>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Vladavina staraca

Previšića je koštala činjenica njegove dobi, a na udar istog zakona uskoro dolazi i kompaktni trojac iz Senata sveučilišta, porijeklom također s FF-a: Damir Boras, Ante Čović i Mislav Ježić, iza kojih stoje godine marljivih zakulisnih aktivnosti

Već i kratki pogled na novonastalu situaciju koja vlada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – kao i u vrhu zagrebačkog sveučilišta – odaje kako pukim umirovljenjem dekana Vlatka Previšića početkom listopada nije nastalo situacijski ništa novoga. U međuvremenu, naime, održan je kratki sastanak Željka Holjevca, netom imenovanog vršitelja dužnosti dekana, s predstavnicima većinske grupacije članova Fakultetskog vijeća koji su bili izvršili presudni pritisak na Previšića i šire, ali na njemu nije došlo do pomaka u odnosima. A još manja količina sadržaja, kako saznajemo od izvjesnih ljudi dobre volje i jednake informiranosti, ostala je zatim iza okupljanja Senata sveučilišta na čelu s rektorom Damirom Borasom. Štoviše, može se ustvrditi da je Previšićeva smjena iskorištena za pokušaj učvršćenja iste štetočinske kontrole Senata nad Filozofskim fakultetom. Jer uz imenovanje Holjevca podmetnuti su odozgo te mimo važećih pravnih regula i novi v.d. prodekani, dok pitanje također nelegalno suspendiranih studentskih predstavnika nije zasad ni dotaknuto. Ostaje nam vidjeti kako će se razvijati prilike oko Fakultetskog vijeća u petak i hoće li se ono pod takvim okolnostima uopće sastati.

Dotad bi uputno bilo obratiti pažnju na neke dodatne naglaske istaknute na nekoliko internetskih portala (Index, H-alter itd.) u prvim postprevišićevskim danima. Riječ je o motivaciji koja presudno pogoni najzagriženije sveučilišne funkcionere u planiranju apsurdne i kvarne suradnje Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, a s kojim je prije dvije i pol godine otvoren čitav ovaj zasebni slučaj. Kao što smo u više navrata spominjali, njih nipošto ne pokreću uzvišena vjernička čuvstva ili apstraktna naivna benevolentnost, nego karijerni ulog s kojim kalkuliraju posve praktično. Tumačili smo to na primjeru veze između Borasa i Previšića: prvom je za osvajanje rektorskog položaja trebala podrška senatora s KBF-a, a drugi je na račun istog posla preuzeo njegovu dekansku funkciju na FF-u. No starosni kriterij koji je na koncu pomalo neočekivano izbacio Vlatka Previšića iz dekanata otkrio je i širu pozadinu manipuliranja sveučilišno-upravnim ovlastima.

Previšića je daljnje karijere fatalno koštala činjenica njegove dobi, poodmakle s obzirom na formalna ograničenja predviđena Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Ipak, pokazat će se da na udar istog zakonskog slova dolazi polagano i kompaktni trojac članova Senata porijeklom također s FF-a: Damir Boras, Ante Čović i Mislav Ježić. Sve ih odlikuje izuzetna angažiranost u pripomaganju KBF-ovih namjera i svrstavanje mimo većine kolega na matičnoj fakultetskoj instituciji po tom pitanju. Sve ih odlikuje i generacijski tjesnac u koji zalaze, pa će svaki od njih morati posegnuti za specijalnim mehanizmima kako bi se još koju godinu zadržao na radnome mjestu i pri višoj političkoj moći. Zakon ostavlja mogućnost da se redovnom profesoru u trajnom zvanju – ako je status stekao do 30. srpnja 2013. – produži radni odnos i nakon navršene 65. godine života ukoliko za to postoji znanstveno-nastavno opravdanje. O tome se izjasnio i Ustavni sud, no za očekivati je da će rečena opravdanost biti predmet raznih sumnjivih interpretacija. I to čim se zaoštre odnosi u vezi s ovim pitanjem, pa treba upamtiti da se nigdje kao razlog ne navodi – vršenje upravnih funkcija.

