Nisu na Baniji i Kordunu niska socijalna primanja povratnika, crkavice od teško stečenih mirovina, loši putevi, udaljeni liječnici i trgovine najveći problem vremešnih stanovnika u prorijeđenim selima i još prorijeđenijim zaseocima. Nekako su se oni prilagodili tim svakodnevnim nedaćama i pravi su umjetnici u preživljavanju na tzv. područjima od posebne državne skrbi. Jedino se nikako nisu prilagodili na samoću. Do mnogih danima ne dođe ljudsko čeljade. Tek im ponekad svrate lovci i krivolovci, onako u prolazu na čašicu rakije, pa odu, a oni, željni ljudovanja dugo gledaju za njima, žaleći što nisu ostali duže. Nije stoga čudno da nam je 88-godišnji Dušan Šašić iz Kirina na Kordunu, čija se kuća nalazi na samom kraju jedva prohodne pustopoljine, na pitanje što mu je ovoga trenutka najpotrebnije, ispalio kao iz topa: ‘Baba!’
Supruga Nada umrla mu je prije desetak godina, kćerka Dušanka, udana prije rata, danas je zaposlena i živi u Karlovcu, a sinovi su se davno rasuli po svijetu: Jovo je otišao u Ameriku, a Nikola se skrasio u Golubiću kraj Rume. Obojica su osnovali svoje obitelji, rijetko se javljaju, još rjeđe dolaze, pogotovo Jovo, pa Dušana ubi samoća.
- Zadnji puta smo bili zajedno kad smo u ‘Oluji’ bježali prema Bosni, pa dalje u Srbiju. Završili smo u jednom selu kraj Rume, uselili se u nekakvu ruševnu, tuđu kuću, a ono malo novca što smo ponijeli brzo je nestalo. Vrlo brzo smo bili prisiljeni raditi, u početku samo za hranu, na tuđim njivama i imanjima. Iz Kirina smo krenuli s novim, tek kupljenim traktorom, ali smo ga negdje oko Dvora morali ostaviti jer se pucalo na kolonu, a i goriva nam je nestalo. Kad smo nakon desetak dana nekako dopješačili do Rume, sve što smo imali bila je roba na nama i novaca toliko da možemo kupiti hrane za nekoliko dana. Postali smo tuđi slugani, a u Kirinu smo ostavili veliko, dobro uhodano imanje, stoku, njive, šumu, poljoprivredne strojeve. Ostavili smo sav naš život i trud - prisjeća se Dušan Šašić.
Dušanovi sinovi su vrlo brzo donijeli odluku da se neće vratiti u Kirin. Jovo je otišao u Ameriku, a Nikola se zaposlio i odlučio ostati gdje je, pa kako bude. Dušan i Nada jedva su izdržali, stalno misleći na rodno ognjište i Kordun pa su se nakon dvije godine progonstva vratili u Kirin.
- Kuća je bila na svom mjestu, ali opljačkana i devastirana do temelja, bez vrata i prozora. Odnesen je čak i namještaj. Svi poljoprivredni strojevi i priključci su netragom nestali. Zasukali smo rukave i krenuli ispočetka. Podnio sam zahtjev za nekakvom, bilo kakvom obnovom, no sve se završilo na nekoliko stakala za prozore i najlonima. Prije desetak godina supruga Nada je umrla, a ja od tada živim sam s 800 kuna mirovine i to su sva moja primanja. Da mi nije povremene pomoći od kćerke Dušanke iz Karlovca, vrag zna što bi bilo. Dva puta tjedno, već godinu dana, srijedom i petkom, dolazi mi Crveni križ, ali od njih nikakve vajde. Jedino, ako zatražim, donesu mi potrebne lijekove. Inače nikada ništa osim toga. Što bi im bilo da me nekada počaste s malo riže, ulja ili tjestenine? Valjda imaju toga na lageru. Pruže mi samo nekakav papir da potpišem da su bili i odmah odlaze. Valjda dolaze dva puta tjedno provjeriti da li sam još živ u ovoj pustopoljini. Drugog razloga njihova dolaska ja se ne mogu sjetiti, ali, eto, valjda je i to nešto. Kad me vrag odnese, naći će me brzo, kako god okreneš, za tri dana. Neću morati čekati - do kraja ozbiljan objašnjava Dušan.
Dok plati struju, kućarinu, slivne vode i druge obaveze, Dušanu ostane manje od 500 kuna mjesečno za život, preračunato – jedva 15 kuna dnevno. A treba još otići taksijem u Vrginmost udaljen 12 kilometara do liječnika ili trgovinu, barem jednom u mjesec dana. U njegovu zaseoku Šašići nekada je bilo desetak kuća, možda i pedesetak ljudi. Danas su tu jedna starica, poprilično udaljena od Dušana, i on. Daleko su jedno od drugog pa se rijetko viđaju i susreću. Od tuda onda potreba za ‘babom’. Pojašnjava nam tu svoju želju da netko, ne daj Bože, ne bi pomislio nešto loše:
- Znaš, moj novinar, treba mi ustvari ljudsko čeljade, da se nadivanim s nekim. Prolaze dani, mjeseci i godine, nigdje nikoga. Ubi me samoća, a to je najgore od svih nedaća koje me prate. Tek ponekad navrate lovci, sakupljači kestena ujesen ili gljivari, ali baš ne skreću. Tek minut-dva da popiju rakijicu i odu. Dođe meni kćerka iz Karlovca. Puno mi pomogne, puno toga uradi i pospremi, ali isto tako i ode, a ja opet ostade sam. Ima još nešto. Ja sam ti, brate, loš kuvar. Nikakav. Trideset metara drva sam posjekao u svojoj šumi, pilao, cijepao i sve na tačkama dovezao u dvorište i spremio pod krov. Ali skuhati ručak, to brate ne mogu, niti znam pa niti neću. Zna to dobro moja kćerka pa mi iz Karlovca povremeno dovuče svega, čak i skuhanih jela koje stavim u zamrzivač. Tako prepinjem nekako bez kuhanja. Nije ni teško. Kobasicu i slaninu znam rezati, pa nema straha - kaže Dušan.
