Američki specijalac za zapadni Balkan Metju Palmer zaputio se na turneju po zapadnobalkanskim prijestolnicima odmah nakon što je Europska unija stavila na čekanje početak pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, ali i čitav proces proširenja na balkanske zemlje koje još nisu u njezinu članstvu, a željele bi biti. Palmer je prošloga tjedna krenuo iz Skoplja pa je preko Prištine početkom ovoga tjedna stigao u Beograd i nije krio da je na tu turneju krenuo zbog ‘neuspjeha EU-a da nađe kompromis u otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom o članstvu u Uniji’. ‘To je po našem mišljenju bila istorijska greška i loša poruka čitavoj regiji’, precizno je poručio Palmer, tvrdeći da je interes američke administracije da se EU proširi na čitav Balkan, iako je Trampova Amerika podržala Bregzit i izlazak Velike Britanije iz Unije, ne krijući da joj nisu mrski procesi njezine dezintegracije i slabljenja utjecaja na europske i globalne procese.
Ali na balkanskoj turneji Palmer onim zemljama koje još uvijek nisu njezine članice, Europsku uniju i dalje nudi kao nagradu za krotko ponašanje, rješavanje međusobnih sporova i preuzimanje euroatlantske slike svijeta. No iz same Unije na Balkan se i dalje šalju različite i često međusobno potiruće poruke. I dok odlazeća briselska vladajuća garnitura pere ruke od kraha svoje balkanske politike svaljujući krivnju na francuskog predsjednika Emanuela Makrona i njegove istomišljenike iz Danske i Nizozemske, sve su glasniji zagovornici primjene tzv. norveškog ili skandinavskog modela povezivanja zapadnog Balkana s EU-om. Po tom bi modelu ‘balkanska šestorka’, baš poput Norveške, Islanda i Lihtenštajna, bila pripuštena u europski ekonomski prostor (EPP), ali ne i u članstvo EU-a, iako svih šest zapadnobalkanskih država želi u članstvo Unije, dok Norveška i Island to ne žele, već pristaju samo na ekonomsku integraciju s EU-om (otvoreno bescarinsko tržište, sloboda kretanja robe, ljudi i kapitala…).
Sve te inicijative i prijedlozi kojima je u suštini cilj da se balkanskim državama umjesto punopravnog članstva ponudi specijalno partnerstvo s EU-om ponukale su sjevernomakedonskog predsjednika Stevu Pendarovskog da predloži održavanje zapadnobalkanske konferencije na kojoj bi se usvojila zajednička rezolucija kojom će te države poručiti da ne pristaju da im se umjesto punopravnog članstva ponudi privilegirano partnerstvo s Unijom. Strah od gubljenja europske perspektive među zapadnobalkanskim državama ipak nije uzeo tolikog maha da bi odmah zaživjela inicijativa Pendarovskog, ali je i Palmerova turneja pokazala da bi trajno zaustavljanje procesa proširenja dodatno zakompliciralo situaciju na Balkanu. Palmer se naime silno trudio pokazati da je zastoj u eurointegracijskim procesima balkanskih kandidata za članstvo privremen, pa američka administracija nastavlja voditi svoju balkansku politiku kao da se ništa nije dogodilo. U Prištini je na primjer poručio da SAD ‘stoji uz nezavisnost i suverenitet Kosova’, da su uvjereni da je Kosovu mjesto u UN-u, EU-u i NATO-u, ali, kako je rekao, ‘ne možemo vidjeti napredak vaše države ka međunarodnim integracijama ukoliko ne uključite pomirenje sa Srbijom’. Palmer tvrdi da je normalizacija odnosa sa Srbijom koja uključuje obostrano priznanje uvjet bez kojeg se Kosovo ne može međunarodno integrirati, ali dodaje i da je ‘zabrinutost nekih, i možda želja nekih drugih, da će Sjedinjene Države pokušati nametnuti rješenje Srbiji i Kosovu. Mi to ne možemo i nećemo uraditi. Nema konačnog rješenja dok Kosovo i Srbija ne postignu dogovor i dok ga ne potvrde oba parlamenta’. Iz Prištine je poručio i Beogradu da mora promijeniti svoju strategiju pregovora s Prištinom i odustati od kampanje za povlačenje priznanja Kosova i od blokiranja njegova članstva u međunarodnim organizacijama, jer ‘predsjednik Vučić i većina građana Srbije znaju da Srbija nikada neće postati članica EU-a ako ne riješi svoj dugogodišnji spor s Kosovom’. U Beogradu je Palmer ponovio ocjenu o ‘istorijskoj greški’ koju je EU počinila odbijanjem kandidature Sjeverne Makedonije i Albanije te dodao da ‘SAD želi da zapadni Balkan ima evropsku perspektivu i da će uraditi sve da ubedi EU da promeni takav stav pre sastanka lidera Unije u Zagrebu, u maju sledeće godine’.
