>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Više smeća, manje cvijeća

Koliko god ona tri-četiri kvadrata cvijeća bila šarena, toliko je stvar crno-bijela: šupačka vlast, koja ni pet mjeseci nakon potresa nije u stanju donijeti Zakon o obnovi Zagreba, kažnjava ljude koji su usred razrušenog grada posadili par sadnica cvijeća. Točka

Sjećate li se reforme državne uprave? Mislim da se tako zvalo, ‘reforma državne uprave’, ako sam dobro zapamtio točan naziv. Riječ je bila o temeljitoj reorganizaciji golemog birokratskog pogona, koju je tadašnji premijer Andrej Plenković obećavao pred one davne parlamentarne izbore u srpnju.

Reforma državne uprave. Zvučalo je u pizdu materinu. Organizacijski preustroj, redukcija lokalne samouprave, spajanje općina, ukidanje suvišnih agencija i besmislenih birokratskih službi, otkazi i oštri rezovi. ‘Oštri rezovi’. Meni i sad dođe milo među nogama kad se sjetim kako smo se ježili zamišljajući oštro izrezanu i reformiranu Hrvatsku, bez šaltera, žutih i zelenih formulara, potvrda, dozvola, pečata, županijskih pročelnika, općinskih referenata i onog ureda broj 5/II na drugom katu iz kojega se ide u ured 8/III na trećem, strašni ured 8/III iz kojega se nitko nikad živ vratio nije.

Vrijeme za majku svih bitaka, govorili su analitičari, bilo je idealno. Svijet je bio usred pandemije koronavirusa, bilo je jasno da će hrvatska ekonomija do jeseni prdnuti u čabar i da će se u rezove morati ići svakako, a zbog gotovo ratne psihoze narod – gotovo cijeli zaposlen u županijskim upravama za neki kurac – ionako se neće opasnije buniti. Onda su, poput mane s nebesa, usred pandemije i opće karantene Zagreb pogodili razorni potres i nezapamćene poplave. Ako je u grčkoj mitologiji postojao bog reforme, on ih je poslao – nije imao tko drugi. Da je Andrej Plenković tada donio odluku o ukidanju same države, a kamoli državne uprave, nitko ni riječ rekao ne bi. Protiv reforme i oštrih rezova pobunilo bi se točno onoliko ljudi koliko ih se protiv oštrih rezova pobunilo kad je premijer Winston Churchill ono 1940. Britaniji obećao ‘krv, znoj i suze’.

Kao u kakvoj sumornoj distopiji, pustim i poplavljenim ulicama glavnoga grada blijedi su ljudi pod maskama glavinjali kroz ruševine u potrazi za toaletnim papirom, i sudbina birokratskih parazita iz kojekakvog gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju, graditeljstvo i komunalne poslove bila im je posljednja na pomračenom umu. Ljestvica njihovih očekivanja bila je spuštena na puko preživljavanje: od države i njenih službi za prostorno uređenje, izgradnju, graditeljstvo i komunalne poslove tražili su tek nekakav Zakon o obnovi Zagreba, samo dakle da im potresom i poplavama uništene stanove osposobe za goli život.

I baš kao u takvoj nekoj mračnoj distopiji, ljudi su zdrav razum spašavali očajničkim pokušajima da zadrže privid normalnog života: sjetit ćete se, recimo, ono dvoje susjeda iz Preradovićeve ulice, Martina Živković i Boris Novković su se zvali, koji su usred pandemije, jutro nakon potresa, uredili malu kazetu drvoreda između dva parkirana auspuha pred svojom zgradom – krpicu zemlje oko jednog usamljenog stabalca, u svemu jedva tri-četiri kvadrata suhe trave, prašine, psećeg izmeta, ljudskog urina, opušaka cigareta i razbijenih pivskih boca – pa je na opće oduševljenje građana pretvorili u pravi mali botanički vrt, pučinski otočić cvijeća usred razrušenog i opustjelog Zagreba.

Cijelo proljeće i cijelo ljeto prošli su otada, i mali arboretum u Preradovićevoj tiho je pao u međuvremeni zaborav: čim su popustile stroge epidemiološke mjere, gosti obližnjeg kafića minijaturni su perivoj vratili njegovoj izvornoj svrsi, pretvorivši ga ponovno u mali Jakuševec, minijaturni gradski deponij izmeta, urina, opušaka i razbijenih boca, samo još jedan otočić smeća u zagrebačkom arhipelagu.

Davno je, rekoh, bilo, nitko više ne pamti ni proljetnu ratnu psihozu, ni opću karantenu, ni potrese i poplave u Zagrebu, ni Zakon o obnovi Zagreba, ni parlamentarne izbore, ni onu, kako se zvala, reformu državne uprave i lokalne samouprave, a kamoli jedan zagrebački cvjetni otočić. I ne bismo ga se više nikad ni sjetili da nekidan, četiri-pet mjeseci kasnije, iz onoga Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju, graditeljstvo i komunalne poslove susjedima iz Preradovićeve nije stiglo rješenje o novčanoj kazni za, citiram – ‘neovlaštenu sadnju raznog bilja na javnoj površini’.

