„Cijele noći ladovina,

Moje zlato spava.

Na jastuku ruke širi,

Svoga dragog sanja.

Dođi dragi uteši me,

Poludjet ću sama.

Spavaj, spavaj zlato moje

Sanjaj me do dana„

 

Pesmom "Cele noći ladovina" Julijana Lešić, Jovana Lukić i Anastasija Ostojić su svojim divnim glasovima u porti Crkve Svetih Otaca Prvog Vaseljenskog sabora najavile sećanje na stradale pre 30 godina u Voćinu. Svakako da ima različitih interpretacija teksta ove pesme, a meni je nekako prva bila da je dragi – jedan od brojnih nestalih (uostalom moja misija je vezana za sudbine nestalih).

Dolazeći preko Papuka do Voćina imate osećaj i prelepote prostora i tuge od odsustva ljudi. Vrlo često nestaje signal na mobilnom, simbolički gubljenje veze sa svetom, ali i pokazatelj o odnosu prema tom kraju.

"… A kada me pitaju vraća li se ko? Šta da kažem, evo juče su zvali Vladiku iz Beograda, baka izrazila želju da je sahrane ovde. Eto kako se vraćaju, u sanducima". Ovo je deo izuzetno potresnog govora Igora Pavkovića, dožupana virovitičko podravskog iz redova srpske nacionalne manjine, posle parastosa žrtvama i osvećenja krsta – spomenika, prvog spomen obeležja postradalom stanovništvu Voćina i tog kraja, podignutog na tridesetogodišnjicu zločina. Spomenik postradalim Hrvatima podignut je pre mnogo godina.

Onda je Igor počeo da ređa sela u kojima više nikog nema, preko četrdeset uništenih, koliko sam uspeo okvirno da izbrojim (na kraju ovog teksta objavljujem nazive uništenih sela). Kao jedna velika duga tužbalica. Na kraju tog strašnog spiska i procena da je preko 50.000 stanovnika, pripadnika srpskog naroda, napustilo ovaj prostor posle 1991. godine.

Na spomeniku još nema popisa stradalih i nestalih. Kada sam prikupljao podatke, naišao sam na jedan popis organizacije Documenta, pa sam zamolio Savu Štrbca da pogleda u bazi podataka Veritasa i dobio sam komentare i popis koji poseduje ova vrlo kompetentna organizacija. Na kraju ovog teksta objavljujem oba spiska, kao i poseban spisak nestalih građana srpske nacionalnosti koji sam dobio od Komisije za nestale.

Uvodne podatke o ovoj nedelji koju sam nazvao krvavom, dala je Aneta Vladimirov iz Srpskog narodnog vijeća:

"Slavonsko naselje Voćin na obroncima Papuka bilo je u decembru 1991. mjesto dvaju strašnih masakara nad civilima. U ovom višestoljetno multietničkom mjestu i okolici te 1991. oko dvije trećine stanovnika bilo je srpske nacionalnosti, dok su otprilike trećinu činili Hrvati. Na ljeto te godine kontrolu nad mjestom i okolicom preuzele su srpske paravojne jedinice, a od septembra bilo je pod kontrolom dobrovoljačkih jedinica iz Srbije. Među njima, osobito se ističu 'Beli orlovi', poznati i kao 'Osvetnici', koji su bili pod komandom Dragoslava Bokana i povezane jedinice samozvanih četnika pod kontrolom Vojislava Šešelja.

Ove jedinice su u oktobru i novembru bile uključene u niz zločina nad hrvatskim stanovništvom, koji su uključivali pljačku, prisilni rad i druge oblike zlostavljanja i segregacije na temelju nacionalnosti. Više otmica i likvidacija Hrvata zabilježeno je od augusta do decembra. Najgori zločin, međutim, Bokanove i Šešeljeve jedinice počinile su prilikom povlačenja iz mjesta sredinom decembra.

Jedinice Hrvatske vojske započele su vojnu operaciju 'Strijela' 28. novembra, s ciljem preuzimanja kontrole nad voćinskim krajem. Operaciju je vodila 136. brigada HV-a iz Slatine, pod zapovjedništvom Josipa Černog, a bila je dio širih operacija u Zapadnoj Slavoniji Papuk-91 i Orkan-91. Ova vojna operacija bila je povod za zbjeg većeg dijela srpskog stanovništva s područja.

