika pozornost privlače dva parkirana skupocjena automobila. Taj detalj pratit će nas idućih nekoliko stotina metara, kad se naš radnik Kemal obratio skupini ljudi u svježe ispeglanim košuljama, s kravatama i u odijelima, okupljenih ispred, čini nam se, vatrogasne zgrade. I prije negoli smo se snašli, a poslije ćemo doznati da je riječ o članovima Uprave, Kemo je započeo svoj ispovjedni monolog, čiji dio ovdje navodimo.

- Mnogi su završili na psihijatriji, drugi su pred rastavom braka, treći ne mogu platiti režije. Mogu me i strijeljati, svejedno mi je. Ovo je agonija i patnja. Nismo ovo zaslužili. Rekao bih to isto i premijeru Plenkoviću - kazao je Kemal.

- Nitko ovo nije zaslužio - potvrđuje njegove riječi jedan od okupljenih, dok drugi u lijepom odijelu kima glavom u znak odobravanja.

- Žao mi je mog istarskog naroda. Ostavio sam mladost i srednje godine u Uljaniku i evo kamo sam dospio na pragu starosti. Ali ništa zato, ima krumpira i mladog luka, mesa ne moramo jesti. Sretan Uskrs - poručio je Kemal ljudima iz Uprave.

Ispraćamo ga niz slobodnu portu, a onda se još malo s njim zadržavamo izvan zidina škvera. Pola sata kasnije, nestaje na biciklu u pravcu svoje četvrti Stoja, mahnuvši nam usput crvenom šiltericom.

Dnevne novine Glas Istre donijele su sutradan priču o tome kako je pulska tržnica drugi Uljanik. Osjeća se besparica iz obližnjeg škvera, manje ljudi kupuje.

- Ni dobro, ni dobro, osjeti se, nego ča. Ča moremo, ča da delamo, moremo plakat, situacija je bome žalosna - kaže nam jedna prodavačica s tržnice.

A na katu tržnice uključujemo se u šank debatu konobara i vremešnog gosta koji na osnovu sportskih parametara pokušavaju procijeniti hoće li nogometni klub Istra i sljedeće godine igrati u prvoj ligi. Bilo bi previše, zaključak je, da nakon Uljanika posrne do kraja i pulski prvoligaš. Potom nam taj pulski umirovljenik otkriva da je dvadeset godina radio kao šef osiguranja u Uljaniku i da ga je nedavno nazvao jedan njegov bivši radnik. ‘Nemam za kruh’, pojadao mu se.

- Što da kažem, našao sam se s njim, dao mu nešto novca, nije dugo vidio neku krupnu novčanicu - priča nam čovjek kojemu pred nama potekoše suze.

A ništa bolje nije ni u Rijeci. Jedan od tamošnjih radnika s kojim smo se ondje susreli kazao nam je da riječki Crveni križ također na mjesečnoj bazi pomaže trećemajcima. Naš je radnik samohrani otac, a upravo oni, kao i obitelji s djecom, imaju prednost pri dodjeli humanitarnih prehrambenih i higijenskih paketa. I Grad Rijeka je već odranije sudjelovao s jednokratnom novčanom pomoći najugroženijim radnicima 3. maja. Humanitarne akcije koje se proširuju i na koncertne aktivnosti jedini su posao koji se trenutno obavlja u tom brodogradilištu.

Posljednje vijesti iz Uljanika govore o tome da su se u brodogradilište vratili svi zaštitari, koji su dobili dodatno pojačanje jedne zaštitarske tvrtke pa je tako krug škvera ipak ostao štićeni prostor. Ali pravo pitanje je hoće li se i nakon odlaska kineske delegacije iz brodogradilišta nakon obilježavanja Praznika rada njime i dalje šetati radnici ili će i mačke zaključati vrata svog doma i ključ konačno baciti u more.

1/5