Pomalo rano, u doba godine kad se u Zagrebu još može očekivati kakav snježni pokrivač, prije nekoliko dana izašli su bageri na javne gradske radove. Mogu se vidjeti s npr. Mosta slobode, kako za početak uklanjaju travu na zaravnima između korita Save i nasipa. A navodno je riječ o uvodnom zahvatu za dugo najavljivan milenijski projekt ‘Grad u gradu’ ili ‘Zagreb na Savi’ ili ‘Novi Manhattan’, ovisno o izvoru i prigodi. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, konačni autor većine sličnih naziva, službeno se ionako još nije odlučio što je točno posrijedi. Ostavimo stoga bagere da delaju; vratit ćemo im se još, a dotad pogledajmo što se to sve iza nasipa valja.

Jer odmah ka jugu, na desnoj obali rijeke, ciljano je područje gradnje, tamo gdje sad leže Velesajam i hipodrom. Govorimo o Novom Zagrebu, čitavom dijelu grada s te strane Save, urbanističkom pothvatu socijalističke modernosti. I najvećem takvom u ovoj zemlji, ali koje – to valja upamtiti – nije ostalo nedovršeno. Ipak, krah domaće industrije u 21. stoljeću pridonio je gašenju pogolemog dijela velesajamske aktivnosti i svrhe. Bandić je odlučio prenamijeniti čitavu zonu, potaknut interesom raznih developera i entrepreneura koji oko njega kruže jatimice. Zasad su se dogovorili samo da će baš tamo udariti najveće gradilište Zagreba otkako je nove države, s brojnim impozantnim zdanjima.

Sam gradonačelnik izjavio je da je sva gradnja u proteklih 19 godina njegove vlasti bila ‘ubod komarca’ u komparaciji s ovim. Ponavljamo, još nije očitovano ništa preciznije, ali i dalje odzvanja natječajni poziv za investitore: ‘Preobrazba prostora u novo inovativno gradsko područje, mješovitih i raznovrsnih komplementarnih namjena.’ Kako će to izgledati, vidi se po dramatičnom slučaju Središća, kvarta najbližeg hipodromu s centralne strane Novog Zagreba. Gradska vlast je između njega i Save preuredila Bundek, prekultivirala ga uništivši zadržanu memoriju na tamošnju nekadašnju divljinu. Zatim je krenula rasprodaja poskupjelih površina, te gradnja poslovno-stambenih kompleksa, stranih škola, trgovačkih centara itd. Na stranu građevinskog kapitala i budućeg počasnog doktora zagrebačkog sveučilišta Milana Bandića, uz sufliranje državnih faktora od Radimira Čačića do Predraga Štromara, stao je i dio urbanističko-arhitektonske struke. Tihomir Jukić, profesor s Arhitektonskog fakulteta, ljetos je predstavio novi hit: ‘Ne rješava se ovim projektom samo velesajam, nego i središte Novog Zagreba. Ovaj prostor oduvijek je bio vrlo dinamičan i može se promatrati kao živa materija. Neki paviljoni će se rekonstruirati, dok će neke trebati srušiti, ali to ne treba zabrinjavati, sve je to dio prirodnog procesa prostora.’

Možda je to nekoga i umirilo, nekoga pak ushitilo, no u pitanju je obmanjujući rezon, skaredan za eksperta u toj branši. Nije nužno biti arhitektom ni urbanistom da bi se znalo kako u rečenom procesu ne postoji niti se očekuje išta ‘prirodno’, a nije potrebno biti ni stanovnikom Novog Zagreba da bi se znalo kako dotični prostor uopće nije kroz povijest bio ‘vrlo dinamičan’ u pogledu (re)izgradnje. Desecima godina postoje samo velesajam i hipodrom, a ranije su se tamo duž Save pružali jedino šumarci i ledine, nerijetko zamočvarene, uz poneku drvenu turopoljsku hižicu. A posebno nije Novi Zagreb ostao neriješenog središta, osim što se generacija novih političara, urbanista i investitora našla, iz očitih razloga, pozvanom da ga redefinira.

