>

novosti logo

Društvo Društvo

Vitez od Macelja

Potpredsjednik Sabora i član HDZ-a Željko Reiner nedavnim je dopunama imovinske kartice otkrio da je član Udruge za njegovanje uspomene na žrtve Macelja. Riječ je o proustaškoj organizaciji u čijim se publikacijama, sufinanciranima iz proračuna, uspostava suvremene Hrvatske poistovjećuje s osnutkom NDH i čiji članovi negiraju genocid počinjen u Jasenovcu

Potpredsjednik Sabora i član HDZ-a Željko Reiner nedavnim je dopunama imovinske kartice otkrio javnosti da je od 11. lipnja 2012. godine član Udruge za njegovanje uspomene na žrtve Macelja 1945. Istraživanje tjednika Novosti pokazuje da se radi o proustaškoj revizionističkoj organizaciji koja komemoriranje poratnih partizanskih likvidacija godinama koristi za umivanje ustaškog pokreta, uz povremeno relativiziranje masovnih zločina u Jasenovcu. U publikacijama čija se izrada sufinancira novcem iz proračuna, uspostava suvremene Hrvatske poistovjećuje se s osnutkom NDH, reproduciraju se historijski falsifikati i promovira narativ o ustaškim časnicima koji su ubijeni samo zato što su voljeli Hrvatsku i katoličku vjeru. Među osnivačima udruge, čiji je skraćeni naziv Macelj 1945., nalaze se i ljudi koji su prije nekoliko godina sudjelovali u obilježavanju rođendana Ante Pavelića. Reinerovo članstvo u udruzi nije pritom ograničeno na puki simbolički značaj. Prije dvije godine u jednoj je saborskoj raspravi konstatirao da je ‘osobno involviran’ u rad udruge koja je, k tome, dobila prvu značajnu političku i financijsku podršku 2016. godine, za vrijeme kratkog Reinerovog predsjedničkog mandata u Hrvatskom saboru. Od tada do danas udruga je preko Ministarstva hrvatskih branitelja na natječajima dobila više od 300 tisuća kuna.

U dokumentarcu ‘Macelj – gora zločina’ iz 2009. tadašnji predsjednik udruge Stjepan Brajdić, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio časnik u službi NDH, okarakterizirao je tu tvorevinu kao ‘lijepu hrvatsku državu’

Organizaciju osnovanu 2006. godine inicirao je Stjepan Brajdić, koji je zadnje dvije godine Drugog svjetskog rata bio časnik u službi NDH. Nakon što je preživio blajburšku kolonu, Brajdić je u Zagrebu uhićen i osuđen na smrt pod optužbom da je poslije povratka postao ‘organizator, inicijator i funkcioner tajne terorističke organizacije i stvaraoc kanala za slične organizacije’ koja se planirala odmetnuti u šumu. Presuda mu je preinačena na 20 godina robije, a izašao je na slobodu nakon deset godina. Udruga je osnovana nakon dugogodišnjeg Brajdićeva angažmana oko komemoriranja ljudi, najvećim dijelom ustaša, koje su na Maceljskoj gori 1945. godine bez suđenja likvidirali partizani. Početkom 1990-ih na tom je zagorskom području Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koju je vodio Vice Vukojević otkrila više masovnih grobnica ustaša i domobrana. U jednoj od iskopanih jama pronađeni su i kosturi 21 bogoslova i fratra koji su se povlačili s njima prema zapadu, a navodno je u grobnicama bilo i civila. Prema izvještajima Komisije, na širem maceljskom području do 1992. godine pronađeni su ostaci 1163 osobe. Prema statutu udruge, Brajdićeva organizacija Macelj 1945. formirana je s ciljem mapiranja svih grobnica, individualnog pokapanja žrtava i održavanja redovnih komemoracija. No njegovo obilježavanje stradanja suboraca od početka je pratila jasna proustaška ideološka agenda.

O tome svjedoči doslovno svaka publikacija i vizualni uradak koji je ova udruga proizvela zadnjih desetak godina. U dokumentarcu ‘Macelj – gora zločina’, koji je 2009. godine nastao u produkciji udruge, predsjednik Brajdić okarakterizirao je NDH kao ‘lijepu hrvatsku državu’. ‘Treba početi od toga da je prije Bleiburga postojala jedna lijepa hrvatska država. Bez toga uvoda Bleiburg ne znači ništa. Jer Bleiburg je bio konačna kazna nad nama zbog te Hrvatske i zbog te ljubavi. Ako to ne može nitko shvatiti, onda neće shvatiti ni što je Bleiburg’, rekao je Brajdić, precizno definirajući motive i smisao postojanja udruge Macelj 1945. Nakon navedenog citata, u kojem je kvislinška tvorevina utemeljena na rasnima zakonima nazvana lijepom hrvatskom državom, gotovo da je nepotrebno nuditi daljnje argumente za potvrdu nemalih razmjera skandala u koji se preko članstva u toj organizaciji potpredsjednik Sabora Reiner svojevoljno i samoinicijativno upetljao. No za slučaj da se ova izjava osnivača i dugogodišnjeg predsjednika udruge protumači kao tendenciozno vađenje iz šireg konteksta, prionut ćemo daljnjem seciranju njihova rada i žrtvoslovnih aktivnosti.