Slučajevi trojice spomenutih senatora s Filozofskog fakulteta donekle se, naravno, razlikuju po tom parametru. Ante Čović već je zagazio u produženi radni vijek, mada pod nejasnim okolnostima, jer je o tome odlučivano na izvanrednoj sjednici Fakultetskog vijeća FF-a, čiji zapisnik nije uobičajeno dostupan tamošnjim nastavnicima s kojima smo razgovarali. Damir Boras bi potisak te vrste morao dobiti što prije, znamo li da će 25. listopada napuniti 65 godina, a Mislava Ježića taj prag očekuje također u tekućoj akademskoj godini; doduše, na samome njezinu kraju, sljedećeg rujna. Boras pritom teško može dokazati da je njegov ostanak u radnom odnosu opravdan znanstveno-nastavnim razlozima, a jednom rektoru bi ionako bilo teško održavati nastavu pored mnogobrojnih upravnih obaveza. Teško da se s udvajanjem dužnosti može nositi i najvažniji Borasov prorektor Ante Čović, nadležan za organizaciju, kadrovski razvoj i međusveučilišnu suradnju.

Time jasnijom postaje njihova sloga, kao i primjerice Čovićev karijerni uspon posljednjih godina: za Borasova je dekanskog mandata postao redoviti profesor u trajnom zvanju, a za rektorskog mandata istog kolege postao je senator i prorektor. Povrh svega, u međuvremenu je Čović dobivao visoke novčane potpore za razvoj svojih projekata, prvenstveno Centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku. Ovdje moramo napomenuti da je integrativna bioetika disciplina koju mnogi Čovićevi kolege opisuju kao pseudoznanstvenu i nerelevantnu. Po tome ispada kako su najegzaktniji segment njegova akademskog djelovanja zapravo složeni odnosi koje on gradi u sveučilišnim i fakultetskim upravnim sferama i na koje se oslanja.

Ali primarno pitanje je dakle koliko tko od navedene trojice uopće održava nastavu i koliko je takva njegova uloga na katedri nenadomjestiva, pa bi o tome trebalo suditi Fakultetsko vijeće FF-a. Njegov sastav bit će stoga i dalje temom od gorućeg interesa, no koju su zagrebački senatori odlučili rješavati nastavljenim diskriminiranjem studentskih predstavnika i oktroiranjem petero v.d. prodekana – kadrova uglavnom sklonih Crkvi i lojalnih najjačim senatorima – radi stjecanja nove prednosti u odnosu na svoje oponente. Drugim riječima, ukoliko trio Boras-Čović-Ježić dopusti da se na FF-u demokratski i zakonski odlučuje o svemu spomenutom, karijera im je najvjerojatnije osuđena na skori neslavni kraj.

O izvjesnosti takvog epiloga ili makar aktualne napetosti svjedoči i nervoza, kao što smo saznali, koju su upravo njih trojica iskazala na posljednjoj sjednici Senata. Izjašnjavali su se, naime, o jednom simptomatičnom pitanju, vezano uz kolegu koji je prešao s pedagogije FF-a na Učiteljski fakultet, uz odobrenje Vlatka Previšića i, na koncu, Damira Borasa. Filozofski fakultet pritom je navodno oštećen zbog vezanog gubitka profesorskog visokog kadrovskog koeficijenta. No još je zanimljiviji podatak da je isti transfer realiziran uz produženje radnog vijeka nakon 65. godine života dotičnog profesora na novoj mu ustanovi.

Sve izraženija gerontokracija na Sveučilištu u Zagrebu, porijeklom umnogome s Filozofskog fakulteta, očito nije slučajna. I sasvim je logična: da bi se izatkala mreža pouzdanih, a tajnih suradnji i namještenja, i da bi se utjecaj kapilarno raširio po sveučilišnim ucijenjenim instancama, potrebne su duge godine marljivih zakulisnih aktivnosti. Nezadovoljstvo i otpor prozvanih aktera, uhvaćenih na djelu taman dok su se spremali ubrati najsočnije plodove svog mukotrpnog rada, iz te su perspektive itekako razumljivi, pa s njima treba krajnje ozbiljno i nadalje računati.

1/1