>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Vienna u Kini

Otkad sam čuo da će Vienna pješice ići u Kinu, shvatio sam da je ona Goetheova riječ o Siciliji za nju bila motiv samo za Siciliju, a na pješačenje do Kine se daje da bi imala više vremena (i prostora, o da!) da bude sama sa sobom. Da se sjeća i da priča sama sa sobom

Na dan nazvan Svjetskim danom poezije, 21. marta, nakon čitanja stihova u dvorani hotela Locanda del mare u Paestumu, priđe mi jedna gospođa, kaže da se zove Vienna, i pita me živim li u Zagrebu. Živim, kažem joj, a onda me upita znam li kako se iz Zagreba može stići do Sofije, glavnog grada Bugarske. Znam, jednostavno je, autoput, nema gužve, manje-više sve ravno. Ali, kaže ona, ja neću da idem autom, nego pješice! E Vienna, za pješačenje od Zagreba do Sofije ja ti nisam najbolji šalter. Pozovem je da sjednemo za jedan od stolova, sjednemo, sjedoše s nama još tri djevojke, jedna od njih je kćerka Viennina, ime joj Raissa. Pitam Viennu, zašto kani da pješači od Zagreba do Sofije.

- To je samo jedna dionica moga pješačenja. Idem u Kinu.

- Putem svile - kažem joj dok dolazim sebi ne vjerujući ušima šta sam čuo.

- Da, na neki način. Polazim iz Venecije, pa kad stignem. Računam za dvije godine.

- Čekaj, Marco Polo nije išao preko Zagreba i Sofije!

- Pa ne idem ni ja brodom od Venecije za Istanbul. Moj put nije radi svile ili trgovine kao njegov, ali polazno i dolazno mjesto su nam isti. Moj će put biti dug oko dvanaest hiljada kilometara. Proći ću kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku, Tursku, Gruziju, Iran, Azerbejdžan, Turkmenistan, Uzbekistan, Kirgistan i stići u Kinu. Hoću da stignem u Xiang i u Peking. A u Veneciju ću se odande vratiti avionom.

- A kad krećeš za Kinu?

- Dogodine, tako u aprilu. Ove jeseni ću napuniti 70 godina, a kad se iz Kine vratim u Italiju ima da imam možda i cijele 72 godine. Pješačenjem hoću da pozovem druge žene da prihvataju izazove. Znaš kako kaže Goethe: ‘Šta god sanjaš da postigneš, započni. Smjelost ima duha, snage i magije.’

- Vienna, kad u Zagreb stigneš, hoću da budeš gost moje kuće. E da se mogu pohvaliti kako je prestonica Austrije noćila u jednoj sobici moga stana.

- E hoću, da znaš da hoću. I da prestonici Austrije malo pokažeš prestonicu Hrvatske.

Te večeri sam prvi put za Paestum krenuo i u Paestum stigao po mraku. Prije polaska iz Salerna, izdavač Sergio Iagulli, koji je prethodnih dana pročitao šest-sedam kolumni iz ovoga lista koje smo, na njegovo traženje, zajedno potalijanili njegova supruga Raffaella Marzano i ja, upitao me je e gdje nalazim ‘sve te priče’. Kad je iste večeri u Paestumu shvatio o čemu za onim stolom razgovaram sa Viennom, rekao je: ‘Sad vidim, priče nađu tebe!’

Nalazile priče mene ili ja njih, susret sa ženom koja pješice hoće da stigne iz Italije u Kinu, dobro me je prodrmao. Evo mjesec i po nakon toga susreta, ne izlazi mi iz glave ni ona ni taj poduhvat. Tako, često vidim Viennu kako ide starim autoputem Zagreb – Beograd, a pred njom pukla ravnica, a ravnica joj je i iza leđa. I grije sunce po njoj i nikoga nema na putu, tamo negdje prema Slavonskom Kobašu. Ili tamo kod Pojata, prema Nišu. Pa je vidim kako korača stepom negdje na pola puta do Kine, pa mi zvoni jedna rečenica Snežane Bukal iz knjige ‘Milion, Libar Marka Pola’: ‘Ne možeš Florijane ni zamislit kako zna bit u stepi zima i pusto, učini ti se sam si na cilome svitu.’

