Hrvatski europarlamentarci prošloga su tjedna podnijeli brojne amandmane na izvještaj o Srbiji, a posebno su se nabrusili na odredbe srpskog zakona o procesuiranju ratnih zločina po kojima Tužiteljstvo i Specijalni sud za ratne zločine mogu procesuirati ratne zločine počinjene u bivšim jugoslavenskim republikama. Od Europske komisije traže da ukidanje univerzalne jurisdikcije srpskih specijalnih pravosudnih tijela za ratne zločine bude uvjet za otvaranje poglavlja o pravosuđu. Ranije je i ministar pravosuđa Orsat Miljenić najavio da će hrvatski uvjet za otvaranje pristupnih pregovora Srbije s EU-om biti ukidanje statusa ‘maloga Haaga’ koji je Srbija sama sebi dodijelila primjenjujući načelo univerzalne nadležnosti.

Ovaj je put konkretni povod za političku akciju hrvatskih europarlamentarca i Ministarstva pravosuđa beogradsko procesuiranje hrvatskog državljanina Veljka Marića zbog navodnog ratnog zločina koji je nad srpskim civilima počinio u vrijeme rata u Hrvatskoj. Hrvatska, ali i Bosna i Hercegovina, već godinama traže od Srbije da prestane procesuirati njihove državljane koji su navodno počinili ratne zločine na teritoriju Hrvatske i BiH. Prije četiri godine, nakon što je Tužiteljstvo za ratne zločine preuzevši predmete od ukinutih srpskih vojnih sudova podiglo optužnice protiv Tihomira Purde, Vesne Bosanac i Vladimira Šeksa, Hrvatska je donijela Zakon o ništetnosti kojim se pokušala suprotstaviti univerzalnoj nadležnosti srpskih specijalnih pravosudnih tijela za ratne zločine. Prašina se tada slegla nakon što je srpsko Tužiteljstvo odustalo od optužnica protiv Purde i Vesne Bosanac, a postupak protiv Šeksa i ostalih vratilo u fazu istražnog postupka.

Procesuiranje Veljka Marića potaklo je Hrvatsku da, koristeći sada svoje članstvo u Europskoj uniji, dodatno pritisne Srbiju i natjera je da odustane od procesuiranja hrvatskih državljana koji su navodno počinili ratne zločine protiv također hrvatskih državljana na hrvatskom teritoriju. Ministarstvo pravosuđa i hrvatski europarlamentarci, međutim, ne izjašnjavaju se o procesima koji su u Srbiji vođeni ili se još uvijek vode zbog ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj (Ovčara, Lovas, Sotin, Beli Manastir…), a koje su počinili hrvatski državljani srpske nacionalnosti koji su u međuvremenu vjerojatno primljeni u državljanstvo Srbije. Kako Srbija, poput svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije, svoje državljane ne izručuje drugim državama, dvojbeno je što će se dogoditi ako bude prisiljena odreći se prava da procesuira zločine počinjene na tlu Hrvatske. Hoće li se u tom slučaju čekati da Srbija postane članica EU-a kako bi, poštujući europski uhidbeni nalog, mogla Hrvatskoj izručiti svoje državljane optužene zbog ratnog zločina koji su počinili u Hrvatskoj? S druge strane, može li Srbija svoje zakone izmijeniti tako da se odrekne procesuiranja hrvatskih državljana zbog ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, osim onih koji se vode protiv hrvatskih državljana uglavnom srpske nacionalnosti koji su u međuvremenu postali i srpski državljani?

U analizi o deset godina rada Tužiteljstva i Specijalnog suda za ratne zločine, beogradski Fond za humanitarno pravo (FHP), kojemu je donedavno na čelu bila Nataša Kandić, navodi se da iako formalnopravno nema prepreka da Srbija primjenjuje načelo univerzalne nadležnosti, procesuiranje pojedinih hrvatskih i bosanskohercegovačkih državljana pred srpskim Specijalnim sudom izaziva konflikte u regiji i onemogućava suradnju u procesuiranju ratnih zločina. FHP istovremeno ističe da suradnja itekako doprinosi efikasnijem procesuiranju ratnih zločina. Tu ocjenu argumentira podatkom da je gotovo polovina postupaka pred Specijalnom sudom provedena zahvaljujući suradnji srpskog Tužiteljstva i DORH-a, odnosno zbog toga što je srpsko Tužiteljstvo od DORH-a preuzelo dokaze i optužnice protiv pojedinih počinitelja ratnih zločina u Hrvatskoj. Slično se događa i u suprotnom smjeru: DORH je od uspostavljanja suradnje sa srpskim Tužiteljstvom dio svojih optužnica potkrijepio dokazima koje su preuzeli od svojih srpskih kolega.