Većina novozagrebačkih kvartova bila je naime dobila vlastita mala središta, jer je taj dio grada otpočetka planiran kao policentričan. I sadržaja raspršenih tako da kapilarno dopru do žitelja između prostranih ulica, trotoara, drvoreda, parkova i odmjerenih stambenih cjelina. Da bi se u takav integralni sklop ugazilo đonom osvajača, Milanu je Bandiću ustrebala svojevrsna difamacija davnog mu prethodnika Većeslava Holjevca. Po njemu je Holjevac ‘napravio kvantni iskorak – prešao je Savu’, no usput počinio ‘zločin’ jer otad kreće ‘pustošenje i psihološke i fizičke barijere Zagreba i Save’. Što god značilo ovo zadnje, napadno se oslanja na stare prigovore da je Sava ostala zanemarena, baš kao da se posljednjih tridesetak godina nitko nije mogao pozabaviti uređenjem pristupa rijeci, npr. sa strane Trnja. Ali ne zanima Bandića rijeka iz razloga urbanističkih ni društvenih, nego trgovačkih. Pa je sintagma ‘Grad u gradu’ vjeran odraz bandićevske tzv. točkaste urbanistike, s ubacivanjem pojedinačnih gradnji na svaku parcelu koja je namjerno ostavljena neizgrađenom, bez vođenja računa o široj cjelini. Grad u gradu je zapravo gadan incident, asocijalno presezanje na slobodni javni prostor. Takvu samoživost već iskazuje novi veliki, privatni stambeno-poslovni kompleks Bundek Centar, reklamnim sloganom ‘Mali grad za mene’.

Naravno, nisu izostale podvale nalik onoj s trgovačkim centrom Cvjetni između Preradovićevog trga i Varšavske ulice, koji je najavljivan s djelomičnom nekomercijalnom svrhom. New Manhattan također je predstavljen kao područje koje bi ‘raznolikom ponudom i novim konceptom unaprijedilo opću kvalitetu života stanovnika i postalo nezaobilazna turistička atrakcija’. Uzgred kazano, nova domaća TV serija ‘Uspjeh’ proglašena je vizionarskom zbog tematiziranja megagradnje ‘Zagreb na Savi’, ali scenarist se zapravo poslužio starim Bandićevim najavama koje su smjerale na grubu eksploataciju ovog prostora, bez puno rezerve za alternativna tumačenja.

Na natječaju prije nekoliko dana za investitora je izabrana tvrtka Eagle Hills iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koju znamo po srodnom projektu ‘Beograd na vodi’. Na stvari je nešto prikriveniji gentrifikacijski proces od onoga koji je u glavnom gradu Srbije izazvao značajan otpor, dok je zagrebački slučaj interesantan i zato što je projekt ostavljen otvorenim dok se ne vidi što bi sve želio sam ulagač. Gradnja je u osnovi još neizvjesna, s visećim pitanjima o broju nebodera i dućana, skupih stanova i odvjetničkih ureda. No teško da ni sam gradonačelnik to još ne zna, ako je rok za prijavu na natječaj iznosio samo 15 dana, pri čemu je riječ o investiciji vrijednoj ‘najmanje pola milijarde eura’.

Neće biti problem, Eagle Hills u svojim folderima čuva niz generičkih nacrta za atraktivne obalne prigode. Takvi posli teže prolaze u Berlinu (projekt Mediaspree) i New Yorku (Amazon na East Riveru), a lakše u Zagrebu i Beogradu, mada se radi o istoj prenamjeni prirodne vrijednosti i socijalnog resursa u robu za tržište. Ni ovo se ne gradi za javne potrebe, nego se one umjetno produciraju zbog profitnog motiva. Ali provjerimo što se dalje zbiva s bagerima koje smo ostavili pod savskim nasipom: oni ustvari ravnaju tlo za montažne sadržaje uz rijeku, kako se čulo, od sunčališta do štandova s kobasama. Milan Bandić time samo primjenjuje model vašarske barake iz centra grada na drugi, plažni žanr, da se u jedno sljube štand i štrand. To neće imati veze s ‘Gradom u gradu’ koji podrazumijeva trajno rješenje, no poslužit će preparaciji građana uoči otimanja dobra u neposrednoj blizini.