Posljednja dva tjedna javnost u Srbiji preplavljena je usijanim raspravama o filmu ‘Vladalac’. Riječ je o trosatnom dokumentarcu iz dva dijela, tema je politička biografija predsjednika i najmoćnijeg čovjeka Srbije Aleksandra Vučića. Stvaralački tim čine autor Slaviša Lekić, bivši predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije i autor više dokumentaraca o važnim temama, redateljica Jovana Polić i urednica Sanja Lončar. Film proizveden u radionici kuće Audio i video produkcija JSP prikazan je na N1 televiziji 17. i 18. veljače. U filmu dvanaestero uglednih intelektualaca ne bira riječi opisujući predsjednika države: nazvan je ‘besprizornim’, ‘zlim’, ‘bolesnim’, ‘toksičnim’, ‘prostakom’, ‘agresivnim’, ‘neuračunljivim’ i mnoštvom ostalih nelaskavih epiteta. Neposredno nakon emitiranja prvog dijela Vučić je gostovao na njemu bliskoj televiziji Happy – u emisiji ‘Ćirilica’, pomaknutoj u kasniji termin da bi šef države mogao komentirati film – te rekao da je riječ o ‘četiri sata nepatvorene mržnje’.
Komentari sugovornika slabiji su dio filma, pristrani i često ostrašćeni preko granice difamacije, a najmoćniji je sam arhivski materijal, poput Vučićeva govora u Glini gdje Krajišnicima obećava da će, ukoliko radikali pobijede na izborima, živjeti u Velikoj Srbiji
Čitav niz državnih dužnosnika ustao je u obranu Vučića: od ministra obrane Aleksandra Vulina – on je film ocijenio ‘satanizacijom’ – do premijerke Ane Brnabić, koja nakon filma ‘još više poštuje Vučića’. Iz državnog i stranačkog establišmenta vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) i partnera pokreće se javna hajka: poslanik Marijan Rističević u parlamentu se pita je li film ‘naručen od strane albanske mafije’, SNS-ov poslanik Vladimir Đukanović na Facebooku autore proglašava ‘ljudskim fekalijama’, dok potpredsjednik Glavnog odbora SNS-a Marko Đurić zloslutno poručuje da će se film ‘kao bumerang vratiti njegovim autorima i naručiocima’. Ratni zločinac Vojislav Šešelj okrstio je sugovornike u filmu ‘najvećim beogradskim šljamom’. Obrani Vučićevog lika i djela te obračunu s autorima pridružuju se nebrojeni poslenici naprednjačke propagandne mašine, predvođeni pesnicom tabloida Informer. U bizarnom raspletu (?) događaja, na televiziji Pink – poznatoj po deliričnom žutilu i napadima na kritičare vlasti – ovog je ponedjeljka, 24. veljače emitiran protufilm ‘Progon’, najavljen kao ‘dokumentarac o filmu ‘Vladalac’, koji odiše mržnjom i netrpeljivošću prema predsedniku Srbije’. U bizarnijem nastavku, sutradan je ‘zbog velikog interesovanja’ emitirano ‘dopunjeno izdanje’. Istog dana N1 objavljuje da su u tjedan dana preko službenog YouTube kanala oba dijela filma pregledana ukupno preko milijun puta.
Što su, međutim, uzroci te histerije? U čitavoj priči oko filma radi se o, grubo govoreći, tri problema. Prvi je karakter vlasti SNS-a i Aleksandra Vučića lično. Ta je vlast najodgovornija za fakt da je srbijansko društvo – rekao je nedavno Novostima analitičar Boško Jakšić – ‘podeljeno crno-belo i apsolutno polarizovano. Napravljena su dva kampa i među njima više nema kontakta’. Zlokobno je dodao da je Srbiji ostao još samo jedan ‘neoprobani rat, a to je građanski’. Bez obzira na retoričku pretjeranost izjave, to su društveni uvjeti u kojima je nastao ‘Vladalac’.
