>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Vojna slast

Ubojstvo aktivistkinje Marielle Franco predstavlja vrhunac puzajućeg vojnog udara koji u Brazilu polako poprima sve očiglednije konture otkad je u ‘legislativnom puču’ s vlasti maknuta predsjednica Dilma Rousseff. Prepuštanje kompletnog sigurnosnog aparata u Riju u ruke vojske bez presedana je otkad je 1985. završila 21-godišnja vojna diktatura

Početkom veljače prošle godine u brazilskoj državi Espírito Santo pripadnici vojne policije organizirali su štrajk, tražeći od državnih dužnosnika da im podignu plaće. Stagnirale su šest godina, iako su uslijed recesije troškovi života porasli za 50 posto.

Na čelo gradske sigurnosti u Riju postavljen je Walter Souza Braga Netto, vojni general koji je predvodio sigurnosne mjere za vrijeme Olimpijskih igara 2016., s time da je to ‘test za metodologiju koja bi se mogla primijeniti i u drugim dijelovima Brazila’

Desetak tisuća policajaca odbilo je raditi, a u štrajku su im se pridružili i članovi obitelji. Budući da vlasti nisu popuštale, pat pozicija je potrajala pa je u nekoliko gradova nastupio kaos. Lokalne bande počele su pljačkati, ‘odredi smrti’ preuzeli su pravdu u svoje ruke pa se dali u ubijanje navodnih kriminalaca, a stanovnici zbog straha nisu izlazili iz kuća.

Kako bi uspostavile red a da istovremeno ne popuste štrajkašima, državne su vlasti na ulice poslale specijalne jedinice poznate po kršenjima ljudskih prava, a vojno tužilaštvo policajcima je izdalo nalog da se u roku od nekoliko sati vrate na posao. Do kraja dana ubijena je 101 osoba, a neke mrtvačnice morale su se zatvoriti zbog manjka prostora pa su tijela ležala po ulicama.

Tjedan dana kasnije Agnes Callamard, specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za izvansudske i arbitrarne egzekucije, uputila je vladi Brazila pismo u kojem je od nje zatražila da se očituje o ovom događaju i izvijesti što je poduzela da se počinitelji kazne. Bilo je to jedno od pet pisama koja je u posljednjih 16 mjeseci ova UN-ova dužnosnica poslala brazilskoj vladi, referirajući se na ubojstva i prijetnje za koje se sumnja da su ih počinili ili su za njih odgovorni pripadnici sigurnosnog aparata.

Sredinom ožujka vojna represija, koja se na brazilskim ulicama pomalja već mjesecima, kulminirala je atentatom na uglednu aktivistkinju Marielle Franco. Ona je pogođena s četiri metka u glavu dok se automobilom vraćala s javnog događaja na kojem se govorilo o isključenosti crnih žena iz političkog sustava. Uz Franco, ubijen je i vozač automobila, a ubrzo je javljeno da čahure od metaka kojima su ubijeni Franco i šofer Anderson Gomes pripadaju istoj pošiljci municije koju je 2006. nabavila federalna policija. Štoviše, isti su meci korišteni u seriji napada koji su se 2015. godine dogodili u São Paulu i u kojima je ubijeno 17 ljudi. Za taj su napad osuđena dva policajca i jedan pripadnik gradskog osiguranja.

Ovo ubojstvo predstavlja vrhunac puzajućeg vojnog udara koji u Brazilu polako poprima sve očiglednije konture otkad je prije nepune dvije godine u ‘legislativnom puču’ s vlasti maknuta tadašnja predsjednica Dilma Rousseff iz Radničke partije, a njezinu funkciju preuzeo Michel Temer.

Angažman Marielle Franco ticao se, između ostalog, policijskog nasilja, čije su žrtve najvećim dijelom siromašni crnci. Brazil je zemlja s najvećim brojem ubojstava koje počini policija, daleko ispred po tom pitanju najzloglasnijeg sad-a

On je sredinom veljače, nakon što su za vrijeme karnevala bande pljačkale turiste, izdao dekret da se upravljanje sigurnošću u Rio de Janeiru prepusti vojsci, kako bi se iskorijenio organizirani kriminal na koji će država, rekao je tada Temer, udariti svim raspoloživim sredstvima. Parlament je odluku potvrdio četiri dana kasnije, a na čelo gradske sigurnosti postavljen je Walter Souza Braga Netto, vojni general koji je predvodio sigurnosne mjere za vrijeme Olimpijskih igara održanih 2016. godine. Netto će na ovoj poziciji biti najmanje do kraja ove godine, s mogućnošću produljenja, a Temerov savjetnik za sigurnost Moreira Franco izjavio je da je Rio svojevrsni ‘test za metodologiju koja bi se mogla primijeniti i u drugim dijelovima Brazila’, čime je potvrdio da se u zemlji praktički uspostavlja vojna vlast.

Masovni nemiri s izrazitom socijalnom komponentom počeli su već početkom prošle godine, kada je prvi generalni štrajk nakon više od dvadeset godina završio sveopćim nasiljem, paljenjem automobila i dućana te maršem prosvjednika na privatnu rezidenciju predsjednika Temera u São Paulu. Štrajk je bio reakcija na predloženu mirovinsku reformu kojom će se produljiti rok za umirovljenje a penzije smanjiti, što će najviše pogoditi siromašnije slojeve društva.

