Najbolji dokumentarac na beogradskom Beldoksu, posebna nagrada žirija na festivalu dokumentarnog filma u Madridu, nagrada nezavisnog žirija čitalaca njemačkih novina ‘Tagesšpigl’ kao najbolji film Foruma na Berlinaleu… Ovo su samo neke od nagrada koje je film ‘Flotel Evropa’ Vladimira Tomića dobio u posljednjih godinu dana. Riječ je o tzv. izbjegličkom filmu jer prati prve izbjegličke dane autora, njegovog brata i majke. Izbjegli su iz ratnog Sarajeva, a umjesto na Jadran, kako se do tada išlo, otišli su na ‘malo sjevernije’ more, odnosno u Dansku i Kopenhagen. Nekoliko hiljada izbjeglica smješteno je na brod ‘Flotel Evropa’, kako se zove i film čija priča je nastala u Tomićevoj glavi, a kao slike za nju korišten je materijal sa VHS traka koji je prvobitno sniman kao neka vrsta videopisama za porodicu i prijatelje u opkoljenom Sarajevu. Zadužen da snimcima isprati Tomićevu priču bio je Srđan Keča, kao montažer, inače autor sjajnog dokumentarca ‘Pismo ocu’ o kojem smo pisali i u ‘Novostima’. ‘Flotel Evropa’ bit će prikazan i na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu. Dolazi kući, takoreći. Idealan povod za razgovor s autorom, Sarajlijom s kopenhaškom adresom.

Osjećate li se i dalje, nakon 23 godine, kao izbjeglica?

Možda bih mogao da kažem i da se ne osjećam jer je od tada prošlo dosta vremena, ali osjećam tu izmještenost. Imam onaj osjećaj da ne pripadam nigdje. Nisam ja neka osoba koja će mahati bosanskom zastavom i vikati da je Bosna moja zemlja, jer isto tako je sada i Danska moja zemlja. Tu sada živim, tu su mi prijatelji… Bez obzira ne sve, kroz sve to što se dešavalo pokušavam da vidim neke pozitivne strane, ako me razumijete.

Pripadam svim nacijama

Koliko god vam je bilo teško, ipak vam je pomoglo da sagledate širi kontekst i da bolje razumijete ljude…

Pa da. Možda sam bio idealista. Ipak sam rastao sa idejom o bratstvu i jedinstvu i nisam ni bio svjestan koliko sam izgubio sa tim što se desilo. Mada, ne želim sebe da predstavim kao neku bezveznu žrtvu, ali to je fakat. No krenuo sam dalje. Mogu se u dijaspori sretati sa ljudima koji imaju sličnu sudbinu, ali ne mogu mahati zastavama niti se osjećati kao neki patriota. Uvijek imam taj osjećaj izmještenosti i da ne pripadam nigdje. Ne razumijem ideje o statičnosti identiteta.

Pitanjem identiteta bavite se i u svom filmu ‘Izgubljena generacija’, koji je u neku ruku prethodio ‘Flotelu’. Ta vas tema poprilično zaokuplja?

Pripadam svim nacijama jer je moja porodica zaista mješovita, pa se ne mogu nešto posebno obilježavati. A kada krene ta priča o identitetu, automatski te isključuju iz neke zajednice. Gledaju kako se zoveš, šta si rekao, šta misliš… Traže bilo šta. Onda mi se javi taj osjećaj izopštenosti. U ‘Izgubljenoj generaciji’ sam pokušao da nađem ljude koji imaju isti osjećaj kao ja. To je bio pokušaj da nađem tu izgubljenu generaciju, a većina mojih prijatelja se jednako tako osjeća. Kada pričamo o identitetu, koliko god da me nekada muči to pitanje, sa druge strane ono mi je potpuno irelevantno. Ako sagledamo nekoliko generacija unazad, odakle su došli naši preci, kamo su pošli, gubi se trag. Kako mi znamo šta smo? Kao što sam rekao, ne razumijem ideje o statičnosti identiteta. On se mijenja.

Igor Štiks, također izmješteni Sarajlija, u jednom je intervjuu rekao da identitet može i da ubije. Posebno ako ništa ne zavisi od tebe, jer kako te iz neke zajednice isključe, tako te u neku drugu, ne pitajući te, svrstaju. Tako ste i vi u filmu opisali jednu situaciju u kojoj vas je još jedan od izbjeglih nazvao četnikom, iako su vam svi bili u partizanima, pa i da nisu, imali ste tada samo 12 godina. Je li to bio trenutak u kojem ste se prvi put suočili sa problemom identiteta?

