>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Vesna Pusić: Plenković neće spasiti HDZ

Bivša ministrica vanjskih poslova govori o Brexitu i EU-u, o stanju u društvu i HDZ-u: HDZ ima tu tradiciju da se svi odmah poslože iza lidera kojega stave u izlog, pa ako to ovaj put bude Andrej Plenković, onda će se svi svrstati iza njega. Ali sumnjam da će svoj potpuni neuspjeh u upravljanju zemljom moći prebrisati izborom novog, umjerenijeg lidera

Je li referendumska odluka o izlasku Velike Britanije vrhunac krize u Europskoj uniji ili je početak još gorih procesa?

Teško mi je jednoznačno odgovoriti jer smo nakon objavljivanja rezultata referenduma vidjeli da u takav ishod nisu vjerovali ni najveći zagovornici izlaska Velike Britanije iz EU-a. Zato su tako neodgovorno svašta obećavali i najavljivali britanskim biračima, pa sada, i sami iznenađeni rezultatom referenduma, priznaju da su se služili i lažnim argumentima. Rezultat britanskog referenduma u prvi tren je u svim zemljama članicama ohrabrio zagovornike izlaska iz EU-a, ali su se, čini mi se, brzo stišali kad su vidjeli prve posljedice koje su već pogodile Veliku Britaniju, a još više su se, izgleda, preplašili zbog loših procesa koji će je tek pogoditi i koje je sada lakše prepoznati i predvidjeti. No bez obzira na demagoge i populiste koji zagovaraju izlazak svojih zemalja iz članstva, Europska unija i sve zemlje članice moraju iz britanskog referenduma izvući pouku da je nužno redefinirati procese odlučivanja, ali i modele i načine javnog komuniciranja u Uniji i zemljama članicama. Koliko god ih kritizirali zbog njihove neodgovornosti, zbog igranja na emocije a ne na razum birača, demagozi i populisti su stalno i uspješno komunicirali s građanima, pa to moraju mnogo više i efikasnije nego do sada raditi i zagovornici racionalnog pristupa procesima političkog odlučivanja, kako bi građane više uključili u odlučivanje i funkcioniranje EU-a. Nadam se da je ovo vrhunac krize u Uniji, ali ako se ništa u njoj ne promijeniti, onda nisam sigurna da će tako i biti.

Britanski stav je držao ravnotežu

Kako će se britanska odluka o izlasku iz članstva reflektirati na Europsku uniju, a kako na Veliku Britaniju?

Velika Britanija će nedostajati Europskoj uniji, ali ne prvenstveno zbog ekonomije i značaja koji ona ima za europsko gospodarstvo, što se sada gura u prvi plan, nego još više zbog svoga zdravorazumskog stava koji je unutar Europske unije držao ravnotežu između procesa centralizacije odlučivanja u Uniji i jačanja uloge nacionalnih država. Britanci su često bili usamljeni u svojim stavovima, ali je bilo jasno da ih de facto mnogi oko stola dijele. Budući da su velika zemlja, slušalo ih se i bili su utjecajni. Sada kada ih više neće biti u članstvu, morat će se redefinirati odnos EU-a i zemalja članica, ali i odnos institucija EU-a i građana u svim zemljama članicama. Osim toga, izlazak Velike Britanije ojačat će iste i slične procese koji su prisutni u svim zemljama članicama EU-a. Što se pak tiče Velike Britanije, referendumska odluka već je dovela u pitanje njezin opstanak, a očito je loša i za njezino gospodarstvo. U Škotskoj i Sjevernoj Irskoj uzele su maha inicijative kojima se traži održavanje referenduma o napuštanju Velike Britanije i ostanku u članstvu EU-a, a na mukama su i Gibraltar i London u kojima su birači u velikoj većini glasali protiv Brexita jer prepoznaju koristi koje imaju od EU-a.

Ne mislim da se proces raspada Jugoslavije može povezivati s procesima koji se događaju u EU-u i koji su doveli do izlaska Velike Britanije. Jugoslavija se raspala jer je bila nedovršena država, država koja se strukturalno temeljila na jednoj osobi. Kad je Tito umro, imali smo zemlju u kojoj nitko nije bio na vlasti, što je prvi primijetio Milošević

Bivši slovenski predsjednik Milan Kučan usporedio je procese koji su doveli do raspada bivše Jugoslavije s procesima koji su zasad rezultirali izlaskom Velike Britanije iz EU-a, a i papa Franja upozorava na opasnost od balkanizacije Europske unije?

