Novosti

Politika

Uzoran Milanović

Milanović će biti konstruktivniji nego u najvećem dijelu svoje karijere. Na to ga donekle tjeraju ustavna pozicija i ovlasti predsjednika, ali još više svijest da će ga konfrontacija s premijerom i parlamentarnom većinom udaljiti od mogućnosti da utječe na kakve-takve pomake u korist boljeg, mirnijeg života građana

9d97agacln9mjtcoq2uqgsmd93t

Zoran Milanović (foto Marko Lukunić/PIXSELL)

Na razini biografskih činjenica, pobjedom na predsjedničkim izborima Zoran Milanović, bivši premijer, postigao je ono što u hrvatskoj politici dosad nikome nije uspjelo, ako izuzmemo Stipu Mesića, koji jest bio i predsjednik Vlade, i predsjednik Sabora, i predsjednik Republike u dva mandata, ali je njegov mandat na dužnosti predsjednika Vlade trajao nepuna tri mjeseca, od svibnja od kolovoza 1990., s tim da premijerska uloga u to vrijeme nije bila ni izbliza moćna kao poslije 2000. godine.

U vrhu hdz-a sve se više govori o scenariju o kojem smo pisali na ovim stranicama: naime, da se parlamentarni izbori dogode u travnju ili svibnju, umjesto u rujnu ili listopadu, kad se navršavaju četiri godine vlade, a da se potom, u lipnju ili srpnju, odigraju unutarstranački izbori

Milanović je pritom, za razliku od Mesića, gotovo deset godina bio predsjednik SDP-a, dakle jedne od dviju najvećih i najvažnijih hrvatskih stranaka. No čini se da većina građana osjeća da su Milanovićev politički talent i potencijal veći od onoga što je dosad pokazao, da im je na neki način ostao dužan i očekuju da se taj dug izmiri: moglo bi, između svega ostalog, biti da je i to kamenčić koji čini mozaik njegove nedjeljne izborne pobjede. A u tom mozaiku naročito se ističe nekoliko fragmenata. Ponajprije, pametno, dosljedno i uglavnom staloženo vođenje kampanje, koja je bila osmišljena tako da ne antagonizira, što uključuje i glavno geslo – ‘Normalno’, te brojne slabosti protukandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, slabosti koje su posebno došle do izražaja u posljednjim tjednima prije izbora. Sad već bivša predsjednica Republike nanizala je mnoštvo verbalnih autoblamaža i ispada u veoma kratkom razdoblju, a u sve tri televizijske debate pokazala se bitno inferiornijom, neupućenijom i biografski ranjivijom u odnosu na Milanovića, koji je također bio opterećen premijerskom prošlošću, odnosno relativno tankim rezultatima svoje vlade od 2011. do 2015. godine. No SDP-ov kandidat na vrijeme je shvatio da samo treba pripomoći protukandidatkinji da porazi samu sebe.

Grabar-Kitarović poprilično se pogubila zbog kandidature i dobrog rezultata desnijeg kandidata Miroslava Škore u prvom krugu, pa je skrenula oštro udesno s nakanom da pokupi Škorine glasove, a HDZ i Andrej Plenković donijeli su joj više štete nego koristi – em zbog unutrašnjih razdora i nepovjerenja u vladajućoj partiji, em zbog nepopularnosti aktualne postave u Banskim dvorima, em zbog same činjenice da u Banskim dvorima glavnu riječ vodi HDZ, stranka Kolinde Grabar-Kitarović. Iskustvo od 2000. naovamo kaže da su građani za predsjednika države uvijek birali ličnost koja u tom času nije pripadala stranci s izvršnom vlašću u svojim rukama. Osim toga, naštetili su joj izljevi nervoze i agresivne nepristojnosti njezinih savjetnika Renate Margaretić-Urlić i Tomislava Madžara, kao i neiskustvo i politička nedoraslost – inače vrlo pristojnog i odmjerenog – direktora kampanje Ivana Anušića, HDZ-ovog osječko-baranjskog župana. Odmogao joj je i razlaz u svađi s osvetoljubivim Matom Radeljićem, nekadašnjim savjetnikom za unutarnju politiku. Na sve to leglo je tvrdoglavo i samouništavajuće manifestiranje bliskosti Grabar-Kitarović s Milanom Bandićem, zagrebačkim gradonačelnikom pritisnutim optužnicama, aferama i slutnjom skorog političkog pada.

