>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Vila Pavila

Do mojih je ušiju još u djetinjstvu doprlo da je prva tkalja svile bila vila Pavila. I vila je bila iz Bruse. Mi smo mislili da se svila rodila u Brusi. Ko umije biti pametan, neka pametuje, ja ne umijem: da li je moguće da je u imenu Pavila ostala takma s tkalačkih prsta Pamfile?

Ne znam hoće li pješakinja Putem svile Vienna Cammarota proći kroz Bursu, ali meni je susret s njom učinio da mi iz sjećanja izroni davno zapretana vila Pavila. Tu je vilu donijela u djetinjstvo naša rođaka Mera kad je došla na viđenje iz Burse, grada koji su naši stari svi zvali Brusa. Brusa je u Turskoj, onamo se Mera bila odselila sa svojim mužem i njegovom rodbinom. I pričala je Mera da se u gradu Brusi pravi ‘ada pravapravcata svila’, koja je i ljepša i bolja no naša svila-polusvila, koju mi zovemo led, a od kojega žene režu i šiju dimije. U toj Brusi, pričala je, ima pijac na kojem se prodaje sve sama svila, i laka i teška, ali prava. Onoj ženi koja se obuče u ruho od prave svile ni usred ljeta usred Turske nije vruće. Mi smo u Brusi imali više rođaka, a samo je Mera spomenula vilu Pavilu. Ponekad se pričalo o vilama, ne mnogo, ali su vile bile zastupljene jednako i kod prvavoslavaca i kod muslimana, te se moglo se čuti kako je vila bila zadojila nekog čovjeka, jedna je jednome dala snagu, jedna je jednoga drugog učinila da pomahnita za nekom ženom. Sve su te vile bile bez imena, jedina čije smo ime čuli, uz Ravijojlu, bila je ta Merina vila Pavila.

Mera je pričala kako je ta vila Pavila u davni vakat donijela u Brusu nekakve crve koji jedu silu lišća od jednoga drveta i jedući toga lišća iz tijela im iznikne konac tanji od najtanje dlake, a duži ‘no od škole do zadruge’. Tim koncem se omotaju ti crvi i onda im se taj omot stvrdne u korubu, pa im ta koruba cijela pobijeli. Ti konci su svilene niti, a ti crvi su svilini crvi. E kad se svilini crvi nakote, mogu načiniti cio plast svile. Pa je Mera pričala da je u Brusi gledala kako se ti učahureni svilini crvi kuhaju u bakračima i kazanima, pa se iz tih raskuhanih čahura vadi svila, pa se još opere i još očisti ‘od lijepka’, pa te očišćene i pripremljene svilene niti Turkinje tkalje osnuju na razboj, pa na tu osnovu dođe potka, i ona od svile. A razboji za svilu imaju brdila i zanoške i one velike češljeve, sve kao i naši ravni razboji za vunenu pređu. A svilini crvi su takvi da ne podnose ni promahu, ni miris žene koja nakarmini usta. Ali, rekla je Mera, vila Pavila više ne živi u Turskoj, otišla je ona za Grčku davno prije no što je ona, Mera, došla u Tursku, pa su Turci ‘bogomi i poljuti na nju’ što je i Grke naučila da prave i prodaju svilu. I što im je odnijela svilinih crva.

Tu je neko kazao da je možda baš ta vila Pavila, a ne neka druga, možda prošla i kroz naše Svilanovo, selo koje je susjedno našem selu. Jer je, pričalo se, neki Golub koji je sve znao, pričao kako se vila Ravijojla bježeći od Marka Kraljevića digla od Miroč-planine i letjela čak do Golije, pa kad je bila iznad Golije, Marko je svome konju Šarcu obećao veliku nagradu, ako mu uhvati vilu Ravijojlu: Pokriću te svilom do kolena! E mjesto gdje je, po Golubu, Marko Kraljević to obećao vili nazvano je Svilanovo, i još se zove Svilanovo.

Da vile idu od mjesta u drugo mjesto, nevidljive, vidljive, nečujne, bosonoge, pješice, ili da lete, to smo slušali, pomalo i čitali i bilo nam je sve to nešto kao obično, ali da se vila odseli iz države Turske u državu Grčku bilo nam je novo i neznano, a poneki stariji rođak je taj bogznakadašnji odlazak vile Pavile iz Turske, istoga časa kad je za njega saznao, razumio kao znak da svijet nije baš na svom mjestu, i da nedostaje samo još da Sunce izgrije sa zapada pa da se obdani Kijametski dan.