Ne mislim da se proces raspada Jugoslavije može povezivati s procesima koji se događaju u Europskoj uniji i koji su doveli do izlaska Velike Britanije. Jugoslavija se raspala jer je bila nedovršena država, država koja se strukturalno temeljila na jednoj osobi, s konkretnim imenom i prezimenom, i kad je Tito umro, imali smo zemlju u kojoj nitko nije bio na vlasti. To je prvi primijetio Slobodan Milošević i svim je sredstvima, koja su mu bila nadohvat ruke, divljački krenuo u borbu za vlast. Nacionalizam i šovinizam su efikasna sredstva u toj borbi, kratko i brzo djeluju, nabijeni su eksplozivnim emocijama, pa ih je i Milošević gurnuo u prvi plan i pokrenuo raspad Jugoslavije. U ovom trenutku u Europskoj uniji ne vidim takav proces. Prije bih rekla da bi Velika Britanija trebala izvlačiti pouke iz procesa raspada Jugoslavije jer su se u njoj razmahale emocije i političke strasti, dok su ljudi u EU-u ponajprije žalosni zbog britanske odluke. Nakon referenduma u Britaniji su učestali šovinistički i rasistički ekscesi usmjereni prema istočnoeuropskim građanima koji u njoj žive i rade, a ne prema imigrantima iz Sirije, Iraka, Afganistana i drugih nečlanica Unije, kojima se u referendumskoj kampanji plašilo britanske birače. I to se ne događa u zabitim provincijalnim dijelovima Velike Britanije, nego u Londonu i drugim britanskim gradovima.

U kojoj mjeri je upravo bujanje nacionalizma, protuimigrantske histerije i radikalnog ekstremizma u istočnoeuropskim zemljama doprinijelo eroziji EU-a, pa i britanskoj odluci o njezinu napuštanju?

Migrantska, odnosno izbjeglička kriza sasvim je sigurno imala utjecaja na procese koji se sada događaju u Uniji, pa i na rezultat britanskog referenduma. Ona je doista izazvala snažne negativne emocije i kod ljudi u istočnoeuropskim državama u kojima nema imigranata i kroz koje uopće nisu prolazili. Upravo zato smatram da su vodstva pojedinih članica Europske unije, zbog svojih nerazumnih i populističkih politika, bitno utjecala da se izbjeglička kriza nametne kao prvorazredni prijeteći problem EU-a i njezinih članica, iako je istovremeno imala potencijala za jasno iskazivanje europske solidarnosti i povezanosti. O stavu vodstava pojedinih zemalja, a zatim i dijelova njihovih političkih elita, ovisilo je i kakav će odnos i stav prema izbjeglicama zauzeti većina njihovih građana, o čemu svjedoči i naše iskustvo u Hrvatskoj: unatoč tome što su stotine tisuća bliskoistočnih izbjeglica prošle kroz našu zemlju, kod nas nije bilo protuimigrantske histerije jer je organizacija funkcionirala i jer je vodstvo zemlje slalo jasne poruke i stavove da tim ljudima treba pomoći zato što su ugroženi, a nisu nam prijetnja i opasnost. Nacionalisti, demagozi i populisti, pa i u vodstvima pojedinih članica EU-a, raspirivali su strah od izbjeglica i sada se to vraća kao bumerang i Europskoj uniji i pojedinim državama članicama, ali i njihovim građanima.

Učestale su i tvrdnje da je NATO savez, a ne Europska unija, jamac stabilnosti i mira u Europi, pogotovo u Istočnoj, na granicama prema Rusiji, na kojima se sve više zvecka oružjem. Slažete li se s tim tvrdnjama?

NATO je u prvom redu vojni, ali je i politički savez. Pod sadašnjim vodstvom i glavnim tajnikom Jensom Stoltenbergom NATO savez je puno prosvjećeniji i širi nego što je bio u ranijim razdobljima, ali nikako ne može zamijeniti Europsku uniju. EU kreira mir u Europi isključivo političkim sredstvima, ona je politička platforma za razvijanje dobrih odnosa i s drugim zemljama, ne samo s izvaneuropskim nego i s europskim koje nisu njezine članice, poput Rusije, koja je izuzetno važna za mir u Europi. NATO je važan i ima svoju ulogu u odvraćanju od pomišljanja na ratove, on svojom vojnom moći šalje poruku da je bolje godinama pregovarati nego jedan dan ratovati, a EU djeluje isključivo političkim, ekonomskim i svim drugim mirnodopskim sredstvima kako bi razvijala odnose među zemljama, čuvala stabilnost i gradila mir u Europi i svijetu. Zbog toga i nemam riječi kojima bih opisala opasnost koju bi izazvao raspad Europske unije. U Uniji puno stvari treba promijeniti, ali je ništa, pa ni NATO, ne može zamijeniti.

Izlaza itekako ima

Godinama se govorilo da je ekonomska kriza glavni i gotovo jedini problem Hrvatske koji se može jednostavno riješiti paketom reformskih gospodarskih mjera. Pad Oreškovićeve vlade i raspuštanje Sabora samo pola godine nakon izbora svjedoče da je zemlja u dubokoj političkoj i društvenoj krizi, iz kojih kao da nema izlaza?