Što se u političkom smislu može očekivati od Zorana Milanovića na poziciji predsjednika Republike? Prema onome što se dalo iščitati iz njegove kampanje i prvih istupa nakon izbora, Milanović će biti konstruktivniji i uključiviji nego što je bio u najvećem dijelu svoje političke karijere. Na to ga donekle tjeraju ustavna pozicija i ovlasti predsjednika države, ali još više svijest da će ga apriorna konfrontacija s premijerom i parlamentarnom većinom, o kome god da se radilo u idućih pet godina, udaljiti od mogućnosti da u nekoj mjeri utječe na situaciju i da uspijeva ostvariti kakve-takve pomake u korist boljeg, mirnijeg i ispunjenijeg života što većeg broja građana: po tome će ga se ocjenjivati i pozitivno ili negativno pamtiti. S druge strane, Milanoviću je jasno da konstruktivnost i inkluzivnost ne znače podilaženje ili razumijevanje za šovinističko-revizionističke stavove i paranoje radikalne desnice, za stavove koji su odbojni biračkom tijelu koje ga je izabralo. On će afirmirati ustavni patriotizam i autoritet državnih institucija nasuprot nacionalizmu i suverenističko-populističkim tezama o ‘otetoj državi’, e da bi se povukla što jasnija granica prema iskazima i idejama mržnje koje izlaze iz okvira civiliziranosti i morala te koje sramote Hrvatsku. Radit će na tome da se bilo koji budući izbori u Hrvatskoj ne dobivaju ili gube na pitanju tko je veći ili manji Hrvat, tko je antihrvatski ili prosrpski nastrojen. Milanović će, također, dozirati svoje javno istupanje i pojavljivanje, jer zna da inflacija javnog ukazivanja rezultira postupnim obezvrjeđivanjem onoga što se izgovara i gubljenjem vjerodostojnosti onoga koji želi biti poklopac svakome loncu. Njegova politička ambicija nije da sve izokrene naglavce i da nudi prečice, nego da inicira iskorake i napredak lišene megalomanije.

Milanoviću je jasno da konstruktivnost i inkluzivnost ne znače podilaženje ili razumijevanje za šovinističko-revizionističke stavove i paranoje radikalne desnice, za stavove koji su odbojni biračkom tijelu koje ga je izabralo

Kakav će dojam i učinke ostaviti Milanović kao predsjednik ovisit će, međutim, u velikoj mjeri o raspoloženju i političkoj doraslosti premijera, a taj će – najmanje još koji mjesec – biti Andrej Plenković. Premijer je rekao da će kohabitacija s predsjednikom biti ‘tvrda’, a na Milanovićevu reakciju da ne zna što to znači, Plenković je uzvratio: ‘Znat će.’ Premijer se i dalje duri na svog bivšeg kolegu iz Ministarstva vanjskih poslova zbog tri i pol godine stare i tajno snimljene opaske na račun medicinske karijere Plenkovićeve majke, čemu je dodao i uvrijeđenost Milanovićevim mišljenjem da je on, Plenković, tek nedavno postao obožavatelj Franje Tuđmana, no durenje je politički manje relevantno od nervoze koja, to više ne može skriti ni majstor dedramatizacije, trese šefa Vlade i HDZ-a. Nervoza nije izazvana toliko porazom Kolinde Grabar-Kitarović koliko buntovničkim gibanjima u HDZ-u i neumoljivim približavanjem parlamentarnih i unutarstranačkih izbora. O nervozi na rubu glavinjanja svjedoči i Plenkovićev zaključak o razlozima poraza Grabar-Kitarović: ‘Tamo gdje HDZ ima bolje rezultate danas živi manje ljudi.’

