Novosti

Intervju

Viktor Popović: Modernizam Splita 3 odredio me kao umjetnika

Mislim da je urbanistička povijest Splita bila dovoljno snažna, tako da je i danas čitljiva i u nekim dijelovima grada dominantna. Prvenstveno mislim na razdoblje 1960-ih i 1970-ih godina, a pored rimske centurijacije upravo to je najbolje što se u urbanističkom smislu Splitu i dogodilo

Splitski umjetnik Viktor Popović diplomirao je 1996. slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dvije godine kasnije počinje predavati slikarstvo, crtanje akta i crtanje na Slikarskom odsjeku Umjetničke akademije u Splitu (UMAS), a od 2013. je u zvanju redovitog profesora. U svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri ovaj umjetnik razvio je zanimljive inovativne prakse prikazivanja svojih ideja putem različitih tipova instalacija, kombinirajući istovremeno velik broj različitih medija, uvijek zaokupljen redefiniranjem prostora, onog kojim se bavi i onog u kojem izlaže, pritom nikad ne zaobilazeći kontekst u kojem se kreće. Počevši se u jednom trenutku baviti Splitom 3, vrhunskim arhitektonskim projektom koji je objedinjavao zajedništvo prostora i ljudi, Popović je svoj interes proširio i na nekadašnju Vojnu bolnicu.

Društvena memorija se uvijek politizira, i u tom smislu ni prostorno ni vremenski nismo izuzetak. Svaka dominantna politika koristi ili prešućuje neke povijesne činjenice

U povodu njegove zagrebačke izložbe ‘Bez naziva (Arhiv ST3: Vojna bolnica)’, održane nedavno u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, kustosica Jasminka Babić piše: ‘Problemi sa sistematičnim institucionalnim radom na prikupljanju i obradi arhivske građe iz razdoblja socijalizma pokazatelj su izrazite politizacije memorije. Proces u kojem naša, ne tako davna, povijest postaje zaboravljeni narativ, otvorio je veliko polje umjetničkih praksi koje problematiziraju upravo socijalističko nasljeđe. U javnom se diskursu takve prakse olako proglašavaju sentimentom prema nepoželjnoj prošlosti, no opisani kontekst nastanka recentnih Popovićevih radova jasno pokazuje da je umjetnički arhivski impuls prijeko potreban u situaciji u kojoj fizički gubimo zapise koji su temelj budućih interpretacija naše povijesti.’

Popović je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu i dobitnik je mnogih priznanja i nagrada: Nagrade 36. splitskog salona, nagrade Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, Prve nagrade, zajedno s Anom Grgić, na natječaju za izradu idejnog rješenja spomenika don Mihovilu Pavlinoviću u Splitu, godišnje Nagrade za najboljeg mladog umjetnika koju dodjeljuje HDLU i drugih.

Zašto ste odlučili da u nazivu vašeg zadnjeg rada ostane odrednica ‘bez naziva’? Otkud vaša potreba da u svojim zadnjim radovima sve više problematizirate socijalističko naslijeđe?

Nikad nisam definirao radove nazivom. Uvijek mi se činilo da bih ih dodjeljivanjem naziva previše zatvorio, ne ostavljajući prostora za individualna čitanja i asocijacije. Djelomično je i s ovim projektom tako, s tom razlikom da sam svim radovima iz serije dodao identičan naziv hladnog, tehničkog karaktera koji asocira na izvorno nazivlje projekata na koje se referiram. Socijalističko naslijeđe je u ovom kontekstu bitno jer je odredilo današnji prostor u kojem živim i predstavlja posljednji primjer razmišljanja o velikom projektu modernizacije grada koji je uključivao važne javne sadržaje, a ne samo stambene ili poslovne zone, što je uglavnom današnja praksa.

Obišao sam sve dostupne arhive

Godinama se bavite mjestom svoga odrastanja, Splitom 3. Što vas je zapravo motiviralo da se počnete zanimati za dijelove grada koji su izgrađeni 1960-ih i 1970-ih i koji predstavljaju značajan dio identiteta današnjeg Splita?

