>

novosti logo

Kultura Kultura

Veliki ljubavni roman

Sándor Márai, ‘Tri lica jedne ljubavi’ (prevela Maria Toth Ignjatović, Laguna, 2015.): Ovaj roman uspijeva nadrasti književne klišeje iz kojih je izrastao

Slučaj mađarskog pisca Sándora Máraia (1900. – 1989.) odavno nije književna nepoznanica – i na hrvatski su prevedena čak četiri njegova romana, neki čak i u više izdanja – no i njegova sudbina i njegov opus i dalje privlače i intrigiraju književnu javnost. Rođen zapravo u Košicama (Slovačka), Sándor Márai bio je prvo slavan, potom zaboravljen, pa potom posthumno opet slavan. Napisao je više od 60 knjiga, a okušao se valjda u svim žanrovima: podjednako rado pisao je poeziju, romane, eseje i publicistiku – zanimljivo da je na engleski prevedeno samo šest njegovih naslova. Slavan je Márai bio između dva svjetska rata u Mađarskoj, no 1948. je pobjegao iz Budimpešte, najprije u Švicarsku a zatim u Kaliforniju, gdje je i izvršio samoubojstvo. U emigraciji je kao pisac zaboravljen, a ‘otkriven’ je postupno nakon pada komunizma, prvo u Mađarskoj a potom i diljem svijeta: njegovi romani sada su prevedeni na 35 jezika, a neki ga kritičari čak kuju u klasu Joycea, Prousta i Manna.

Nije, zapravo, neobično da do devedesetih za Sándora Máraia nije bilo primjerne ‘niše’ i da se ta niša sama stvorila nakon pada komunizma: Márai, i antifašisti i antikomunist, ni Židov ni Mađar, zapravo nikome nije trebao do ‘prodora’ demokracije na Istok, da bi potom mađarsko društvo baš u njegovim romanima pronašlo svoju primjerenu sliku, što je pomalo ironično, jer su njegovi romani više srednjoeuropski i austrougarski nego mađarski. Možda je štos u tome što je Márai bio u bliskim rodbinskim vezama s čuvenom ugarskom plemićkom obitelji Országh? Ili možda u antikomunizmu? Georg Lukács je Sándora Máraia ismijao kao smiješnog nobl herc pisca, no u romanu ‘Tri lica ljubavi’ vidimo da Márai ne samo da ne piše himne građanskom društvu već bježi od kiča. Máraiev književni svijet prije je klaustrofobičan, nezdrav, natruo, a njegovi likovi – majke svekrve, sluškinje, tvorničari, aristokrati, građani – bolesni su i beznadni osamljenici. Istina je, doduše, da se Márai tom svijetu, baš kao i Krleža, klanja i da ga prezire.

‘Tri lica jedne ljubavi’ ponajprije je veliki ljubavni roman 20. stoljeća: baš ono što se Lukácsu činilo smiješno i anakrono, danas taj roman čini svježim i autentičnim da bi ga se moglo čitati u paketu s Pamukovim ‘Muzejom nevinosti’. ‘Tri lica jedne ljubavi’, ako čak i jest herc-roman, to je herc-roman iz kojeg je izbrisano sve trivijalno i banalno. Márai je maestralno ispisao roman u tri odvojena ispovjedna poglavlja, dijaloški motiviran iznutra – svaki lik priča svoju priču nevidljivom sugovorniku – i zapravo je pravio eksperiment: napisati ljubavni roman bez klasičnog naratora. Judit, Ilonka i Peter svaki pričaju svoju verziju priče i te verzije se, naravno, ni malo ne podudaraju. Ilonka je Peterova prva žena, Judit je bila služavka kad se Peter u nju zaljubio još kao mladac. Ta tri rašomonska solilokvija nisu nimalo romantična, a još manje melodramatska – iz njih izbija ogorčenost, nesreća i beznadnost, i zapravo prava Máraieva ambicija je ponuditi čitatelju gotovo panoramsku sliku jednog konzervativnog građanskog društva u kojem su klasne razlike neprekoračive. Fascinantna je ipak spisateljska lakoća kojom je secirao građanski brak i analizirao zagonetne opsesije i misterij ljubavi. Rijetko koji romansijer 20. stoljeća je tako duboko, poput Sándora Máraija, zasjekao u teme ljudskih strasti, posesivnosti, sebičnosti i nezasitnosti. ‘Tri lica ljubavi’ nekim čudom uspijeva nadrasti književne klišeje iz kojih je izrastao i postati velikim književnim epilogom društvu i vremenu koje, izgleda, nikada nije sasvim iščezlo.

1/1