>

novosti logo

Kronika Kronika

Usamljeni Šašići

‘Treba mi ljudsko čeljade da se nadivanim. Ubi me samoća, to je najgora od svih nedaća koje me prate. Ponekad navrate lovci, ali tek minut-dva da popiju rakijicu’, žali se 88-godišnji Dušan Šašić iz Kirina na Kordunu

Nisu na Baniji i Kordunu niska socijalna primanja povratnika, crkavice od teško stečenih mirovina, loši putevi, udaljeni liječnici i trgovine najveći problem vremešnih stanovnika u prorijeđenim selima i još prorijeđenijim zaseocima. Nekako su se oni prilagodili tim svakodnevnim nedaćama i pravi su umjetnici u preživljavanju na tzv. područjima od posebne državne skrbi. Jedino se nikako nisu prilagodili na samoću. Do mnogih danima ne dođe ljudsko čeljade. Tek im ponekad svrate lovci i krivolovci, onako u prolazu na čašicu rakije, pa odu, a oni, željni ljudovanja dugo gledaju za njima, žaleći što nisu ostali duže. Nije stoga čudno da nam je 88-godišnji Dušan Šašić iz Kirina na Kordunu, čija se kuća nalazi na samom kraju jedva prohodne pustopoljine, na pitanje što mu je ovoga trenutka najpotrebnije, ispalio kao iz topa: ‘Baba!’

Supruga Nada umrla mu je prije desetak godina, kćerka Dušanka, udana prije rata, danas je zaposlena i živi u Karlovcu, a sinovi su se davno rasuli po svijetu: Jovo je otišao u Ameriku, a Nikola se skrasio u Golubiću kraj Rume. Obojica su osnovali svoje obitelji, rijetko se javljaju, još rjeđe dolaze, pogotovo Jovo, pa Dušana ubi samoća.

- Zadnji puta smo bili zajedno kad smo u ‘Oluji’ bježali prema Bosni, pa dalje u Srbiju. Završili smo u jednom selu kraj Rume, uselili se u nekakvu ruševnu, tuđu kuću, a ono malo novca što smo ponijeli brzo je nestalo. Vrlo brzo smo bili prisiljeni raditi, u početku samo za hranu, na tuđim njivama i imanjima. Iz Kirina smo krenuli s novim, tek kupljenim traktorom, ali smo ga negdje oko Dvora morali ostaviti jer se pucalo na kolonu, a i goriva nam je nestalo. Kad smo nakon desetak dana nekako dopješačili do Rume, sve što smo imali bila je roba na nama i novaca toliko da možemo kupiti hrane za nekoliko dana. Postali smo tuđi slugani, a u Kirinu smo ostavili veliko, dobro uhodano imanje, stoku, njive, šumu, poljoprivredne strojeve. Ostavili smo sav naš život i trud - prisjeća se Dušan Šašić.

Dušanovi sinovi su vrlo brzo donijeli odluku da se neće vratiti u Kirin. Jovo je otišao u Ameriku, a Nikola se zaposlio i odlučio ostati gdje je, pa kako bude. Dušan i Nada jedva su izdržali, stalno misleći na rodno ognjište i Kordun pa su se nakon dvije godine progonstva vratili u Kirin.

- Kuća je bila na svom mjestu, ali opljačkana i devastirana do temelja, bez vrata i prozora. Odnesen je čak i namještaj. Svi poljoprivredni strojevi i priključci su netragom nestali. Zasukali smo rukave i krenuli ispočetka. Podnio sam zahtjev za nekakvom, bilo kakvom obnovom, no sve se završilo na nekoliko stakala za prozore i najlonima. Prije desetak godina supruga Nada je umrla, a ja od tada živim sam s 800 kuna mirovine i to su sva moja primanja. Da mi nije povremene pomoći od kćerke Dušanke iz Karlovca, vrag zna što bi bilo. Dva puta tjedno, već godinu dana, srijedom i petkom, dolazi mi Crveni križ, ali od njih nikakve vajde. Jedino, ako zatražim, donesu mi potrebne lijekove. Inače nikada ništa osim toga. Što bi im bilo da me nekada počaste s malo riže, ulja ili tjestenine? Valjda imaju toga na lageru. Pruže mi samo nekakav papir da potpišem da su bili i odmah odlaze. Valjda dolaze dva puta tjedno provjeriti da li sam još živ u ovoj pustopoljini. Drugog razloga njihova dolaska ja se ne mogu sjetiti, ali, eto, valjda je i to nešto. Kad me vrag odnese, naći će me brzo, kako god okreneš, za tri dana. Neću morati čekati - do kraja ozbiljan objašnjava Dušan.

Dok plati struju, kućarinu, slivne vode i druge obaveze, Dušanu ostane manje od 500 kuna mjesečno za život, preračunato – jedva 15 kuna dnevno. A treba još otići taksijem u Vrginmost udaljen 12 kilometara do liječnika ili trgovinu, barem jednom u mjesec dana. U njegovu zaseoku Šašići nekada je bilo desetak kuća, možda i pedesetak ljudi. Danas su tu jedna starica, poprilično udaljena od Dušana, i on. Daleko su jedno od drugog pa se rijetko viđaju i susreću. Od tuda onda potreba za ‘babom’. Pojašnjava nam tu svoju želju da netko, ne daj Bože, ne bi pomislio nešto loše:

- Znaš, moj novinar, treba mi ustvari ljudsko čeljade, da se nadivanim s nekim. Prolaze dani, mjeseci i godine, nigdje nikoga. Ubi me samoća, a to je najgore od svih nedaća koje me prate. Tek ponekad navrate lovci, sakupljači kestena ujesen ili gljivari, ali baš ne skreću. Tek minut-dva da popiju rakijicu i odu. Dođe meni kćerka iz Karlovca. Puno mi pomogne, puno toga uradi i pospremi, ali isto tako i ode, a ja opet ostade sam. Ima još nešto. Ja sam ti, brate, loš kuvar. Nikakav. Trideset metara drva sam posjekao u svojoj šumi, pilao, cijepao i sve na tačkama dovezao u dvorište i spremio pod krov. Ali skuhati ručak, to brate ne mogu, niti znam pa niti neću. Zna to dobro moja kćerka pa mi iz Karlovca povremeno dovuče svega, čak i skuhanih jela koje stavim u zamrzivač. Tako prepinjem nekako bez kuhanja. Nije ni teško. Kobasicu i slaninu znam rezati, pa nema straha - kaže Dušan.

1/1