Prije nekoliko godina, točnije 2013., u Splitu je boravio moj prijatelj i kolega Nikola Ukić. Pripremao je projekt u tadašnjem prostoru Minus 3 koji se, nažalost, nije realizirao. Ali kroz naše razgovore o Splitu 3 i značenju tog okruženja za mene počeo sam razmišljati o toj temi i napravio prvu seriju radnih fotografija. Nekoliko godina kasnije, 2015., kolegica i voditeljica tada osnovane Galerije Škola, Neli Ružić, pozvala me da napravim samostalnu izložbu. S obzirom na to da se Škola likovnih umjetnosti u čijoj je zgradi Galerija nalazi unutar obuhvata Splita 3, to je bio svojevrstan okidač za početak rada na projektu ‘Bez naziva (Arhiv ST3)’. Vratio sam se fotografiranju, ali vrlo brzo odustao od ideje korištenja vizualnog materijala koji bi prikazivao današnje stanje jer se u njemu nije mogla iščitati jasnoća izvornog promišljanja tog prostora. Zato sam odlučio istražiti dostupne arhive u potrazi za vizualnim materijalom iz doba nastanka urbanističkog projekta i kasnijih individualnih arhitektonskih projekata.

Strašno je koliko se ignorira sve što je izvan centra. Iz osobnog iskustva znam da je u Splitu izuzetno živa suvremena vizualna umjetnost, koja je podržana od institucija, ali i ona koja se odvija kroz nezavisne udruge i inicijative

U jednom trenutku mijenjate svoju umjetničku strategiju i u većoj mjeri počinjete koristiti arhivske materijale. Smatrate li da su arhivi iz socijalističkog perioda koji se odnose na modernizam na određeni način nepoželjni u Hrvatskoj? Recimo, arhiv bivšeg Urbanističkog zavoda Dalmacije koji je jednim dijelom nestao, kao i arhiv Vojne bolnice čijom se rekontekstualizacijom bavite, dok ste fotografiju idejnog projekta Split 3 iz zračne perspektive pronašli tek u Sloveniji. Jesu li to razlozi za korištenje arhivskih fotografija sjajnog vodičkog fotografa Ante Roce?

Arhivski materijal je svakako novost za moju praksu, iako se nadovezuje na rad s uporabnim predmetima kojemu se često vraćam. I oni su svojevrstan arhiv i prije svega nositelji memorije. Tijekom pripreme ovog projekta obišao sam sve dostupne arhive iz tog razdoblja i u biti shvatio da je osnovni problem uglavnom činjenica da te institucije i tvrtke više ne postoje ili bar ne u tom obliku. Dio arhiva je prepušten propadanju i djelomično nestao, ali zahvaljujući pojedincima koji su bili svjesni vrijednosti takvih materijala, segmenti arhiva su sačuvani. Takav je slučaj s arhivom građevinske tvrtke Lavčević koja je bila izvođač Vojne bolnice. Mali dio njihovog fotografskog arhiva je završio u Muzeju grada Splita, gdje sam ga i pronašao. Riječ je o fotografijama koje su nastale 1965., odmah nakon završetka izgradnje bolnice, a snimljene su za potrebe referentne knjige tvrtke. Srećom su postale dio muzejskog fundusa, pa će ipak ostati sačuvane i dostupne javnosti.

Kako danas urbanistički izgleda Split i što možemo iščitati iz povijesti njegovog urbanizma? Na koji način su u vaše radove uključene osobna memorija i ona društvena koja se također veže uz propitivanje modernističke arhitektonske baštine?

Mislim da je urbanistička povijest Splita bila dovoljno snažna, tako da je i danas čitljiva i u nekim dijelovima grada dominantna. Prvenstveno mislim na razdoblje 1960-ih i 1970-ih godina, a pored rimske centurijacije upravo to je najbolje što se u urbanističkom smislu Splitu i dogodilo. Što se tiče moje osobne memorije, prilikom istraživanja za projekt osvijestio sam koliko je modernističko okruženje Splita 3 u kojem sam odrastao utjecalo na interes za prostor u mojoj umjetničkoj praksi i u kolikoj me mjeri definiralo kao osobu i kao umjetnika. Djetinjstvo sam proveo unutar gradilišne zone pa smo se često igrali po skelama velikih gradišta FESB-a i Ulice Ruđera Boškovića. Danas to donekle povezujem s osobnim interesom za geometriju i minimalizam kao i s korištenjem industrijskih materijala u radovima.