Pa mi ožive i moji stari rođaci iz djetinjstva. Oni su smatrali da ćemo mi đaci pasti na bolest od hodanja u školu. Sedam kilometara do škole, pa sedam do kuće, tako dvesta i deset dana. Tako četiri godine. Pa su nam računali da je to godišnje tri hiljade kilometara hoda samo u školu i od škole. A naredne četiri godine je bilo dvostruko duže. Šest hiljada godišnje, kilometara. Onda se u školu išlo i subotom. Moji su stari rođaci imali otpor prema idenju djece u školu, jer su školska djeca bila čobani ovcama i govedima. Čim dođe peti septembar, stada ostaju bez čobana, jer odrasli imaju posla u polju, u šumi, a moraju biti i čobani sve do polovine juna. Mi školu kao takvu nismo baš previše voljeli, ali idenje u školu nam nije smetalo. Ni ljeti ni zimi, nije pa nije. Stari nikad nisu govorili kako ćemo pasti na bolest dok smo čuvali ovce i goveda po planini, a za ovcama čobanin prođe tokom dana više no do škole i natrag.

Tim dragim starim ljudima iz mog djetinjstva, koji više niti hode niti zbore, tako bih rado kazao kako sam vidio ženu koja pješači godinama, a nije pala na bolest. Ne samo to, no je sve bodrija, i smijem se zakleti, zdravija. Kad je napunila šezdeset, prepješačila je Alpe. Vienna se preziva Cammarota, i prepješačila je od Karlovih Vari do Paestuma, pa je brodom iz Napolija otplovila u Palermo, i odande pješačila po Siciliji. Sve putem koji je 1786. načinio Goethe, 2700 kilometara. Pa je, prije toga, pješice prošla Palestinu i Izrael, pa Tibet i Nepal, pa Madagaskar. Pa je bila u Južnoj Americi, pješačila Patagonijom i Amazonijom. Na Madagaskaru i po Patagoniji rijekama je plovila kajakom. Kad je u Italiji, radi kao instruktor za kajak i vodič za ekskurzije po prirodi. Znam, jedan bi rođak, da me čuje, kazao za nju kako je sve mahnitija što je starija. A jedan bi drugi pitao: ada noćiva li ta žena ikad kod svoje kuće?

Vienna Cammarota ima stopalo broj 39, i od Češke do Messine prepješačila je u cipelama za pješačenje marke Salewa. Njih stalno nosi, a kad im se đonovi potroše, odnese ih jednom obućaru u Salerno i on joj udari nove potplate, koji traju oko tri hiljade kilometara. Fibra-vibra, ili tako nekako. U rukama u pravilu Vienna ima nordijske štapove za pješačenje, u rancu nosi 10-12 kila opreme. Pješači najradije stazama za bicikliste. Ne znam kako će nalaziti put za Kinu po prostranstvima Azije, tamo biciklističkih staza još nema. Ali će se već snaći, hodala je po Aziji, konačila u azijskim konačištima. A i obućara ima dobrih u Turskoj, i u Iranu, i u Kirgistanu. Dnevno Vienna prepješači između 20 i 30 kilometara.

Kad je išla Goetheovim putem nosila je njegovo ‘Putovanje po Italiji’. U toj knjizi ima rečenica: ‘Ne može se imati nikakva ideja Italije, ako se ne vidi Sicilija. Ovdje je ključ svega.’ Na Siciliji je Vienni jedna juvelirka poklonila medalju na kojoj stoji: ‘Ovdje je ključ svega.’

Otkad sam čuo da će Vienna pješice ići u Kinu, shvatio sam da je ona Goetheova riječ o Siciliji za nju bila motiv samo za Siciliju, a na pješačenje do Kine se daje da bi imala više vremena (i prostora, o da!) da bude sama sa sobom. Da se sjeća i da priča sama sa sobom. Jedan moj stari rođak je rekao da sami sa sobom najviše pričaju Hodo i Taban-aga. Hodo je u mom kraju muslimansko ime, znam dvojicu koja se tako zovu. To se ime davalo (ne znam daje li se još) iz uroka da dijete poživi, da hodi kroz život: dabogda da moj Hodo hoda i da se nahoda. Ali je hodo i onaj što mnogo hoda. A Taban-aga je nadimak iz šale, za onoga što mnogo tabana.

Vienna, pješakinja po svijetu, učinila je da se sjetim i pisca Roberta Walsera: ‘Nikad neću shvatiti kako se užitkom može zvati to prolaženje u brzini mimo svih slika i predmeta koje nam nudi naša lijepa zemlja, kao da smo poludjeli te moramo juriti da ne padnemo u očajanje.’ Vienna, pješakinja po svijetu, prizvala mi je i Milana Kunderu: ‘Stupanj sjećanja je direktno proporcionalan sporosti u kretanju, a stupanj zaboravljanja je direktno proporcionalan brzini našega kretanja.’ I još mnoge druge mi priziva Vienna, i riječi koje je napisao Bruce Chatwin: ‘Čovjekova istinska kuća je put, a sam život je pješačenje.’

Eto tako. U ovo doba sljedeće godine nadam se da ću za svoju kuću reći da se upisala u spisak onih kuća koje su ugostile rijetku gošću, putnicu namjernicu što je pješke otišla u Kinu.

1/2