Jedno vrijeme, dok se imalo vremena i za vile, mislio sam da je vila Pavila (bila ona vila kakva bila) napustila Brusu u vrijeme kad su i Grci napuštali Tursku, nakon propasti Osmanskog carstva. Tada su i mnogi muhadžeri iz Sandžaka stizali u Tursku, pa sam vidio jasan prizor gdje vila u letu odozgora gleda karavan Sandžaklija kako ide za Tursku i gleda svu njihovu jadnu partu, spremu njihovu, rafove, ponjave i krpare, potrpane na volujska kola. Svakako je u tome bilo nekog paralelizma sa jurnjavom Marka Kraljevića za vilom Ravijojlom iznad Svilanova. Na čudan način mi se slika toga prizora osvježila pa čak i učvrstila kad sam nedavno kod Christine de Pizan (Le livre de la Cité des Dames II, 40) pročitao kako među dobrim, korisnim i unosnim znanjima koje su izumjele žene nikako ne bi trebalo zaboraviti jedno koje je otkrila plemenita Pamfila, porijeklom iz zemlje Grčke. Ta gospa je imala istančan smisao za istraživanje u raznim područjima i uživala je da traži i ispituje najčudnije pojave, te je tako bila prva koja je izumjela postupak za dobivanje svile. Misaona i maštovita, zapazila je da neke bube na granama drveta u njenom zavičaju grade svilu, pa su joj se čahure tih buba učinile jako lijepima, te ih je uzela nekoliko i povezala im niti. Onda je krenula da ispita mogu li se te niti obojiti drugim bojama. Kad je sve ovo učinila i vidjela da je ishod toga bojenja lijep, krenula je u tkanje svilene tkanine. Zahvaljujući postupku koji je izumjela ova gospa, svijet je obogaćen jednom mnogo lijepom i korisnom stvari, koja se još i svuda proširila. I samog Boga se slavi i poštuje u različitim odeždama načinjenim od nje, kao što su od nje i ruha careva i kraljeva i prinčeva. U nekim dijelovima zemlje narod i ne koristi druge tkanine, zato što sviline bube ima u izobilju, a vune nema.

Pamfila je, dakle, Grkinja. To kaže žena iz jeseni Srednjeg vijeka, Christine de Pizan, ona koja je rekla i ovo: ‘Lele meni, Gospode, a što ne učini da se rodim muško, pa da sve moje vrline služile tebi, da ne griješim nikako, da u svemu budem savršena, kao što muškarci vele da jesu?’ Nakon čitanja poglavlja o Pamfili, mašim se knjige nad knjigama s naslovom Pauly-Wissowa ili Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft. U njoj ima o Pamfili dosta stranica, ima da je bila pjesnikinja, ali nema ni sloga o tome da se bavila svilom. Ali nađem Pamfilu kod Plinija Starijega (Naturalis historia XI, 76), i o njoj ovo: ‘Umijeće odmotavanja niti sa čahura da bi se mogle tkati izumjela je jedna žena s ostrva Kosa, ime joj je Pamfila, bila je kćerka Platejina, i njoj se ne može odreći slava u tome da je iznašla način da žene svlači oblačeći ih.’

U bilješci uz ovo mjesto, komentatori kazuju da je preuzeto od Aristotela, iz njegove knjige koju filologija označava najčešće latinskim naslovom Historia animalium, a mjesto je V, 19: ‘Čahure koje nastaju od ovih životinja (gusjenica) žene tu i tamo odmotavaju, pa te niti namotavaju na vretena, a odatle uzimaju pređu za tkanje. Priča se da je prva koja je odatle načinila tkaninu bila Pamfila, kćerka Platejeva, a bila je sa ostrva Kosa.’

Pamfila, grčki Pamphile, Παμφίλη, bila je, kaže Aristotel, po pričanju, ona koja je prva tkala svilu. Do mojih je ušiju još u djetinjstvu doprlo da je prva tkalja svile bila vila Pavila. I vila je bila iz Bruse. Mi smo mislili da se svila rodila u Brusi. Ko umije biti pametan, neka pametuje, ja ne umijem: da li je moguće da je u imenu Pavila ostala takma s tkalačkih prsta Pamfile? Kako da ostane, kad Pamfilu nigdje ne spominje ni monumentalna knjiga koju ozbiljna filologija zove katedralom znanja, knjiga Pauly-Wissowa, kad je, po svoj prilici, ne spominje niti jedan drugi Grk osim Aristotela, i niti jedan drugi Rimljanin osim staroga Plinija? Kod Aristotela je Pamfila kćerka oca po imenu Platej, a kod Plinija je Pamfila kćerka majke po imenu Plateja. Nagađati se može, nagađanje je i legitimno načelo ljudske duše, ali da glas o davnoj svilarici sa otoka Koja (bolje nego Kosa) preko daleke Bruse (grčki Prusa, Προύσα) dopre u selo kraj sela Svilanova preko žene koja je porijeklom iz toga sela, e ta bi se sloboda nagađanja mogla mjeriti krugom zemaljskim.

1/2