>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Anja Kožul

Utočište odbačenih

‘Novosti’ u Istri, prostoru koji mnogi i na zapadu i na istoku Zemlje smatraju svojim: Pula se danas doima tolerantnom i otvorenom sredinom, iako početkom devedesetih nije ostala imuna na pojavnosti iznjedrene ratom. Zašto su baš najveći istarski grad izabrali za život, otkriva nam četvero tamošnjih ‘furešta’ i jedan ‘fetivi Puležan’

Bojan Žižović ulazi u kafić. U njemu njegov njegov prijatelj već lupa po poker-aparatu. Bojan nema ni dinara u džepu. Prilazi mu čovjek od svojih pedesetak godina, pokazuje mu HOS-ovu iskaznicu i govori mu da mu radi nje mora platiti piće; Bojan mu kaže da nema novca za to, okreće mu leđa… i osjeti trnce kad shvati da mu je uz njih prislonjeno nešto tvrdo, najvjerojatnije pištolj. Nekim čudom uspijeva ostati priseban, pa mirnim glasom ponovi napadaču da nema para. Krene polako prema izlazu, očekujući pucanj… koji se, pukom srećom, ipak neće začuti. Događaj se zbio u Puli, početkom devedesetih prošlog vijeka.

Ne znam jesam li jugonostalgična, ali mislim da su vremena nekad bila normalnija. Pula me podseća upravo na njih – Tanja Draškić Savić

Evocirajući nemilu uspomenu, pisac i novinar Glasa Istre koji ju je imao ‘čast’ doživjeti, kaže da ni najveći istarski grad nije bio imun na pojavnosti pristigle s ratom.

Danas, dvadeset i kusur godina kasnije, Istre se doima kao solidno utočište za sve odbačene, nesređene i zaljubljene u prostor koji i mnogi iz istočnog dijela regije još uvijek nazivaju ‘našim’. Za dvodnevnog obilaska Pule i mi smo susreli podosta tih ‘naših’, onih koje je ovamo ‘vražja makina dopeljala’, kako se u Istri između sebe vole častiti fetivi i furešti. Njih petoro pristalo je s nama podijeliti svoju životnu priču ili barem njezin pulski dio. Među njima je i Bojan, koji kaže da je u to ratno doba naprosto sve bilo moguće.

- Rat se mogao namirisati. Grad su prepravile izbjeglice, noćne redukcije struje bile su normalne, a kako je Pula bila okružena kasarnama, osjećala se i psihička napetost. Valja se prisjetiti da je i u našem gradu bilo pojedinaca koji su kamenovali vozila JNA, ali nije to bilo tako masovno kao na primjer u Splitu - govori Žižović, koji je tih godina redovito dobivao pošiljke na kojima su bila ispisana četiri ćirilična ‘s’. - Nekome u pošti očito se nije sviđalo moje prezime. Ustvari, mnogima se nije sviđalo - tumači nam on.

Usprkos lošem iskustvu, Bojan zna da je Istra tolerantnija sredina od ostalih hrvatskih krajeva; napominje da to ne znači da i ovdje nema ekstremnih nacionalista, no razlika je u tome što takvi ipak nisu toliko glasni.

- Ne znam objasniti tu istarsku toleranciju, možda se ona krije u izjavi Francija Blaškovića da je ‘Istra svakome znala reći da’. No činjenica je da je ta tolerancija i brend vladajuće stranke na poluotoku, koja Istru tom riječju kiti ponajprije radi turizma i ne bi li što skuplje prodala svoju kožu - konstatira Žižović.

Ta poslovična istarska otvorenost i makar klišeizirana blagost lokalnog stanovništva, nekima su bili dovoljni razlozi za preseljenje u Pulu. Među takvima je bila i Tanja Draškić Savić, fotografkinja koja je ovamo s dvoje male djece prije šest godina doselila iz Arilja u Srbiji. O gradu u ljeto 2011. godine, kada ga je prvi put u životu posjetila, nije znala puno više od onog što piše u turističkim prospektima i vodičima.

Dišemo punim plućima, prati nas i područna i lokalna samouprava, dobro komuniciramo i surađujemo sa svim drugim manjinama – Milan Rašula

- U tom su me trenutku najviše zanimali životni troškovi. Opcija je bila i Rijeka, ali sam s prvim dolaskom odlučila da selimo u Pulu. Ovde sam proslavila svoj četrdeseti rođendan, a nedugo potom, zajedno s dizajnerom Olegom Šuranom, dobila i nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva za rad u području vizuelnih komunikacija. To mi je dalo vetar u leđa - započinje priču majstorica fotografije koja je danas članica istarskog ogranka HDLU-a.

Za Pulu ima samo riječi hvale: kaže da više ne bi mogla živjeti bez pogleda iz svoje zgrade u centru grada, pri čemu joj je posebno važna blizina mora i Arene. Dodaje kako osobno ne zna za životnu sredinu zdraviju od pulske.