‘Neovlaštena sadnja raznog bilja na javnoj površini’!

Četiri puta – baš kao i vi i ja, ne vjerujući vlastitim očima – čitali su gospođa Živković i gospodin Novković rješenje o ‘neovlaštenoj sadnji raznog bilja na javnoj površini’, i zaista: u ‘obaveznom prekršajnom nalogu’ donesenom ‘temeljem članka 239. stavak 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine 107/07, 39/13, 70/17, 118/18)’, uredno zavedenom pod ‘Klasom 263-04/20-12/329’ i ‘Urbrojem 251-13-81-1/002-20-3’, stajalo je kako su ‘neovlaštenom sadnjom raznog bilja na javnoj površini počinili prekršaj iz članka 95. stavak 1. točka 10. Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 14/19, 24/19) kažnjiv temeljem članka 113. stavak 4. točka 61. iste Odluke’.

Pobjesnili su gospođa Živković i gospodin Novković, pobjesnili ste i vi zajedno s njima, pobjesnila je cjelokupna hrvatska javnost, mobilizirala se široka zajednica na društvenim mrežama, krenuli su Hrvati u rat za mali vrt u Preradovićevoj. Simbol života u opustošenom Zagrebu sad je postao simbolom borbe protiv čudovišno bahate vlasti, koja svirepo kažnjava građane zbog par sadnica begonija – baš kao da su pod okriljem potresa i karantene na Zrinjevcu posadili hektar tretirane marihuane. Otočić cvijeća na betonskoj pučini Zagreba postao je sama hrvatska Iwo Jima, posljednja kota u nezadrživom prodoru prema hrvatskom Tokiju.

Nema u toj priči mnogo manevarskog prostora za slojevito moraliziranje. Koliko god ona tri-četiri kvadrata cvijeća bila šarena, toliko je stvar crno-bijela: šupačka vlast, koja ni pet mjeseci nakon potresa nije u stanju donijeti Zakon o obnovi Zagreba, kažnjava ljude koji su usred razrušenog grada posadili par sadnica cvijeća. Točka. Ne postoji kut gledanja iz kojega bi ta kolosalna pizdarija bila manja ili drugačija. Umjesto kuta gledanja preostaje tako samo promijeniti objekt: u vijesti o kazni za gospođu Živković i gospodina Novkovića ja tako – umjesto onoga malog botaničkog vrta – već satima impresioniran gledam u faksimil rješenja o ‘obaveznom prekršajnom nalogu’.

Cijelo to vrijeme, za koje se Zagrebom i Hrvatskom nagomilalo povijesti dostatno za cijeli udžbenik osmih razreda – svjetska pandemija, opća panika, dramatične konferencije stožera, karantena, policijski sat, globalna zavjera, 5G mreža, potres, oluje, poplave, izbori, ekonomski kolaps, crveni karton za Dinamo i penal za Cluj – svih tih četiri-pet mjeseci činovnici veličanstvenog hrvatskog birokratskog imperija marljivo su, eto, vodili jedan slučaj nezakonito posađenih begonija.

Pisali su harni službenici, pečatili, protokolirali i, kako se ono reče, urudžbirali zapisnike, ispunjavali obrasce, fotokopirali izvještaje i klasificirali prijave, nervozno s kata na kat nosili fascikle, tražili gospođu iz pravne službe, guglali Narodne novine i listali ukoričena godišta Službenog glasnika, jednim kažiprstom brodili paragrafima, drugim kucali klase i urbrojeve, 263-04/20-12/329, 251-13-81-1/002-20-3, 107/07, 39/13, 70/17, 118/18, 14/19, 24/19, članak 95, stavak 1, točka 10, članak 113, kurac 4, palac 61.

Usred najveće svjetske krize od Drugog svjetskog rata, usred grada devastiranog potresom i poplavama, cijeli jedan veličanstveni birokratski imperij – ponavljam za one koji će možda jednom u budućnosti greškom nabasati na ovu priču – pokrenuo se zbog par prpošnih cvjetova begonije na pedlju prljave, suhe zemlje. Četiri hiljade slova ispisao je savjesni činovnik gradskog ureda toga jutra, cijeli jedan dan suvremene hrvatske povijesti potrošio je samo na jebeni prekršajni nalog zbog par jebenih sadnica cvijeća posađenih na jebena tri-četiri kvadrata slavne hrvatske pravne države.

Nije, shvatili ste, toliko o hortikulturi i biljouljudbi, ili o pravu i pravdi. Toliko, naime, o ‘oštrim rezovima’ u onoj, kako bješe, ‘reformi državne uprave i lokalne samouprave’. Eh, reforma državne uprave. Meni i sad lubanjom prođe mukla jeza kad se sjetim kako smo se glupomisleno radovali zamišljajući oštro izrezanu i reformiranu Hrvatsku, bez gradskih ureda za prostorno uređenje, izgradnju, graditeljstvo i komunalne poslove, rješenja, naloga, klasa, urbrojeva, članaka, stavaka i točaka materinih.

Da, možda uređenu umjesto urudžbirane, ali zato Hrvatsku u kojoj bi svaki građanin sadio cvijeće na javnu površinu kao da mu je ćaća oslobodijo.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2