Što se pak tiče Beograda i Prištine i njihovih pregovora o normalizaciji međusobnih odnosa, Palmer je nakon razgovora s Vučićem poručio da će novoizabrane kosovske vlasti morati ukinuti dodatne carine na srpsku robu zbog kojih su ti pregovori lani prekinuti, kako bi oni bili nastavljeni. Osim toga, komentirajući najavu kandidata za kosovskog premijera Albina Kurtija da u svoju vladu neće uključiti predstavnike Srpske liste koja je na izborima osvojila svih deset srpskih manjinskih mandata, Palmer je rekao da oni moraju biti sastavni dio izvršne vlasti jer su dobili uvjerljivo većinsku podršku srpskih birača. Očito pod dojmom Palmerovih uvjeravanja, Vučić je zaključio da će ‘uskoro, za dva tri meseca imati stvorene uslove za nastavak dijaloga od kojeg očekuju da vodi kompromisnom rešenju’.
Sve što je Palmer u ime američke administracije nudio sugovornicima u Skoplju, Prištini i Beogradu bilo je potkrijepljeno uvjeravanjem da će Vašington sve učiniti da zapadnom Balkanu sačuva i osigura put u članstvo Europske unije. Palmer zapravo već tjedan dana u balkanskim metropolama nastupa kao surogat europskog komesara za proširenje. Gotovo bi se moglo zaključiti da Amerika balkanskim zemljama opet otkriva Europu kao njihovu sudbinu. Palmer zapadnobalkanskim državama nudi Europsku uniju kao lijek i nagradu za rješavanje svih njihovih problema.
Otkuda je opet izronilo takvo američko idealiziranje Europske unije i njezino zagovaranje kao idealnog saveza država kojemu zapadnobalkanske zemlje moraju po svaku cijenu težiti ako žele biti u partnerskim odnosima sa SAD-om? Jedan od starih razloga potvrdio je Palmer kad je iz Skoplja poručio Beogradu da ‘postoji doza zabrinutosti zbog raspoređivanja ruske vojne opreme na teritoriji Srbije, ali i zbog mogućnosti da Srbija nabavi specifične ruske sisteme. To bi vodilo riziku da joj se uvedu specifične sankcije zbog kupovine ruske vojne opreme. Nadamo se da su naši srpski partneri svesni toga’. Palmer je sankcijama priprijetio Srbiji reagirajući na srpsko-rusku vojnu vježbu ‘Slavenski štit’ na kojoj se prvi put izvan Rusije pojavio ruski raketni sistem S-400, od čijeg se prisustva na balkanskom i europskom tlu Amerikancima, i ne samo njima, diže kosa na glavi.
Povlačenje EU-a s Balkana otvorilo bi dodatni prostor za širenje utjecaja Rusije, Kine i Turske, pa je i SAD-u EU opet postala mila majka za sve balkanske države, jer bez onoga što Unija može ponuditi Balkanu i utjecaj SAD-a sveo bi se prvenstveno na zveckanje oružjem i prijetnje sankcijama svima koji bi im okrenuli leđa i slizali se s Rusijom, Kinom i drugim globalnim američkim konkurentima. Bez EU-a i Amerika malo toga, pogotovo dobroga, na Balkanu može učiniti. Palmerova balkanska turneja svjedoči da je i američka administracija svjesna toga, a krajnje vrijeme je da to shvate i svi oni koji i na Balkanu vjeruju da se njegova sadašnjost i budućnost mogu pisati bez Europske unije, u Vašingtonu, Moskvi, Pekingu ili Ankari. Kao što je jasno da SAD ništa bolje od Europske unije nema za ponuditi balkanskim državama, očito je i da ruski plin i nafta te kineski put svile idu preko Balkana prvenstveno zato što svoj put završavaju u Europskoj uniji.