Na koje se načine memorija politizira?

Društvena memorija se uvijek politizira, i u tom smislu ni prostorno ni vremenski nismo izuzetak. Svaka dominantna politika koristi ili prešućuje neke povijesne činjenice. Konkretno, vezano uz ovu temu kojom se sada bavim, smeta mi marginaliziranje razdoblja koje je uistinu značajno odredilo prostor u kojemu danas živimo.

Ne želim publici servirati značenje

Redoviti se profesor slikarstva na UMAS-u. Koliko je, po vama, Hrvatska centralizirana kad govorimo o svijetu umjetnosti i odnosu centra i drugih dijelova zemlje?

Jedan od razloga mog povratka u Split nakon završenog studija u Zagrebu i početka rada na Umjetničkoj akademiji bio je taj da pokušam po tom pitanju nešto promijeniti. Činjenica je da izvan Zagreba danas postoji jako zanimljiva umjetnička scena, pritom ne mislim samo na Split, međutim kroz javni diskurs i medije to uopće nije vidljivo. Strašno je koliko se prešućuje i ignorira sve što je izvan centra. Iz osobnog iskustva znam da je u Splitu izuzetno živa suvremena vizualna umjetnost, koja je podržana od institucija, ali i ona koja se odvija kroz nezavisne udruge i inicijative. Ovdje se redovno odvijaju suradnje, primjerice između Umjetničke akademije, Filozofskog fakulteta i Galerije umjetnina, koje su usmjerene na mlade umjetnike. Mislim da tako jača čitava scena i stvaraju se dobri temelji za budućnost. Bilo bi pametno potaknuti što više suradnji jer mi smo premala zemlja da bismo se međusobno ignorirali.

Iako ste akademski obrazovani kao slikar, radite hibridno koristeći različite medije između fotografije, arhiva, crteža, instalacije. Upravo po tom pluralizmu današnji se splitski umjetnici bitno razlikuju od onih u prošlom stoljeću.

Školovanje vas apsolutno definira u smislu profesionalnog određenja, uostalom to mu je i cilj. Ali i nakon školovanja treba nastaviti s učenjem, u umjetnosti su znatiželja i istraživanje jako bitni impulsi. Osobno, mislim da se slikarsko promišljanje u mojim radovima, bez obzira na hibridnost, još uvijek može iščitati. Ali nikad se nisam želio ograničiti bilo kojim medijem.

Bavite se redefinicijom prostora, odnosno estetskim i faktičkim istraživanjima. Na koji način je zapravo ta estetizacija umjetničkog djela za vas ograničavajuća? Nedostaje li vam jasna i verbalizirana referenca koja bi vaše radove stavila u jedan izravniji kontekst ili upravo zbog jezika suvremene umjetnosti ostavljate taj prostor i odluku publici?

Nikad nisam želio doslovno publici servirati značenje, za mene bi to bilo ograničavajuće. Nekad su reference jače ako radim s nekim memorijskim kodovima, nekad slabije ako ostajem u formi. Ali mislim da umjetničko djelo treba pustiti da živi i ostaviti mu mogućnost i neke nove interpretacije.

U svojim radovima koristili ste i ready-made objekte. Smeta li vam fetišizacija predmeta koja je tako česta u suvremenoj umjetnosti?

Ne vidim to kao fetišizaciju. Izmještanjem predmeta iz njegovog izvornog konteksta želim istražiti neka druga čitanja. Ljepota umjetničke slobode daje nam upravo takve mogućnosti u kojima možemo preispitati percepciju vlastitog okruženja. Jer recimo, zbog čega bolnički krevet ne bi mogao postati i nešto nalik građevnoj formi?

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više