Neposredno prije povlačenja, 'Beli orlovi' i 'šešeljevci' izvršili su tokom 12. i 13. decembra pokolj civila hrvatske nacionalnosti u samom mjestu, kao i okolnim selima. Preko četrdeset civila, od kojih su većina bili žene i starci, smaknut je vatrenim oružjem u Voćinu i selima Krasković, Hum, Bokane i Miokovićevo. U istom periodu, uništen je i velik broj kuća u vlasništvu Hrvata, kao i mjesna katolička crkva.

Nakon ulaska Hrvatske vojske u mjesto Voćin, kao i okolna sela Sekulinci, Gornji Meljani, Đuričići, Bokane, Hum i Macute 15. decembra, ubijeno je više od 25 civila srpske nacionalnosti koji se nisu mogli ili željeli evakuirati. Ubojstva civila nastavila su se i narednih nekoliko dana. Većina žrtava bila je starija od šezdeset godina.

Ni za jedan od masakara nije utvrđen konačni broj žrtava, niti su pronađena sva tijela, pa se dio vodi kao nestale osobe. Zločin nad Hrvatima bio je dio optužnice na Haškom sudu protiv Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića, ali nijedno od ovih suđenja nije privedeno kraju. Na zagrebačkom Općinskom sudu od 2018. traje proces protiv 29 optuženika za zločin nad Hrvatima, od kojih su svi nedostupni pravosuđu. Do sada su osuđena 2 Srbina pripadnika TO, dok za ubojstva civila srpske nacionalnosti nije pokrenut proces ni na jednom sudu."

Milorad Pupovac u govoru precizno definiše prirodu zločina:

"Ti zločini, počinjeni u prvim mjesecima rata, pokazuju da nisu bili njegova posljedica, već njegov cilj. Stvoriti sveopći osećaj straha i mržnje, stvoriti osećaj nemogućnosti da živiš tamo gdje si živio i osjećaj nemogućnosti da živiš sa onim s kim si do juče normalno i u miru živio. Stvoriti to trajno“. I uspeli su, očigledno, kada se pogleda samo spisak mesta koja više ne postoje. Ili u njima više nema stanovnika. Na nekima više nema ni table sa imenom mesta koje je tu nekada bilo.

Zločin prema civilima hrvatske nacionalnosti, mahom starijima, bio je iznimno brutalan. Bestijalan. Zločin prema civilima srpske nacionalnosti, počinjen nekoliko dana kasnije i činjen nekoliko mjeseci nakon prvih masovnih zločina, bio je iznimno okrutan. Većina tih zločina dogodila se u toku jednoga tjedna", naglasio je Pupovac.

Pre parastosa i osvećenja spomen obeležja, položili smo cveće na spomenik žrtvama hrvatske nacionalnosti. Posebnoj komemoraciji, pre nekoliko dana, misi u katoličkoj crkvi koju je predvodio biskup Škvorčević, prisustvovao je Vladika Jovan. Biskup je pozvao na „milosrđe i praštanje čemu nas uči Isus Krist”. "Stoga je silno razložno zajedno s njime uznastojati u Hrvatskoj snažnije promicati kulturu pomirenja i praštanja, te oduzimati prostor mržnji i osveti, napose sa najtežim postajama naše borbe za slobodu".

***

Trideset godina posle "krvave nedelje" još uvek imamo desetine nestalih iz ovog kraja i oko 2.000 ukupno na prostorima Republike Hrvatske. Da budem precizniji, spisak od oko 1.860 nestalih je usaglašen popis između Hrvatske i Srbije, a kao osnovni orijentir je prijavljivanje po procedurama Međunarodnog Crvenog krsta. Na ovom spisku tako na žalost nema onih koje porodice nisu prijavile po ovom standardu, već su prijavili drugim organima nekada Jugoslavije a kasnije Srbije, a neki nisu zvanično ni prijavili.