FHP navodi i da su tenzije u odnosima Srbije i BiH zamrle nakon što je uspostavljena intenzivna suradnja između srpskog i bosanskohercegovačkih tužiteljstva za ratne zločine koja je rezultirala redovitim mjesečnim sastancima na kojima se međusobno informiraju o postupcima koje vode, razmjenjuju dokazi, koordiniraju aktivnosti… I zagrebačka profesorica prava Zlata Đurđević smatra da suradnja srpskog Tužiteljstva za ratne zločine i DORH-a doprinosi procesuiranju ratnih zločina počinjenih tijekom rata u Hrvatskoj. Konstatira, međutim, i da su sporazumi i ugovori koje je DORH potpisao sa srpskim Tužiteljstvom nedovoljni i problematični s obzirom na činjenicu da se ‘njihov sadržaj nije svodio samo na razmjenu informacija ili koordiniranje istraga, nego su sadržavali i oblike međunarodne kaznenopravne pomoći i odredbe kaznenoga procesnog prava, kao što su prikupljanje i dostava dokaza, uvjeti za pokretanje postupka, primanje optužnica, propisivanje postupka za preuzimanje i ustupanje kaznenog progona i dr. Problem je što je riječ o materiji kojom se zadire u temeljna ljudska prava i koja stoga može biti uređena samo parlamentarnim pravnim aktima, dakle međunarodnim ugovorom ili zakonom, a ne podzakonskim pravnim aktima državnih tijela’.

No njezina je sugestija otišla u dim, vjerojatno i zato što je izrečena u analizi u kojoj je dokazivala jalovost Zakona o ništetnosti kojim su se tadašnja vlada i saborska većina pokušale suprotstaviti Srbiji i njezinoj (zlo)upotrebi univerzalne nadležnosti u procesuiranju hrvatskih državljana zbog ratnog zločina koji su navodno počinili na hrvatskom teritoriju. Iako bi takav međudržavni ugovor koji bi ratificirali parlamenti Hrvatske i Srbije morao riješiti sva sporna pitanja, pa i pitanje univerzalne nadležnosti pojedinih nacionalnih pravosudnih institucija, o njemu se i ne pokušava razgovarati, a kamoli pregovarati i dogovoriti.

Sudeći po najnovijim pritiscima aktualnih srpskih vlasti na prve ljude tamošnjeg specijalnog Tužiteljstva za ratne zločine, u Srbiji će se u najmanju ruku usporiti procesuiranje ratnih zločina, pa i onih počinjenih u Hrvatskoj. Ako Europski parlament, a potom i Europska komisija usvoje amandmane hrvatskih europarlamentaraca i prisile Srbiju da odustane od univerzalne nadležnosti i Tužiteljstvu i Specijalnom sudu za ratne zločine ukine status ‘maloga Haaga’, Hrvatska će uspjeti u namjeri da zaštiti svoje državljane od procesuiranja u Srbiji zbog navodnih zločina koje su počinili na teritoriju Hrvatske ratnih devedesetih. Vrlo je vjerojatno da će nusproizvod eventualnog odustajanja Srbije od univerzalne nadležnosti biti odustajanje od procesuiranja i onih hrvatskih državljana koji su u međuvremenu postali i srpski državljani, a počinili su ratne zločine na teritoriju Hrvatske, jer će se srpsko pravosuđe proglasiti nenadležnim i za te zločine. Njima će se u Hrvatskoj moći suditi tek kad Srbija postane članica Europske unije, jer će ih tek tada morati izručiti na temelju europskog uhidbenog naloga. A do tada tko živ, tko mrtav.