>

novosti logo

Violina iz Palmire

Mada se zapadna medijsko-propagandna mašinerija svim snagama trudi obezvrijediti ga, zvuk violine iz Palmire, kojim je Rusija odgovorila na barbarstvo, ipak će doprijeti u sve kutke našega planeta

Iz amfiteatra drevnoga grada Palmire uzdigao se moćan zvuk violine. Ruski violinist interpretirao je Bacha. I krenuo je taj zvuk u svijet da svjedoči kako je to drevno središte i izvorište ne sirijske, ne arapske, nego svjetske civilizacije opet slobodno, nakon što su njime desetak mjeseci haračili koljači tzv. Islamske države. Porušili su što su mogli, neprocjenjivo povijesno blago. Ubili su na zvjerski način kustosa Palmire koji je odbio napustiti spomenike kojima je poklonio cijeli svoj život, da bi ga na kraju njima – tim spomenicima i onome što oni predstavljaju – prinio kao žrtvu. Amfiteatar su pobornici kalifata pretvorili u poprište masovnih pogubljenja, kako civila nevjernika tako i zarobljenih sirijskih vojnika, da bi ih snimali i snimke distribuirali društvenim mrežama, nastojeći širiti strah i nesigurnost.

Nakon vrlo preciznih bombardiranja ruskog ratnog zrakoplovstva, što je došlo u Siriji (to uvijek iznova treba ponavljati) na zahtjev legalne vlade te zemlje, uslijedila je kopnena operacija sirijskih snaga i Palmira je oslobođena. U svijetu u kojemu živimo to, nažalost, nije bila vijest dana (za razliku od onih što su prikazivale džihadiste kako uništavaju i ruše neprocjenjive kulturne spomenike). Predstavniku američkog ministarstva vanjskih poslova trebalo je nekoliko dana da na konferenciji za novinare, ponukan izravnim pitanjem, promuca nešto što se moglo shvatiti kao izražavanje zadovoljstva oslobađanjem Palmire. A i većina medija na Zapadu tom događaju od objektivno iznimne važnosti nije pridavala gotovo nikakvu pozornost ili bi ga spomenula u kontekstu vijesti o stradanjima civila, za što se u pravilu okrivljavalo Ruse i Asada, uz upadljivo prešućivanje tzv. Islamske države i njezinih saveznika, prvenstveno Al Nusre.

Čulo se nakon toga da su Rusi ponudili pomoć u razminiranju Palmire, da bi zatim zavladao muk. Sve do prvih dana svibnja, kada je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da će ruska televizija prenositi koncert simfonijskog orkestra iz Petrograda iz – amfiteatra u Palmiri. Vijest je objavljena istoga dana kada je bio i koncert, svega nekoliko sati ranije, a kako će se naknadno saznati, sve je organizirano u roku od 48 sati. I ostavimo sada po strani činjenicu da je to golem logistički pothvat: dovesti orkestar i soliste, organizirati televizijski prijenos koji je uključivao i kameru postavljenu na bespilotnoj letjelici što je kružila nad amfiteatrom. Zanemarimo na trenutak inače itekako važnu činjenicu da je Rusima u samo mjesec i pol uspjelo u potpunosti razminirati središte drevne Palmire. I pokušajmo shvatiti jedno: Rusija je na barbarstvo, na krv što je tekla amfiteatrom u Palmiri, odgovorila kulturom, zvukom violine (i violončela), Bachom i Prokofjevom, njegovom skladbom napisanom u čast velikih evropskih skladatelja: Mozarta, Beethovena, Brahmsa…, porukom nade i optimizma. I ponudila je taj događaj ne samo publici u amfiteatru, sirijskim i ruskim vojnicima, kao i civilima, uključujući djecu i predstavnike UNESCO-a, nego i cijelome svijetu.

Vrijedi, tek usput, podsjetiti na to kako Rusima kultura kao oružje nije strana. Za vrijeme opsade Lenjingrada u Drugome svjetskom ratu upriličili su u gradu pod opsadom, u kojemu su dnevno ginule i umirale stotine ljudi, praizvedbu simfonije Dmitrija Šostakoviča, posvećene Lenjingradu i njegovim stanovnicima. Koncert je prenošen preko zvučnika cijelim gradom, a najjači su zvučnici bili usmjereni prema nacističkim položajima. Dakle posegnuti u ratu za kulturom, za poviješću kao za elementima poticanja i hrabrenja, Rusima je nešto gotovo samorazumljivo. Za razliku od onih koji su svojom bezumnom politikom rušenja i uspostavljanja sebi podložnih režima prouzročili sirijsku (i ne samo sirijsku) tragediju i kumovali rađanju tzv. Islamske države.