Kada smo kao bosanski izbjeglice došli u Dansku, stavili su nas pod nešto što se zvalo Paragraf 15a. Time su nas proglasili gostima, a ne izbjeglicama. Došlo je 20.000 ljudi i ideja je vjerovatno bila da se vratimo, no pomogla nam je socijaldemokratska političarka Birte Vajs, koja se borila da ostanemo u Danskoj

Manuskript za ‘Flotel’ je bio puno duži i takvih trenutaka je bilo milijardu. Sa tim sam se suočavao i u Sarajevu i u Beogradu gdje sam isto bio izbjeglica, pa tako i ovdje. Taj događaj sam izabrao samo zato jer se dešavao na Flotelu, baš kao i cijela radnja filma. Rastao sam među različitim nacionalnostima i to mi je bilo bogatstvo. I sve to što se desilo je dio mene. I taj koji me tako nazvao i svi ostali… Sve su to moji ljudi, na kraju krajeva. Samo što ipak mislim da oni ne razumiju situaciju. Kada si klinac, naravno da si dosta osjetljiv. Važno ti je da si dio neke grupe, da se možeš identifikovati sa ljudima sa kojima živiš. Kada odrasteš, imaš drugi osjećaj i manje ti je bitno kako te ljudi vide. Mene ne zanima kako me vide, ali me ipak nervira kada me neko svrstava. Kao da je to neka potreba u kriznim situacijama. Vidimo šta se dešava i sa ovom velikom krizom sa izbjeglicama. Kako taj broj raste, tako raste i nacionalizam, raste osjećaj o tom nekom identitetu. Ne znam kamo sve to vodi, mada smo mi dobro vidjeli kamo nas je odvelo. Što kažete, identitet može i ubiti.

Ljudi su sve snimali

Koliko materijala od snimljenih VHS traka je iskorišteno za film?

Film je nešto duži od jednog sata, a materijala je bilo napretek. Ljudi su sve snimali. Od partijanja do sahrana. Imali smo weddings and funerals for real. Srđan je uradio fantastičan posao kao montažer. Ja sam napisao priču, a on je prepoznao tu priču koju sam htio da ispričam. Iskoristili smo ono što smo mogli, a što ju je pratilo.

Teško da je itko očekivao da bi materijal i danas, 23 godine poslije, mogao biti toliko aktualan. Izbjeglica ponovno napretek, a i tada je Danska zbog velikog priliva mijenjala neke zakone koji su otežavali ostanak. O čemu se radilo?

Kada smo kao bosanski izbjeglice došli u Dansku, stavili su nas pod nešto što se zvalo Paragraf 15a. Time su nas proglasili gostima, a ne izbjeglicama. A šta rade gosti? Malo šetaju po gradu, idu na bazen… Svi smo tražili azil, ali su rekli da će tek za dvije godine da se pristupi našim slučajevima. Bilo je priče da bismo se trebali vratiti, da bi rat trebao brzo prestati. Bojali su se i toga da će ako nas zadrže, ako nas integrišu, doprinijeti etničkom čišćenju. Došlo je 20.000 ljudi i ideja je vjerovatno bila da se vratimo, ali posebno nam je pomogla socijaldemokratska političarka Birte Vajs, koja je dosta putovala u Bosnu. Shvaćala je da mnogi nemaju kamo da se vrate i borila se da ostanemo u Danskoj. Taj Paragraf 15a je značio da nismo mogli da pohađamo danske škole, nismo mogli da učimo danski, nismo smjeli da radimo… Sada je situacija na neki način mnogo gora. Ono je bio rat u Evropi, iako Evropa možda nije bila toliko odlučna u sprečavanju rata i nije znala kako da se sa tim nosi. Njemačka je vratila mnogo izbjeglica nazad u Bosnu, a neke zemlje, kao Švedska i Danska, mnogo su njih zadržale. Sada izbjeglice dolaze sa svih strana i niko neće da preuzme odgovornost, a Evropa je dobrim dijelom doprinijela svemu tome.

Čini li vam se iz ove perspektive da je Flotel Evropa kao brod neka vrsta metafore onoga što je Evropa danas, dakle jedna dosta klimava zajednica, zajednica koja se poprilično ljulja?