Plenkovićeva politička kola nezaustavljivo se strmoglavljuju, o čemu – pored ostalog – govori sve otvorenije dizanje glave glavnih pobunjenika, i njemu sad preostaje samo da pokuša kontrolirati štetu sredstvima koja su mu jedina na raspolaganju, ponajprije određivanjem tajminga izbora i proceduralno-propagandnim smicalicama. U vrhu HDZ-a sve se više govori o scenariju o kojem smo pisali na ovim stranicama prije tri tjedna: naime, da se parlamentarni izbori dogode u travnju ili svibnju, umjesto u rujnu ili listopadu, kad se navršavaju četiri godine vlade, a da se potom, u lipnju ili srpnju, odigraju unutarstranački izbori. Premda ta solucija ima i dobrih i loših momenata, čini se da Plenković shvaća da mu vrijeme više nije saveznik, kao i to da mu je politički isplativije i pametnije svoju sudbinu vezati uz rezultat na parlamentarnim izborima, a ne da se izloži realnom riziku da ostane bez mogućnosti izvesti stranku na te, najvažnije izbore. Bilo bi nelogično da ne posegne za opcijom koja mu daje u ruke sastavljanje lista za Sabor i koja kampanju smješta u ambijent hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, jedini politički ambijent u kojem se aktualni premijer osjeća ugodno i na svom terenu. U svemu tome, jedna stvar je sigurna: Milanović će mu biti naklonjeniji od Kolinde Grabar-Kitarović.

Što se tiče SDP-a te lijevog i liberalnog krila scene, pobjeda Zorana Milanovića svakako jest vjetar u leđa, no sad će – nakon više od šest mjeseci zaklonjenosti Milanovićem – svjetla reflektora više nego ikad biti uperena u Davora Bernardića, predsjednika SDP-a i lidera opozicije. Odabirom ljudi za listu na europskim izborima i prihvaćanjem Milanovićeve predsjedničke kandidature Bernardić je pokazao da je sposoban vući racionalne i konstruktivne poteze te da je spreman učiti, ali trebat će mu ipak više od toga da bi se nametnuo za uvjerljivog premijerskog kandidata.

Uskoro odluke o prvom vojniku i prvom obavještajcu

Pred Plenkovićem i Milanovićem u iduća tri-četiri mjeseca dvije su važne odluke u dvama od tri područja u kojima dijele nadležnost: u Hrvatskoj vojsci i u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Prvoga ožujka istječe mandat generalu zbora Mirku Šundovu, načelniku Glavnog stožera HV-a, kojem zakon priječi produženje službe na čelu generalštaba. U kuloarima se spominje da su dvojica najozbiljnijih kandidata za to mjesto general-pukovnik Drago Matanović, sadašnji Šundovljev zamjenik, i viceadmiral Robert Hranj, direktor Glavnog stožera HV-a. U ovom izboru, Milanoviću je vjerojatno prihvatljiviji Hranj, ali nije sasvim isključeno da se pojavi i neko treće ime, s obzirom na to da je Milanović bio premijer četiri godine i da prilično dobro poznaje situaciju unutar oružanih snaga.

Kad je riječ o SOA-i, potpuno je izvjesno da će Daniel Markić ostati na ravnateljskoj funkciji. Logično je da će Plenković zagovarati njegov ostanak, a Milanović ima dobro mišljenje o SOA-i i njezinom radu, i cijeni Markićeve profesionalne sposobnosti. Osim toga, Markić je blizak s dvojicom ljudi do kojih je izabranom predsjedniku jako stalo: to su Ante Gotovina i Dragan Lozančić.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više