Stjepan Brajdić je preminuo u drugoj polovici 2013. godine, što znači da je Reiner bio član najmanje jednu godinu njegovog mandata. Naslijedio ga je Stjepan Bačić, bivši saborski zastupnik HDZ-a i ravnatelj bolnice Merkur, koji je preminuo prije dvije godine. Sve do 2016. predstavnici udruge žalili su se da izvršna vlast uredno ignorira maceljske komemorativne aktivnosti. Formiranjem vlade pod vodstvom HDZ-a Tomislava Karamarka i dolaskom Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčak stvari se drastično mijenjaju. Predsjednica je otišla na maceljsko spomen-područje izvan službene komemoracije, na koju je poslala Andriju Hebranga, također člana udruge Macelj 1945. Iste godine na dnevni red treće sjednice Hrvatskog sabora, koji je preuzeo Reiner, u tome trenutku i član udruge, stavljena je i u konačnici odobrena njihova molba za pokroviteljstvo nad komemoracijom. Ministarstvo hrvatskih branitelja te je godine udruzi dodijelilo 120 tisuća kuna, od čega je 40 tisuća otišlo na dotisak monografije ‘Macelj 1945’. Mnoge je pritom iznenadio Reinerov prijedlog da se Hrvatski sabor preimenuje u Hrvatski državni sabor, kako se zvao za vrijeme NDH. No sadržaj monografije, kapitalnog djela udruge čiji je reprint obavljen zahvaljujući državnim novcima, nudi zanimljiv ideološki kontekst.

U knjizi inicijalno objavljenoj 2015. godine, koja sadrži presjek rada udruge od njenog osnutka, ubijeni ustaše, od kojih su mnogi imali činove, redovno se nazivaju ‘hrvatskim vojnicima’, koji potom postaju ‘nevini hrvatski mučenici’, ‘nedužne žrtve i mučenici’ i ‘mučenici koji su dali svoje živote za slobodnu Hrvatsku’. Komunizam je u monografiji ‘perverzniji od nacizma’, a svi koji sumnjaju da je Bleiburg najveća tragedija hrvatskog naroda su ‘izdajice vlastitog roda i naroda’. Donedavni predsjednik udruge Stjepan Bačić ustvrdio je tamo da su ustaše ‘postali žrtve samo zbog prevelike ljubavi za Hrvatsku’. Ustaše se, zapravo, gotovo nigdje ne nazivaju ustašama. Oni su, Bačićevim riječima, ‘pripadnici hrvatskog naroda’ i njegova ‘braća’, a njihovi dželati su ‘nesretnici’ koji su izgubili ‘svehrvatsko zajedništvo’.

Hrvatski sabor je 2016., u momentu kada je na njegovom čelu bio Reiner, udruzi Macelj 1945. odobrio pokroviteljstvo nad komemoracijom. Ministarstvo branitelja iste je godine udruzi dodijelilo 120.000 kuna

Za prigodnu beatifikaciju ustaša pobrinuli su se potom svećenici Katoličke crkve u Hrvatskoj. Fra Drago Brglez, lokalni upravitelj župe koji je imao velik doprinos u uspostavi tog spomen-područja, u jednom je govoru istaknuo da je ‘ovo tlo natopljeno mučeničkom krvlju nevinih koji su zbog svoje vjere i domoljublja ostali uspravni do kraja’. Biskup Valentin Pozaić, koji je uz Josipa Bozanića i Vladu Košića tamo držao misna slavlja, zborio je o ‘uglednim i čestitim domoljubima’.

Prvom predsjedniku udruge Stjepanu Brajdiću atribuirana je i izvorna pobuna protiv promjene natpisa na spomen-ploči na Bleiburgu i micanju dijela ‘u čast i slavu Hrvatske vojske’. Monografija Reinerove udruge i o tome ima proustaški stav. ‘Na pitanje kome i zašto je stalo do izmjene izvornog teksta na spomeniku na bleiburškom polju, lako je odgovoriti: ako nije bilo hrvatske vojske, nije bilo ni hrvatske države’, konstatira Damir Borovčak, suosnivač udruge, svojevremeni tajnik i član njenog Središnjeg odbora.

Na više mjesta u knjizi se pritom poistovjećuju NDH i Hrvatska, od istih uzroka nastanka do istih neprijatelja. ‘Godina 1991. bila je potpuna repriza 1941. Počelo je na isti način, na istomu mjestu, pa kao da su se trudili gotovo u iste dane kao i 1941., ma bili su to oni isti. Hrvatska je kao i onda bila zatečena bez vojske i oružja’, napisao je prvi predsjednik udruge Stjepan Brajdić. Recenzirajući neku knjigu, Damir Borovčak je izveo zaključak da su ‘uzroci i posljedice stvaranja hrvatske države 1941. i 1991. godine gotovo identični’. Kao jedan od najaktivnijih članova, Borovčak je uredio i citiranu monografiju. U uvodu i kasnijim tekstovima širi je kontekst zaokružio više puta raskrinkanim lažnim izjavama Tita o ‘konačnom obračunu s hrvatskim smradom’ na Bleiburgu.