Očekivano, jer to je, nažalost, svijet u kojemu živimo, zvuk violine iz Palmire, ma kako moćan bio, nije dopro do najvećeg dijela svijeta, jer se umiješala politika koja je ‘slobodnim’ medijima zabranila da takav događaj prenose, pa čak i da se opširnije na njega osvrnu (TV prijenos preuzele su Kina i neke zemlje Latinske Amerike, a SAD i Evropa ne!). A onda, kada su se stručnjaci za PR na Zapadu oporavili od iznenađenja, kada ih je uho prestalo boljeti od zvuka violine iz Palmire, uslijedila su reagiranja kojima se, očekivano, ma koliko tužno to bilo, pokušalo podcijeniti značenje cijelog događaja. Najdalje je otišao šef britanske diplomacije izjavom kako je koncert u Palmiri ‘neukusan pokušaj da se skrene pozornost od stradanja milijuna ljudi u Siriji’. Mediji su se pak natjecali naslovima u kojima se dirigenta Valerija Gergijeva (vrsnog i svjetski poznatog, čestog gosta i u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani ‘Vatroslav Lisinski’) proglašavalo ‘kontroverznim’, dok se jednog od solista difamiralo time što ga se prikazivalo kao ‘bliskog Putinovog prijatelja’, uz dodatak da se njegovo ime spominje i u famoznim dokumentima iz Paname (koji su, danas je to već više nego očito, promašili svoj glavni cilj, ruskoga predsjednika, pa ih se jedva još spominje ili tek ovako, sporadično, kada ustreba). I cijeli se zaista veličanstveni događaj, događaj koji je pokazao kakva bi Sirija (opet) mogla biti, svodio na ocjenu o političko-propagandnom potezu.

Da je on imao i tu komponentu, to je nedvojbeno. Potvrdio je to i predsjednik Vladimir Putin svojim izravnim obraćanjem videovezom umjetnicima i publici u Palmiri. Ali jednako je tako nedvojbeno da ta komponenta nije bila ona glavna. Uz to, potpuno je prešućeno nešto što je itekako bitno. Koncertom ‘Molitva za Palmiru’ odavala se počast i 25-godišnjem časniku ruskih specijalnih jedinica koji je kao izviđač, s terena, usmjeravao udare ruske avijacije na ciljeve džihadista u Palmiri, sve dok ga ovi nisu otkrili. A onda je taj mladi čovjek poslao posljednju poruku, tražeći da se bombardira položaj na kojemu je bio, da ga se ubije, kako ne bi pao u ruke fanatiziranim pristašama tzv. Islamske države. Na traženje zapovjedništva da ponovi svoj zahtjev, to je i učinio, uz dodatak: ‘Recite mojoj obitelji da ih volim’ (snimka tog razgovora postoji). Revoltiran time što mainstream mediji na Zapadu (za razliku od društvenih mreža) priču o tome prešućuju, jedan je francuski veteran Drugoga svjetskog rata odlučio sva svoja ratna odlikovanja pokloniti obitelji mladoga Rusa. I tek je jedan američki kongresnik, svojedobno i sam izviđač koji je navodio zračne napade u Vijetnamu, imao smjelosti izreći riječi hvale za ruskoga časnika, dodajući: ‘To su ljudi kakvima se divim.’

Eto, to je širi kontekst storije o koncertu u amfiteatru u Palmiri. I mada je moćna zapadna medijsko-propagandna mašinerija spriječila da taj koncert dopre do svih ljudi ovoga svijeta, mada se svim snagama trudi obezvrijediti ga, zvuk violine iz Palmire, jači od eksplozija bombi i granata, ipak će doprijeti u sve kutke našega planeta. Jer kultura je u konačnici uvijek moćnija od oružja i sile. A želja za životom u miru što ga je, usred ratnoga vihora, koncert u Palmiri snažno nagovijestio, nadvladat će bezumnu želju da se ratuje.

1/1