To je dobra metafora, a podsjeća me na onaj Felinijev film ‘Plovi brod’ u kom je portretirao aristokraciju Evrope koja putuje brodom, sluša opere, jede, pije i odjednom nailazi na čamce pune izbjeglica iz Srbije koji su krenuli u Italiju nakon atentata u Sarajevu. I to je metafora Evrope koja opet ganja neki svoj interes. Ne znam. Volim Evropu i nekako se osjećam da sam kod kuće kamo god da putujem. Volim tu istoriju, ona je dio mene i to dobro osjećam.

Postoji ta zanimljiva paralela između današnje Evrope i Sarajeva. U samom filmu ističete da ste rasli u blizini džamije i sinagoge i obje crkve. Koliko vam se čini da je multikulturalnost u Sarajevu isprazna floskula i kako sagledati sve u evropskom kontekstu ako se sjetimo one čuvene izjave Angele Merkel da je multikulturalnost mrtva? I nismo li mi na Balkanu svojim ponašanjem bili neka vrsta avangarde, ako se za ono što se dešavalo može reći da je bilo avangardno… Evropa nas prati, počev od ideje zajedništva koja je donekle preuzeta od Jugoslavije, pa sve do rasta nacionalističkih tendencija?

Felini je u filmu ‘Plovi brod’ portretirao aristokraciju Evrope koja putuje brodom, sluša opere, jede, pije i odjednom nailazi na čamce pune izbjeglica iz Srbije koji su krenuli u Italiju nakon atentata u Sarajevu. I to je metafora Evrope koja opet ganja neki svoj interes

Balkan je neko ogledalo Evrope, a Evropa, posebno ona Zapadna, na Balkan gleda na podrugljiv način. Vjerovatno sa dobrim razlogom, ali ipak je riječ o stigmatizaciji. Gledaju na nas kao na varvare, ali sve je to prisutno i u Evropi. Možda su neka društva bogatija, imaju neku socijalnu strukturu i to je manje primjetno. Ali kao što spominjem u ‘Izgubljenoj generaciji’ da u Sarajevu, u okviru jednog kilometra, možeš da nađeš sve te religiozne institucije, tako je i u Evropi. Samo je sve to malo veće i zato, između ostalog, mislim da je Balkan ogledalo Evrope.

Povratak u Sarajevo

I uvijek to Sarajevo kao paradigma. Nakon brojnih festivala, brojnih nagrada koje je ‘Flotel’ dobio, vraćate se u Sarajevo, ovoga puta na SFF. U neku ruku, vraćate se kući?

Da, samo što sam se već vratio. ‘Izgubljena generacija’ je prikazana na Pravo ljudski festivalu, u Sarajevu. Prvi put sam se vratio sa filmom 2010. godine i tada sam sreo neke ljude koji su mi dali Sarajevo nazad ili barem djelić tog Sarajeva. Dolazim sa ‘Flotelom’, ali nemam isti osjećaj jer se taj krug već zatvorio. Ali ta je priča i dalje aktuelna i drago mi je da će mi se film ponovno prikazivati u Sarajevu. A čitava ta priča oko kuće… Ne znam, meni su prve asocijacije na kuću stavljanje pločica u kupatilu. Čudna je ta ideja kuće…

Isto kao i ideja identiteta?

Pa, da. To me prati, kao neka kletva.

Od toga je nemoguće pobjeći. Za razliku od nekih, vi se sa tom kletvom i tim demonima suočavate. Koliko vam je rad na takvim filmovima neka vrsta terapije?

Mislim da mi film pomaže da napravim taj kolaž dešavanja, da povežem neke stvari kojih se sjećam, koje osjećam. Film to zna staviti u neki red i vjerovatno i jeste neka vrsta terapije. Ali nije lako živjeti tako. Svi to na neki način proživljavamo, ali nemaju svi potrebu da se izraze. Ja pratim intuiciju koja je jača od mene. A kada završim film, onda se osjećam totalno rastreseno. Onda dođe neka druga ideja i otkačim totalno.

I na kraju, kako je došlo do suradnje sa Srđanom Kečom?

Sreli smo se prije nekoliko godina na Pravo ljudski festivalu. Vidio sam njegove filmove i opazio da posjeduje fantastičan talenat i, što je još važnije, da ima srce na pravom mjestu. Prošle jeseni sve se desilo dosta spontano. Za nekih nedjelju dana napisao sam priču. On je to pročitao, svidjelo mu se i jako brzo, za nekih mjesec dana, montirali smo film.