Drugi, neposredno najvažniji uzrok sam je film. ‘Vladalac’ prati Vučića od rođenja i školovanja u Zemunu, rada na huškačkoj televiziji S na Palama, preko učlanjenja u Srpsku radikalnu stranku – čiji je generalni sekretar postao 1995. kao dvadesetpetogodišnjak – i pozicije represivnog ministra informiranja 1998. u Miloševićevoj vlasti, raskola sa Šešeljem i osnivanja SNS-a, pa do uspona na vlast 2012. i postajanja najmoćnijim čovjekom i formalnim preuzimanjem najviše državne funkcije od Tomislava Nikolića 2017. U tom procesu Vučić je sveprisutnošću, miješanjem u sve sfere života, postavljanjem iznad zakona i neprestanim proizvođenjem izvanrednog stanja progutao doslovce čitavu javnost Srbije. Najmoćniji dio filma arhivski je materijal, u kojem vidimo Vučićeve odiozne i velikosrpske izjave, poput poruke NATO-u izrečene 1995. u Skupštini: ‘Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana!’ Tu su i govor u Glini gdje Krajišnicima obećava da će, ukoliko radikali pobijede na srbijanskim izborima, živjeti u Velikoj Srbiji, te snimka iz 2000. na kojoj govori o srpskom Karlovcu, Karlobagu i Virovitici. Vučićev doživljaj rušenja Miloševića je zastrašujući: u štampanom intervjuu opisuje kako je 5. oktobar 2000. iskusio kao ‘tragediju’ jer je Srbija tada krenula ‘u godine propadanja i uništavanja’; pritom su ga na ulici napala ‘dvojica drogiranih’ pa je ‘morao da ih prebije’.
Čak i da smo napravili hvalospev Vučiću, sa samo jednim disonantnim tonom, on bi se uhvatio za to. Zaista ima prideva koji nisu primereni ni društvenim mrežama, ali to nije ni 0,0003 od onog što Vučić govori o ljudima koji imaju kritički stav o njemu – kaže Slaviša Lekić
Drugi dio filma obrađuje razdoblje nakon 2012., od rušenja Savamale zbog projekta ‘Beograd na vodi’ do uzurpacije državnih institucija. Nestvarna je snimka na kojoj Aleksandar Martinović, šef skupštinskog kluba SNS-a, 2017. redom čita ocjene iz Vučićevog fakultetskog indeksa kako bi demonstrirao vođinu inteligenciju i obrazovanje, pri čemu – u gesti grotesknog idolopoklonstva – parlamentarna većina plješće nakon objave svakog ispita položenog s ‘desetkom’. Ključno je da film portretira Vučićevu mračnu povijest: bio je istaknuti pobornik politike koja je razorila Jugoslaviju te bila vjerojatno najvažniji faktor uništenja Srba u Hrvatskoj. Danica Vučenić u filmu ističe da Vučić i Nikolić nisu slali drugačije poruke od osuđenog huškača Šešelja. Nijedna činjenica navedena u trosatnom filmu nije iskrivljena ili pogrešna. U više navrata efektno je demonstrirana Vučićeva sklonost lažima o vlastitoj prošlosti – montažom snimki u kojima određene izjave poriče sa snimkama u kojima izgovara upravo poreknuto. Iz tih je razloga ‘Vladalac’ zaista važan i potreban rad.
Istovremeno je riječ o neujednačenom proizvodu. Komentari sugovornika slabiji su dio filma, pristrani i često ostrašćeni preko granice difamacije. Slično, dijelom, važi i za tendencioznu autorsku naraciju. Zato su, kao i zbog toga što ‘Vladalac’ ne hini neutralnost – osim politologa Bojana Klačara, svi su sugovornici poznati žestoki kritičari Vučića i SNS-ovog režima: novinarke i novinari Biljana Stepanović, Danica Vučenić, Ljubodrag Stojadinović, psiholozi Dragan Popadić i Žarko Trebješanin, karikaturist Dušan Petričić, da nabrojimo samo neke – poneki kritičari na društvenim mrežama ‘Vladaoca’ okrstili ‘Pinkom Druge Srbije’. Fame o neutralnosti na stranu, gledanjem filma stječe se dojam da bi – osim što bi otklonio optužbe o neprofesionalnosti – ‘hladnijim’ pristupom bio postignut bitno snažniji učinak: prikazani materijali sami za sebe više su nego dovoljni, dok afektirano prekomjerno granatiranje Vučića samo guši materijal.