Govorim ispred oba obeležja o tome da smo pali na testu čovečnosti kada je reč o sudbinama nestalih i nedostatka sposobnosti da pronađemo zajedničke efikasnije modele potraga za nestalima. I da nam ističe vreme, da svedoci umiru, i da je sve manje šansi da se pronađu nestali i da zajedno moramo uraditi sve što je moguće da se u što kraćem vremenskom periodu naprave akcioni planovi kako tražiti od imena do imena.

Svedočim o tome kako sam godinu dana ubeđivao jedinog svedoka pokopa jednog hrvatskog teritorijalca o mestu gde se nalazi telo. Posle godinu dana, dao nam je lokaciju, između Slatine i Ćeralija, koju smo preneli predstavnicima nadležnih u Hrvatskoj i posle određenog vremena, dobili smo informaciju da tu nema tela. Mnogo više bih voleo da smo zajedno radili potragu, odveli na lice mesta svedoka i zajedno tražili. Ovako ostaje neki gorak utisak. Kao da se nekim odlukama više održava nepoverenje nego što se gradi poverenje.

"…poludjet ću sama…", reči iz pesme sa početka čuo sam puno puta od porodica nestalih. Poludićemo ako ne saznamo, ako ne sahranimo dostojno i ne ožalimo.

Živimo u miru 25 godina, a hiljade članova porodica nestalih nema mir. Za njih ono što je potpisano kao mir nema značaja. Govori se o tome da je to humanitarno a ne političko pitanje, a uglavnom se ponašaju kao da je to političko, a ne humanitarno.

Kao da živimo u raznim paralelnim svetovima. Onaj u kojem žive porodice nestalih, u taj svet kao da niko ne zalazi. O empatiji, toliko. Nekoliko godina sa Ivom Radić koja je imala samo osam godina kada je gledala kako joj odvode oca invalida, Hrvata, na povratku porodice iz Srbije. Odvodi ga komšija koji živi u Novom Sadu sada i koji ne želi da kaže gde ga je odveo. Iva nema mira i svakog dana traga, aktivno, gde god postoji bilo kakva mogućnost da se dobije bilo kakva informacija. A sve informacije o ovom slučaju su u Srbiji. I postoje mehanizmi za efikasniju potragu. Umesto efikasne potrage za nestalima, imamo zaštitu mogućih svedoka nestanaka. I imamo nemir ne samo Ive, koja nije ožalila oca i dostojno ga sahranila, pati cela porodica, familija, prijatelji, koji ne mogu da razumeju ovakav odnos prema žrtvama. Ivina ćerka, rođena pre godinu dana, nosi ime nestalog dede, nosiće i porodični teret. A ne shvatamo da su to nacionalni tereti naših društava koja žive sa još oko 10.000 nestalih u ratovima devedesetih. Pomišljam da ovakve komemoracije treba da budu samo platforme za porodice nestalih, i da predstavnici državnih institucija budu tu samo da ih slušaju, i da se njihova uspešnost ceni po njihovoj rešenosti i efikasnosti u rešavanju ovog pitanja.

I odmah da kažem, pitanje nestalih nemoguće je rešiti uslovljavanjem među državama. Moramo zajednički tražiti, pronaći model zajedničke potrage, gradeći međusobno poverenje kroz profesionalne, posvećene timove, zajedno i uz podršku međunarodnih institucija, koje poseduju satelitske snimke, dokumentaciju iz posmatračkih i mirovnih misija ili na bilo koji drugi način.

Etnički čiste teritorije kao ratni ciljevi, danas 25 godina kasnije, svedoče o zločinačkoj prirodi svih režima ’90-ih, ali govore i o tome koliko nas je manje da uživamo u tim etničkim čistotama, jer tako čiste države su devastirane i osiromašene. Nekako proporcionalno, onoliko koliko su nestajale i etničke raznolikosti, gubila se sveukupna supstanca. Onoliko koliko je pamet napuštala naše elite, institucije kroz ratničke strategije, toliko nas je pameti u bukvalnom smislu napuštalo.