Nije da nema izlaza. Itekako ih ima. Ekonomska kriza je bila okidač, ali najgora je i najdublja društvena kriza u kojoj smo danas. Ona izaziva masovno nezadovoljstvo iz kojega se rađa mržnja, koja se onda okreće prema onome koji ti je tu negdje, pri ruci, susjedu, drugim ljudima u tvome gradu, zemlji, pa onima preko granice. Uvijek je netko drugi kriv za to što se osjećaš loše. A osjećaš se loše ne samo iz ekonomskih razloga: mi smo bili puno siromašniji nego što smo danas, recimo moja je generacija u različitim fazama imala puno lošiji standard od današnjeg, ali uglavnom smo imali perspektivu da se krećemo prema boljem. Taj osjećaj da nam može i hoće biti bolje velik je doprinos društvenoj koheziji i zajedništvu. Zato je nama danas nužno objediniti društvo, a kad kažem objediniti društvo, ne mislim da svi trebamo isto politički misliti. Upravo suprotno, da možemo različito politički misliti i djelovati, a da nas zbog toga ne bude strah i da nas to ne sputava i ograničava, da ono što mislimo možemo slobodno izraziti, pod uvjetom da time ne ugrožavamo druge, što je stara, ali dobra demokratska maksima bez koje se ne može živjeti u zajednici s drugima. Bila sam uvjerena da smo se oslobodili tog straha, da nam se više neće prijetiti i proganjati nas zato što različito mislimo, ali je ekonomska kriza i nezadovoljstvo koje izaziva među ljudima vratila taj strah u naše društvo, kao i drugdje u Europi. Dijelom su tome doprinijeli i neodgovorni političari. Neodgovornost političara nanosi najveće štete društvu, najviše ga može zatrovati i potrebno je triput više vremena i angažmana za ukloniti tu štetu nego što je njima trebalo da je učine. Zato je danas ključno da nađemo načine kako da opet oporavimo društvo. Ekonomiju smo već bili počeli oporavljati i u zdravijem društvu to se može pojačati i efekti proširiti na cijelo društvo.

Nemam riječi kojima bih opisala opasnost koju bi izazvao raspad Europske unije. U Uniji puno stvari treba promijeniti, ali je ništa, pa ni NATO, ne može zamijeniti

Nakon iznuđenog odlaska Tomislava Karamarka iz Vlade, a potom i s dužnosti stranačkog predsjednika, HDZ najavljuje da će izborom novog umjerenog lidera, Andreja Plenkovića ili nekog sličnog njemu, preko noći napustiti radikalno nacionalističku politiku i na izbore izaći kao umjerena demokršćanska stranka. Je li moguć takav nagli zaokret?

HDZ je stranka s najvećim brojem članova, ali i stranka koja slijepo slijedi svojeg lidera – dok ga ne svrgne. Sjetimo se Ive Sanadera: najprije je prijevarom na stranačkim izborima pobijedio Ivića Pašalića, a potom je na parlamentarnim izborima 2003. pobijedio s antieuropskom platformom. Ljudi se vjerojatno više ne sjećaju da je HDZ tada bio oštra antieuropska stranka. Nakon izborne pobjede Sanader je preko noći za 180 stupnjeva okrenuo HDZ-ovu politiku i cijela stranka je u trenu postala proeuropska. Nota bene, time je Sanader, bez obzira na neke kasnije katastrofe, učinio ogromnu uslugu Hrvatskoj. No to ne znači da je HDZ doista postao proeuropska stranka, ali ako stranački lider kaže da se od sutra mora dubiti na glavi, čitava stranka će dubiti na glavi. I to će trajati dok ne ‘ubiju’ lidera, jer HDZ u svojim redovima ne trpi ‘žive’ bivše lidere. Kad je na čelo HDZ-a došao Tomislav Karamarko, koji je čista suprotnost Sanaderu u tom europskom kontekstu, čitava je stranka odmah slijedila njegovu politiku. I sada, nakon što su ga poslije ostavke i rušenja Vlade prisilili da ode i sa stranačke funkcije, cijela stranka je, osim Zlatka Hasanbegovića, odmah prešla na drugu stranu. U posljednjih 15 godina oni su na čelu imali Sanadera, Jadranku Kosor i Karamarka – tri sasvim različita lidera, različita svjetonazora i osobe različitih ljudskih osobina. Iako je u tim razdobljima propagirala različite stavove, vrijednosti, pa i politički stil, sama stranka se nije mijenjala. Ispod površine radila je uvijek isto. HDZ ima tu tradiciju da se svi odmah poslože iza lidera kojega stave u izlog, pa ako to ovaj put bude Plenković – koji je, da se podsjetimo, u stranku ušao prije pet godina – onda će se svi svrstati iza njega. Ali, kao ni ranije, sama stranka se neće promijeniti. HDZ-ov je problem i to što su u proteklih šest mjeseci pokazali da su potpuno nesposobni upravljati zemljom, što su svoj uspjeh da zajedno s Mostom sastave Vladu pretvorili u potpuni neuspjeh – jedino što su radili bilo je međusobno iscrpljivanje oko toga tko će ovladati represivnim aparatom, a sve drugo u zemlji je stajalo ili propadalo zbog njihove politike. Na kraju su izglasali nepovjerenje svom vlastitom premijeru. Sumnjam da će taj svoj potpuni neuspjeh moći prebrisati izborom novog, umjerenijeg lidera.

1/1