- U filmu ima ubedljivog arhivskog materijala koji pokazuje Vučićev razvoj od aktiviste ekstremne političke partije do nekog ko zauzima najviše državne funkcije. Taj materijal trebao je biti još jači, temelj filma, ono što se može direktno pokazati njegovim glasom, rečima i delima. Komentar je nepotreban ili je trebao da bude u komunikaciji s činjenicama i prikazanim dokumentima. Nažalost, van dokumentovanja Vučićeve prošlosti, sve drugo je ostalo na plitkim komentarima. Nije jasno što je cilj filma. Velika podrška koju Vučić ima sigurno neće opasti time što sagovornici kažu da je on ‘kontinuitet ludila’ i iznose stavove koji više izgledaju kao lične ocene nego kao ozbiljna analiza - kaže za Novosti Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo.
Mimo analitičnog i sadržajnog Klačara, zamjetan dio uvrštenih komentara inače relevantnih intelektualaca svodi se na površne opaske o Vučićevoj ličnosti – što je, možda, upravo upadanje u klopku Vučićeve lične megalomanije. Objašnjenja važnih tema nedostaju.
- Srbija dobija komplimente na račun ekonomskih reformi. No trebalo je objasniti da je tu posredi prodaja jeftine radne snage stranim investitorima. Tako se siromaštvo ovde i dalje održava. Stranci otvaraju fabrike zahvaljujući državnim subvencijama. Ima slučajeva da dobro subvencionirane strane fabrike jedno vreme traju, a onda odu, pa ljudi ostanu bez posla i plata - dodaje Kandić.
Zaključuje kako će ‘film ipak delovati da Vučić i SNS izgube deo birača, jer ga arhivski materijal ne predstavlja u dobrom svetlu’: mlađi podržavatelji Vučića vjerojatno nisu upoznati s njegovim djelovanjem od prije četvrt stoljeća. S druge strane, Kandić je skeptična oko toga da će film ikako pripomoći demokratskoj opoziciji. Parlamentarni izbori u Srbiji su, inače, zakazani za 26. travnja.
Nadalje, gomilanje drastičnih ocjena o Vučiću stvara negativan efekt na više ravni. Većina tih ocjena, svaka za sebe, lako moguće i nije pogrešna, no činjenica da filmu ton udaraju desetine ostrašćenih izraza omogućava Vučiću i poltronima da se fokusiraju isključivo na to, ignorirajući fakte i argumente. Upravo je to slučaj s Pinkovim kontrafilmom. Proizvod digitalnog srednjeg vijeka, ‘Progon’, počinje citatom iz evanđelja po Ivanu: ‘Vaš je otac đavo (…) krvnik ljudski (…) laža i otac laži.’ Izmjenjuju se ulomci izjava iz ‘Vladaoca’ i komentari Vučiću bliskih ličnosti – Nebojše Krstića, Aje Jung ili Ivana Tasovca – s natpisima čitanim morbidnim glasom poput: ‘I sva tri sata, svaki sagovornik (…) govori samo to: Da su satanisti, većina, da obožavaju pogrešnog (…) Poništenje njega i svih koji mu veruju jedini je način.’ U pozadini sviraju operne arije. Nakazna je to mješavina, ali jednostavne poruke: ‘oni’ ne mrze samo Vučića, nego i sve vas koji ga podržavate, napad na njega napad je i na vas, što implicira: Vučić, to je Srbija.
Slaviša Lekić u razgovoru za Novosti opovrgava da je autorski tim ‘Vladaoca’ žestokim komentarima uvrštenim u film sam sebi pucao u nogu.
- Čak i da smo napravili hvalospev Vučiću, sa samo jednim disonantnim tonom, on bi se uhvatio za to. Što se tiče ostrašćenosti, zaista ima prideva koji nisu primereni ni društvenim mrežama, ali to nije ni 0,0003 od onog što Vučić govori o ljudima koji imaju kritički stav o njemu. Film nije jednostran. Imamo drugu stranu – Vučićeve videozapise i izjave iz medija. Dva puta smo mu uputili poziv za intervju za emisiju. Nismo dobili odgovor. A uza svu nastalu histeriju, nisu demantovali nijedan navod iz filma - kaže Lekić.
On smatra da je autorski tim profesionalno obradio Vučićevu biografiju.
- Bez obzira na zamerke, izuzetno sam ponosan što smo ostavili dokument koji neće moći da se skloni ili cenzuriše. Niko od ekipe nije u funkciji bilo koje partije - kaže Lekić.