I ne samo onih najobrazovanijih, već svih koji su se osetili na bilo koji način ugroženim, odlazili su… gde god. Nedavno sam u jednom mestu u Hrvatskoj čuo da tamo na terenu više nikog neće zanimati ni sudbina nestalih, jer neće biti ljudi… Bar 100 porodica iz tog mesta je na Islandu.

Vraćam se sa Papuka, prolazimo pored ostataka predivnog murala Ede Murtića, koji je, kao i brojni spomenici, potpuno uništen. Baš kao što su ubijani ljudi, ubijana sela i gradovi, tako je i svaki oblik stvaralaštva tretiran kao neprijateljski.

I to nije kraj "istorije koju proizvodimo u količinama koje ne možemo da podnesemo". "Slavonski trokut" mesto je na putu između Novske i Pakraca. To je mesto gde je sahranjeno preko 650 palih partizana i civilnih žrtava ustaškog i fašističkog terora u završnim operacijama oslobađanja Pakraca, Novske i Slavonskog trokuta u proleće 1945. godine.

Spomenik u obliku trokuta-prizme, rad kipara Stanislava Mišića koji je podignut 1961. godine, proglašen spomenikom kulture, miniran je, oskrnavljen i opljačkan početkom ’90-tih, od strane pripadnika Hrvatske vojske, kao i u brojnim drugim slučajevima.

Na samo nekoliko desetina metara od tog mesta 2009. godine podignut je spomenik u čast 314 hrvatskih branitelja.

A pre tri godine je na tu lokaciju, desetinu metara dalje, postavljena ploča HOS-a sa pozdravom "Za dom spremni", koja je prvo bila postavljena u Jasenovcu, pa potom posle protesta iz celog sveta, premeštena na ovu lokaciju. Ova tabla sa ustaškim pozdravom na mestu devastiranog spomenika i kosturnice poginulima u antifašističkoj borbi, sumorna su slika naše stvarnosti.

Kolega iz N1 pitao me je da li sam pesimističan. Ne, moja obaveza je da o problemima potrage za nestalima govorim sa činjenicama, realistično. A u isto vreme, godina za nama, prisustvovanje skoro svim zajedničkim komemoracijama i posebnim komemoracijama na stratištima u Hrvatskoj, uverili su me da postoji prostor da se bude bolji, empatičniji, efikasniji, puno smo saznali o događajima o kojima nismo mnogo znali, zločinima koji su bili potisnuti i u senci onih svakako većih, ali oko kojih su se gradili mitovi. Zbog toga mi se čini izuzetno važnim da ima sve više manifestacija na kojima se sećamo svih žrtava, svih nestalih… I imam osećaj da je sve više volje da se menjaju politike koje su bile smetnja da pokrenemo procese suočavanja sa prošlošću, zajednički, gradeći poverenje i zajedničku bolju budućnost.

Ima primera iz prošlosti koji bi mogli da nam budu uzori i saveznici u tom procesu. Potrebna je naša dobra politička, društvena volja da krenemo tim putem.

Zajedničke komemoracije u Hrvatskoj, na kojima prisustvuju predstavnici države Hrvatske, predstavnici Srpskog nacionalnog vijeća, SDSS-a, lokalnih samouprava, organizacija srpske nacionalna manjine, obeležile su proteklih godinu i po dana. U nekim mestima kao da još nije vreme da se zajedno komemorira.

Aktivnosti predstavnika srpskog naroda intenzivirane su – od vrlo praktičnih projekata vezanih za poboljšanje uslova u kojima žive stanovnici, preko inicijativa u oblasti očuvanja tradicije, obnove kulturnih i drugih spomenika, u obrazovanju i kulturi, stipendiranju, izdavačkoj delatnosti. Kao da se svakim novim događajem širi prostor za nove projekte, nova sećanja na često potisnuta ratna zbivanja i procese izlečenja. Ove procese mora da podrži svako dobronameran, a najveća je odgovornost na dve države. Čelnici Hrvatske i Srbije su na redu, narod se već miri.