- Ne znam jesam li jugonostalgična, ali mislim da su vremena nekad bila normalnija. Pula me podseća upravo na njih, ovde svakodnevnim životom vlada jedan pacifizam i to mi jako prija. Kad sam tek doselila, jedan mi je gospodin rekao da je Pula najbolje mesto za život: ‘Ako si ti iskren, svi će te prihvatiti. Ne pokušavaj ako nisi iskren’ - kaže nam, a na pitanje o mogućim egzistencijalnim i svakodnevnim problemima skromno uzvraća: ‘Sve imamo. U redu, nemamo auto, studio i kompjuter kakav želim, ali imamo sve ostalo. Zahvalna sam ljudima što su nas prihvatili.’

Srbi su već dugo najbrojnija nacionalna manjina u Puli, a posljednja dva popisa stanovništva pokazuje da njihov broj i dalje raste. Predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Milan Rašula, rodom Beograđanin, ima već tri desetljeća životnog i radnog staža u tom gradu. Dobri odnosi s gradskim i županijskim vlastima te onima u Srbiji rezultirali su 2014. godine, nakon godina osobnog angažmana, otvorenjem Srpskoga kulturnog centra koji je smješten u staroj gradskoj jezgri, odnosno u Maksimijanovoj ulici na potezu između Zlatnih vrata i Foruma. Centar služi kao multimedijalni i galerijski prostor, a u njemu se svakog petka održava i sat pravoslavnog vjeronauka.

- Ideja je bila da se spustimo u grad i približimo ljudima, kako našima tako i onima koji konzumiraju kulturu drugačiju od vlastite. Od prvog smo dana integrirani u pulsku kulturnu scenu i nismo ostali tek tradicionalna, srpska priča. Preferiramo biti urbano središte u kojem će svatko pronaći nešto za sebe - kaže Rašula.

Ističe da ga posebno raduje što su već prve godine, putem plakata Predraga Spasojevića, bili uključeni u službeni program Pulskoga filmskog festivala te uglednu književnu manifestaciju Sa(n)jam knjige, tokom koje su u Centru ugostili najveća imena domaće strip-scene, poput Nine Bunjevac i Alekse Gajića. Na pitanje kako u Puli i Istri žive osobe srpske nacionalnosti, taj dobar poznavatelj stanja na terenu odgovara da se uglavnom svi ovdje osjećaju komforno.

- Dišemo punim plućima, prate nas područna i lokalna samouprava, dobro komuniciramo i surađujemo sa svim drugim manjinama. Ne slažem se s onim što je za vaš tjednik svojevremeno izjavila Mirjana Galo, da Srbi u Istri žive kao u getu. Vidite, kroz projekte poput manjinskog centra tražimo način da se približimo ljudima i ‘izađemo iz ormara’, a onda nas takva izjava dočeka kao bumerang - objašnjava on, domećući kako nema jasan odgovor na pitanje zašto u istoj zajednici postoje tako suprotni stavovi. - Znate kako kaže naš narod: ‘Dva Srbina, pet mišljenja’ - vješto poentira.

Programski koordinator Srpskoga kulturnog centra Marko Krnjajić u Pulu je iz Beograda stigao 2014. godine. Poznanstvo s Rašulom olakšalo mu je prvi period pulskog života.

- Došao sam ovamo na tri mjeseca, samo sam toliko mogao da ostanem. Nisam imao ideju kako da nabavim boravišnu dozvolu, kada sam deseti dan boravka slučajno u kafani upoznao Milana; kao da ga je sam Bog poslao - prepričava nam Marko kako je došlo do toga da potpiše ugovor za volontiranje u SKC-u, koji mu je omogućio da dulje ostane u gradu u kojem se oženio, osnovao vlastitu kulturnu udrugu Inkubator te postao aktivist u Društvenom centru Rojc.

Aktivna članica Rojca je i Dragana Stanić koja je nakon života na Kosovu, gdje je u getoiziranim dijelovima gradova radila na uspostavljanju civilnog društva, preko rodnog Novog Sada stigla u Pulu 2013. godine. Jureći boravišnu dozvolu, prvih je godina živjela ritmom sličnim Markovu: tri mjeseca u Puli, pa tri u Srbiji. Lani je napokon dobila privremenu boravišnu i radnu dozvolu, pa je sada dio organizacijskog tima Udruge Seasplash. U prvim danima pulskog života okrilje je nalazila u Centru čija je danas aktivistkinja.