Njega se, inače, optuživalo za bliskost s opozicijskim političarom Draganom Đilasom, Vučićevim žestokim protivnikom.
- Namera jeste bila da izazovemo reakciju javnosti. Hteli smo postići da se građani trgnu, oslobode Vučića i njegove diktature, jer to jeste javni interes. Činjenica da je film do danas samo na YouTubeu pogledalo preko milion ljudi govori da je on, bez obzira na to da li smo pogodili idealan ton, neka vrsta pogotka - zaključuje Lekić.
Na kritike o manjkavim analizama kaže da je originalno četverosatni film trebalo kratiti pa su izbačeni upravo dijelovi o subvencijama stranih investitora.
Poznati novinari iz Srbije koje smo zamolili za komentar Lekića bezrezervno podržavaju, ističući da je film urađen u skladu s jezikom i atmosferom koje je u javnost uveo sam Vučić.
- Živimo u izrazito konfliktnoj stvarnosti i iz tog konflikta ne možemo izaći okretanjem drugog obraza onima koji sukob nameću i svaki nas dan biju. Profesionalnost Lekićevog filma nije upitna. Film jest vrlo borben, i treba da bude takav - kaže Dinko Gruhonjić, programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine.
Krucijalni su problemi, dodaje, to što ne postoji opozicija koja bi mogla iskoristiti film – ‘opozicija je mahom desničarska i nespremna da govori o ratnoj prošlosti Srbije’ – te činjenica da Vučić i njegova vlast proizlaze iz stanja srbijanskog društva.
Treći glavni problem u priči oko ‘Vladaoca’ paranoidne su reakcije Vučića, vlasti i njihovih saveznika na film u kojem nema skoro ništa do sada nepoznatog, što najbolje govori o iracionalnosti te vlasti. Nagrađivana novinarka lista ‘Vreme’ Tamara Skrozza – koja također brani profesionalnost filma – kaže da su ‘reakcije potpuno prevazišle sam dokumentarac, koji više i nije tema’.
- Vučić najviše postaje agresivan kad ga netko podseti na njegovu prošlost, kao i na to kad se dokaže da ne govori istinu. To je ovaj film uradio. No nikad nismo imali reakcije ovakvih dimenzija, od Vučićevog gostovanja na Happy televiziji, preko doslovce neprekidne hajke na ljude povezane s filmom, do Pinkove produkcije. Čak i da je film najgori na svetu, znači li to da su kolege zaslužile da im se stavi meta na čelo? Đurićeva izjava jest otvorena pretnja i iskreno se plašim za njih - kaže Skrozza.
U Srbiji, tvrdi, ne postoje sloboda govora ni demokracija; ‘postoje mediji u kojima smete da kažete šta hoćete, ali za to plaćate ogromnu cenu’.
- Hajka i činjenica da čoveka koji apsolutno vlada državom i kojeg se za sve pita ovoliko smeta jedan film potvrđuju da je sve što film tvrdi istina. Reakcije na ‘Vladaoca’ paradigma su stepena neslobode koji u Srbiji vlada. Zato je taj film za istoriju - zaključuje novinarka.
S naše strane dodajmo da bi od sukoba intelektualne elite i Vučića, demonstriranog u filmu – sukoba u kojem se on redovno inscenira kao predstavnik naroda – produktivniji za razgradnju njegove vlasti, vjerojatno, bio pristup koji bi se fokusirao na posljedice te vlasti na život ‘običnih’ građana i radnika. Film u kojem bi (i) oni govorili, umjesto liberalnih klišeja o potkupljivanju masa koje čujemo u ‘Vladaocu’. No bez obzira na ispravnost ili pogrešnost autorskog pristupa, ne treba gubiti iz vida fakt da u sukobu s jedne strane stoje najmoćniji ljudi Srbije, čitav državni establišment bivših radikala čiju vlast mnogi karakteriziraju kao zasnovanu na nasilju i strahu, a s druge strane nekolicina nezavisnih novinara i intelektualaca. Ni činjenicu da se rasprave oko ‘Vladaoca’ doimaju kao simptom duboke i opasne raskoljenosti srbijanskog društva. Za to je, ponavljamo, najodgovorniji Aleksandar Vučić.