‘Gradić pored Auschwitza’ je mikropovijest Bedzina, jednog od gradova iz urbane konglomeracije Katowica. I ujedno mikropovijest mladog bračnog para Klausa, odvjetnika Ude i njegove trudne supruge Alexandre. Oni su u Bedzin stigli 1940. i naselili se u vili u središtu grada. Pred Udom je bila karijera u civilnoj službi: mjesto Landrata u upravi okruga. Pred Alexandrom je bila briga o obitelji i kućanstvu. U pismu majci Alexandra je Bedzin nazvala zaostalim, a vilu je opisala kao ugodnu, iako izvana groznu. Udo u svojim poslijeratnim memoarima piše o useljenju u ‘praznu’ vilu, ne spominjući protjerane židovske vlasnike.
Baveći se poviješću Bedzina Mary Fulbrook, profesorica njemačke povijesti na londonskom UCL-u, piše o progonu i istrebljenju tamošnje židovske zajednice. Pišući pak o bračnom paru Klausa, ona piše o tzv. pristojnim Nijemcima, kulturnim i civiliziranim građanima, uglednog porijekla i kršćanskih uvjerenja, koji su sami sebe nazivali ‘običnim nacistima’. Mikropovijest Bedzina za nju je laboratorijski prikaz holokausta. Mikropovijest bračnog para Klausa priča je o sudjelovanju civilne administracije u holokaustu. Poviješću Bedzina oživljava se nestala židovska zajednica i njezino stradanje. Poviješću bračnog para Klausa u historiju holokausta se vraćaju ‘obični nacisti’.
Interes autorice za ovu povijesnu građu je dvojak: i kao povjesničarke, ali i kao osobe bliske obitelji Klausa. Naime, majka Mary Fulbrook je bila predratna Alexandrina prijateljica, a poslije rata Alexandra će postati njezinom kumom. Ta obiteljska bliskost u autoričin historiografski diskurs unosi specifičnu intimističku notu, ali i konkretnu pisanu građu. Kombinacija obiteljske povijesti i povijesti holokausta, osobnog i ne-osobnog pristupa, čini ‘Gradić pored Auschwitza’ iznimnom i vrlo važnom historiografskom literaturom.
Središnja uloga Landrata bila je ‘germanizacija’ područja pripojenog Reichu. ‘Čišćenje’ gradova od Židova bio je od samog početka eksplicitni cilj okupacijske politike. To je uključivalo ponižavanje, stigmatizaciju, eksproprijaciju i getoizaciju – forme ekstremnog kolonijalnog rasizma koje su vodile prema ‘konačnom rješenju’. Uz to, Udo Klausa je bio izravno odgovoran za žandarmeriju, koja je provodila strijeljanja iz odmazde, upravljala manjim radnim logorom, hvatala odbjegle Židove i rutinski ubijala ‘uhvaćene u bijegu’. Svoju poziciju Klausa je držao od 1940. do kasne jeseni 1942., kada se na vlastito inzistiranje, pa i falsificiranje medicinskog pregleda, pridružio vojsci. Poslije rata taj će svoj odlazak u vojsku tumačiti kao fizičko distanciranje od onoga što se događalo u pozadini. No niti će se neki datumi poklapati – Klausa će tvrditi da je Bedzin napustio u ljeto, u jeku deportacije Židova prema Auschwitzu, a ne nekoliko dugih mjeseci kasnije – niti će ikada, privatno ili javno, priznati odgovornost i krivnju za svoju ulogu u ‘popločavanju puta prema Auschwitzu’. Sebe je predstavljao samo kao administratora. Za SS-ovca kojeg je slučajno sreo u vlaku reći će da je bio tek naoružani logorski čuvar; oni koji su provodili do plinskih komora i spaljivali u krematoriju bili su redom židovski zatočenici – a zapovjednici su samo slušali naredbe. ‘Pravi krivci’ su, po Klausi, bili vrlo neuhvatljiva kategorija.
U njegovom odbacivanju odgovornosti i krivnje očit je strah od sudskog progona, ali i potreba da se uklopi u poslijeratno zapadnonjemačko društvo. Tu leži i briljantan završetak ‘Gradića pored Auschwitza’. Priča Mary Fulbrook o bračnom paru Klausa nije samo priča o ‘običnim nacistima’ i njihovom servisiranju politika koje su vodile prema holokaustu, već i priča o tome kako su se ‘obični nacisti’ savršeno prilagodili demokratskoj Njemačkoj.