- To je bilo prvo mesto na kojem sam se osećala kao kod kuće. Rojc je jedno od retkih mjesta na kojima se unutar zidova starog vojnog objekta objedinjuju gotove sve društvene sfere, koje uz manje trzavice žive u svojevrsnoj harmoniji: tu se susreću pankeri, anarhisti, kulturnjaci, muzičari, sportisti, manjine, ekolozi. Društveni centar je tolerantna zona i samim svojim dolaskom u njega pridonosite lokalnoj zajednici - kaže nam Dragana. Ističe da su za nju najjače prednosti Pule kolektivni antifašizam i ovdašnja lakoća življenja.

- Volim ljude kojima nije bitno ko si, nego ono što činiš. Volim tu sirovu iskrenost. Volim Pulu i stoga što sam se u njoj zaljubila. Ona je moj savršeni kutak za život - iskrena je Dragana.

Tanji nije lako govoriti o razlozima odlaska iz Srbije. Arilj spominje s puno ljubavi, ali je ljuti stanje u kojem je srpsko društvo: Baveći se fotografijom u malom mjestu, nerijetko se susretala s diletantizmom i nepoštivanjem poslovne etike, a imala je i problema s autorskim pravima.

- U Srbiji je sumorno i ljudi su tužni, ubijeni u pojam. Nije jednostavno biti stranac, ali kako je tek biti stranac u svojoj zemlji, kada ti na sve načine poručuju da nisi bitan. Moj muž je mlad poginuo: imao je svega tri i po godine radnog staža, a da je pet, deca i ja bismo imali barem nekakvu penziju, nadoknadu. No po zakonu Srbije, nismo imali nikakve šanse, a tamo je ionako teško živeti i s dvije pune plate. Ljudi u Istri ne znaju kako žive ljudi u Srbiji, pa misle da je ovde trulo. Nigde nije lako, ali život ovde i tamo ne mogu se porediti - otvoreno govori Tanja, priznajući nam da su joj u najtežim životnim trenucima najveću podršku pružili roditelji.

U kontekstu svih promjena u posljednja tri desetljeća, Marko Krnjajić kaže da svoj rodni grad već dugo ne prepoznaje.

- Više mi nedostaje Beograd kojeg više nema nego onaj kakav je sad. U Puli sam upoznao mnoge koji imaju rodbinu u Beogradu, tako da često pričamo o tome. To mi daje osećaj da mi je mnogo bliže, pa nakon tri godine otkako ne živim u njemu i nemam neku nostalgiju - objašnjava on.

Bojan, jedini ‘fetivi Puležan’ među našim sugovornicima, svoj je dojam o Srbiji izrazio kroz album ‘Desant na Srbiju’ Francija Blaškovića, glazbenika za kojeg je sveukupno napisao čak 110 pjesama. Tu dugogodišnju suradnju opisuje tek jednom riječju – nadrealno.

- Ništa posebno, trebalo je samo održavati količinu alkohola u krvi da se preživi taj desant, izlet u Srbiju, na koji smo išli s dva kombija Marka Brecelja. Jedan je prokišnjavao, pa smo morali sa sobom imati kišobrane. Sve je bilo prilično alanfordovski, a mi jebeno dobro raspoloženi za taj trip. Ostalo je zabilježeno u pjesmama - prisjeća se Žižović.

Uspoređujući Pulu i Novi Sad, Dragana Stanić misli da su sličnosti tih gradova prije bile veće.

- Teško je biti precizan i objektivan u moru fašistoidnih ispada i u Srbiji i u Hrvatskoj. Rekla bih da Pulu i Novi Sad povezuju multikulturalni milje, sporiji ritam i lokalpatriotizam. Na neki čudan način bliski smo u svojim ambicijama da budemo drugačiji, da gledamo svoja posla i da nas niko ne ometa u tim namerama - kaže. Za jedno od najvećih razočaranja u rodnom gradu navodi neuspjeli pokušaj umjetničke okupacije Kasarne Arčibald Rajs 2011.

- Novi Sad je imao san. Imao je veliki broj građana i građanki koji su u njemu želeli napraviti društveni i umjetnički prostor u kojem bi svi mogli participirati, da zajedno njime upravljaju, kreiraju jedan potpuno drugačiji pristup javnim prostorima, stvaralaštvu i progresivnim idejama. Nažalost, nije bilo sluha. Kasarna svih ovih godina nije dobila nikakvu funkciju, pa i dalje, čekajući kakvog investitora, stoji zaključana. U Srbiji gotovo ne postoji nada da bi slična inicijativa mogla proći. Manji deo aktivista pronašao je nakon izbacivanja iz kasarne novi društveni centar u čuvenoj Kineskoj četvrti. Svakim danom smo morali da se borimo za opstanak, apsolutno ignorisani od gradskih otaca - govori Dragana.

Taj društveni centar u novosadskoj Kineskoj četvrti izgorio je lanjskog listopada, čime je nezavisna kulturna scena grada izgubila prostor za rad, a Dragana dobila definitivnu potvrdu da mora otići.

- U Puli sam pronašla sve ono čega se moj rodni grad odrekao – zaključila je svoju priču.

1/6