Borovčak je, k tome, 2014. godine pisao o ‘izmišljenom holokaustu i genocidu u Jasenovcu’. Izvještavajući s predstavljanja revizionističke knjige ‘Titov Jasenovac’ autora Mladena Ivezića, napisao je da knjiga pokazuje kako ‘logor nije bio namijenjen istrebljivanju, već za proizvodnju u kojoj su radili kažnjenici’. ‘Sve to posve je različito od onoga kako su kasnije logor opisivali oni koji su htjeli stigmatizirati NDH i nametati neistinu da je logor bio koncentracijski i za istrebljenje nepoželjnih rasa i nacionalnosti. (…) U dvorani među slušateljstvom primijećeni su i neki poznati istraživači, koji svojim radom također doprinose raščišćavanju crvene komunističke, danas antifašističke magle, u više od pola stoljeća jugokomunističkog optuživanja Hrvata za ustašoidnost i izmišljeni holokaust i genocid u Jasenovcu’, poručio je Borovčak. U drugom tekstu iz 2016. napisao je da se u ‘Hrvatskoj još i danas bjesomučno nabija osjećaj povijesne krivnje zbog NDH, iako činjenice pokazuju upravo suprotno: srpski osvajači, ideološki ugnjetavači i tzv. ‘antifašisti’ neprekidno optužuju hrvatsku žrtvu!’

Oba Borovčakova napisa objavljena su u listu Hrvatski domobran, biltenu istoimene udruge koja je uz udrugu Macelj 1945. imala ponajveći doprinos u kreiranju maceljskog spomen-područja. Vladimir Fuček, svojevremeno šef Hrvatskog domobrana, održao je i govor na maceljskom pokopu ekshumiranih posmrtnih ostataka. U matičnom Hrvatskom domobranu, otvorenim profašističkim novinama koje su zahvaljujući proračunskom novcu godinama veličale Antu Pavelića, Fuček je u jednom tekstu eksplicirao Brajdićeve riječi o NDH s početka teksta. Obilježavajući 10. travnja, 2012. godine ispisao je i ove retke: ‘Zapamtimo, nije to bila nikakva ‘takozvana NDH’, već je to bila međunarodno priznata i od naroda i hrvatskih vojnika branjena Nezavisna Država Hrvatska. Želeći obraniti NDH, ne tadašnji režim, ginuli su hrvatski vojnici. Zbog nje i za nju ubijani su u poraću 1945. hrvatski vojnici i civili (…) Životi tih hrvatskih ljudi ugrađeni su u temelje današnje Republike Hrvatske. Nepobitna je povijesna činjenica da su NDH rušili vojnici pod zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom. Isto tako nepobitna je činjenica da su agresori u Domovinskom ratu nosili na kapama petokraku i četničku kokardu na šajkači i šubari (…) Samo naivni mogu vjerovati da su to slučajnosti’, napisao je Fuček. S njime se sigurno slaže Tomislav Beram, jedan od utemeljitelja udruge Macelj 1945. i njen povjerenik u Australiji, koji tamo sudjeluje u obilježavanju rođendana Ante Pavelića.

S takvim sadržajnim narativom udruga Macelj 1945. prije nekoliko je godina hrvatskoj Vladi poslala prijedlog Zakona o Spomen-području Macelj, koji je identičan nekadašnjem prijedlogu za proglašenje Spomen-područja Jasenovac. ‘Mi ćemo nastojati da se nastavi istraživanje na Macelju i da se ne barata proizvoljnim brojkama, kao što je slučaj s Jasenovcem, gdje nema praktički iskopanih ostataka, tijela, nego par stotina, a govori se o ciframa od par stotina tisuća ljudi. Mi želimo da ove na Macelju budu egzaktno izbrojene’, izjavio je 2016. godine bivši predsjednik udruge Bačić.

Iako je na maceljskom području dosad pronađeno nešto više od 1100 kostura, zadnjih tridesetak godina udruga i njeni simpatizeri redovno spominju ‘više od 12 tisuća maceljskih žrtava’, temeljem svjedočanstva lokalnog partizanskog stražara i očevica događaja. U takvom kontekstu članstvo u udruzi baštini i aktualni potpredsjednik Sabora Željko Reiner, koji je 2018. i 2019. godine bio na komemoraciji kao izaslanik Sabora. Prošle je godine održao govor u Macelju, ističući da ‘ne smijemo dopustiti relativiziranje i banaliziranje, a pogotovo ne opravdanje bilo kojeg zločina’.

1/3