Godinu dana ranije država Rio de Janeiro proglasila je ‘financijsko izvanredno stanje’, a prošlog ljeta protiv bivšeg gradonačelnika Eduarda Paesa pokrenuta je istraga zbog sumnje u milijunske malverzacije s ugovorima za projekte povezane s Olimpijskim igrama. Uslijed ekonomske krize proračun policije više je puta smanjivan, zbog čega neke policijske stanice nemaju novca ni da plate benzin potreban za patroliranje pa je značajno porasla stopa kriminala. Broj ubojstava u državi Rio de Janeiro u odnosu na 2016. godinu lani se povećao za osam posto, a u odnosu na 2015. za čak 25 posto. Lani je u prvih šest mjeseci u toj državi ubijen 91 policajac, više nego ukupno cijelu godinu ranije.

Prošlo ljeto u favelama Rija provedena je prva velika vojna operacija pa je 10.000 vojnika i policajaca maltretiralo stanovnike upadanjem u domove, fotografiranjem, pucnjavom i helikopterima, blokirane su ceste i obustavljen promet civilnih aviona. Ipak, sadašnje prepuštanje kompletnog sigurnosnog aparata u ruke vojske bez presedana je otkad je 1985. završila 21-godišnja vojna diktatura, a vojska je sada prisutna u svim dijelovima grada.

Ubrzo nakon slanja vojske na ulice Rija opozicija i aktivisti počeli su kritizirati vlast zbog teroriziranja stanovništva uz nikakve koristi za smanjenje kriminala, a jedna od najglasnijih kritičarki bila je upravo ubijena Marielle Franco, zastupnica u gradskoj skupštini Rio de Janeira iz Stranke socijalizma i slobode, 38-godišnja crnačka i gej aktivistkinja koja je veći dio života provela u faveli Maré. Franco je bila i članica komisije koja se bavi kršenjima ljudskih prava od strane policije i vojske, a zbog aktivizma za prava crnačkog stanovništva brazilskih favela mnogi su je proglasili najistaknutijom osobom pokreta usporedivog s onim koji se pod imenom Black Lives Matter u SAD-u bori za prava Afroamerikanaca.

Ona je pritom bila i jedna od samo 32 općinske vijećnice iz redova crnih žena, kojih u Donjem domu Kongresa ima 11 od ukupno 513 zastupnika, a u Senatu samo jedna od 81 senatora. Osim što zarađuju upola manje od bjelkinja, podaci UN-a pokazuju i da je u periodu od 2003. do 2013. stopa ubojstava crnkinja porasla za 54 posto, dok se stopa ubojstava bjelkinja u istom periodu smanjila za devet posto. Franco je krajem ove godine trebala biti i kandidatkinja za viceguvernerku države Rio de Janeiro, što sve zajedno upućuje da je postala pretjerano utjecajna smetnja represivnom sustavu.

Franco se bavila policijskim nasiljem, čije su žrtve najvećim dijelom siromašni crnci, a u zemlji kao što je Brazil takav je angažman, najblaže rečeno, prilično ozbiljna stvar. Brazil je zemlja s najvećim brojem ubojstava koje počini policija, s 4224 ubijena civila 2016. godine daleko ispred po tom pitanju najzloglasnijih Sjedinjenih Američkih Država.

Prema podacima portala Black Agenda Report (BAR), u zemlji s ukupno 210 milijuna stanovnika, od čega su njih 100 milijuna crnci, 76 posto policijskih ubojstava odnosi se na pripadnike te rase, a 82 posto na muškarce u dobi od 15 do 29 godina. Samo u državi Rio de Janeiro policija je prošle godine počinila 1120 ubojstava, a u državi Sao Paulo 965, dok je u SAD-u iste godine bilo 1129 policijskih ubojstava.

U ovu statistiku nisu, međutim, uračunati ‘nestali’, pa se s pravom pretpostavlja da u Brazilu svaki dan bude i više od prosječno 12 policijskih ubojstava, što aktivisti smatraju ratom niskog intenziteta protiv crnačke populacije u zemlji koja ima dugu povijest militarizma i koja je 1888. godine posljednja ukinula ropstvo. Novinar i antropolog Jaime A. Alves na portalu BAR piše i da su u ukupno 60.000 ubojstava koja se svake godine dogode u Brazilu većina žrtava crnci iz urbanih periferija ‘u kojima je država prisutna jedino u formi represivnog aparata’.

On kaže i da, unatoč tome što je vanjska percepcija rasnih odnosa u Brazilu bolja nego primjerice u SAD-u ili u Južnoafričkoj Republici pa se ti odnosi smatraju manje rigidnima, režim rasnog terora u Brazilu zapravo kontinuirano traje. Stanovnike favela diskriminira se i terorizira pregledima na policijskim punktovima, arbitrarnim hapšenjima, ubojstvima i ‘nestancima’, postupcima koji čine dio njihove svakodnevice. Budući da su upravo Brazil i SAD zemlje s najvećim crnačkim populacijama izvan Afrike – SAD s 46 milijuna i Brazil s 56 milijuna, ekstremna policijska brutalnost koja je u tim zemljama također rekordna teško da se može promatrati ikako drugačije osim kao izraz institucionalnog rasizma.

Pritom je Brazil zemlja s jednom od najvećih globalnih stopa ekonomske nejednakosti, s kojom se prilično uspješno hrvala Radnička partija sve dok Dilma Rousseff nije suspendirana zbog sumnji u korupciju, a na njezino mjesto senatskom odlukom instaliran pravni stručnjak Temer, provoditelj mjera štednje s optužnicom za primanje mita podignutom u lipnju prošle godine. Temer će na funkciji biti do isteka Rousseffinog mandata krajem 2018., nakon čega se namjerava kandidirati za novi, puni mandat, unatoč tome što je s jednoznamenkastim postotkom podrške birača već ušao u povijest kao najnepopularniji brazilski političar od ukidanja vojne diktature.

1/3