U službenoj evidencijji Komisije za nestale Vlade Republike Srbije u događajima u decembru 1991. godine vode se ka nestala sledeća lica:

Voćin

Cvetković Nada, sahranjena

Jorgić Lazar, nestao

Radmilović Radomir, nestao

Smoljanić Gavro, nestao

Terzić Radovan, nestao

Veselinović Stevo, nestao

Cvjetić  Rade, sahranjen

Pejčić Jeka sahranjena

Plavšić Đuro, sahranjen

 

Sekulinci

Panić Lazar, sahranjen

Kovačić Danka, nestao

 

Đuričići

Kokić Slavko, nestao

 

Gornje Meljane

Bolić Božo, nestao

Bolić Uroš, sahranjen

Vučković Pantelija nestao

Bolić Stevo, nestao

 

Krasković

Vučenović Milivoj, sahranjen

Ukupno u evidenciji 17 lica od tog broja 7 u statusu sahranjen i 10 koji se još uvek vode kao nestali. Svi u bili civili.

***

Od decembra 1991. godine do danas bez stanovništva ostala su sledeća mesta i tako praktično prestala da postoje:

VIROVITIČKO-PODRAVSKA ŽUPANIJA:

Kokočak, Gornja Pištana, Pušina, Slatinski Drenovac, Krasković, Prekoračani, Đuričići, Gornja Meljane, Sekulinci, Dobrići, Kometnik Zubići, Kometnik Jorgići ,Macute, Smude, Bokane, Rijenci, Popovci, Lisičine, Kuzma,

Djelomično uništena u Virovitičko podravskoj županiji:

Voćin, Ćeralije, Balinci, Čojlug, Hum, Hum Varoš, Gornje Kusonje, Nove Kusonje, Donje Kusonje, Pepelane, Jasenaš

BJELOVARSKO-BILOGORSKA ŽUPANIJA (UNIŠTENA NASELJA)

Removac, Gornje Cjepidlake, Donje Cjepidlake, Velika Klisa, Mala Klisa, Kornaš, Stara Krivaja, Nova Krivaja, Đulovac, Puklica, Katinac, Potočani, Koreničani, Veliki Bastaji, Mali Bastaji, Škodinovac, Gornja Vrijeska,Dobra Kuća, Batinjani, Vrbovac, Markovac, Pakrani, Bijela, Donji Borki, Gornji Borki, Zaile, Bastajski Brđani, Dapčevački Brđani, Cremušina, Dijakovac, Gornja Kovačica, Gornja Rašenica,Lončarica, Mala Barna, Mala Dapčevica, Mala Jasenovača, Mala Peratovica, Mali Grđevac, Munije, Turčević Polje, Rastovac, Sibenik, Topolovica, Velika Barna, Velika Dapčevica, Velika Peratovica, Zrinska, Donja Rašenica

POŽEŠKO-SLAVONSKA ŽUPANIJA (UNIŠTENA NASELJA)

Subocka, Livađani, Jagma, Korita, Bujavica,  Kukunjevac, Donji Grahovljani, Srednji Grahovljani, Gornji Grahovljani, Dereza, Gornja Obrijež, Batinjani, Toranj, Kusonje, Dragović, Španovica, Branešci,  Ožegovci,  Bučje, Glavica, Popovci, Koturić, Cikote, Cicvare, Kričke, Tisovac, Prgomelje, Brusnik, Donja Šumetlica, Gornja Šumetlica, Veliki Budići, Mali Budići, Jakovci, Bjelajci, Rogulje, Jeminovac, Čečavac, Koprivna, Rasna, Šnjegavić, Vučjak Čečavački,Kujnik, Pasikovci, Oblakovac, Mijači, Kamenska, Striježevica, Amatovci, Sažije, Bogdašić, Vučjak Kamenski, Sloboština, Milivojevci, Nježić, Markovac, Ozdakovci, Smoljanovci, Crljenci, Podsreće, Gornji Vrhovci,

BRODSKO-POSAVSKA ŽUPANIJA (UNIŠTENA  NASELJA)

Sinlije, Golobrdac, Opršinac

SISAČKO-MOSLAVAČKA ŽUPANIJA (UNIŠTENA NASELJA)

Bair, Kričke, Popovac, Grabovac, Lovska

Tekst je objavljen na portalu Javni servis