Uoči klimatskog samita koji je nedavno održan u New Yorku, kao i prosvjednih akcija švedske klimatske aktivistkinje Grete Thunberg, najviše se govorilo o utjecaju fosilnih goriva na globalno zagrijavanje, a tek sporadično spominjan je utjecaj koji ratovi i militarizam, ono što se inače naziva vojno-industrijskim kompleksom, imaju na uništavanje okoliša.
Vojna industrija jedna je od rijetkih koje se neprekidno razvijaju i u koju se ulaganja ne smanjuju čak ni u vremenima najgorih ekonomskih kriza. Ona je ujedno i svojevrsna tabu tema, ljudska djelatnost koja se svjesno izbacuje iz međunarodnih sporazuma kojima je cilj ublažiti klimatske promjene, uz prešutni konsenzus da je zamišljanje svijeta bez rata utopistički poduhvat jer najveća svjetska vojna sila, Sjedinjene Američke Države, nikada neće pristati dokinuti svoju ratnu mašineriju, pa stoga nema smisla od njih to ni tražiti. Vojna industrija SAD-a tako je bila isključena iz klimatskog Protokola iz Kyota potpisanog 1997. godine, dok ni UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama, u okviru kojeg je formuliran Pariški klimatski sporazum, emisije stakleničkih plinova ispuštenih u sklopu vojne industrije također ne uvrštava u ukupne statistike o uzrocima globalnog zatopljenja.
Od ukupno 400 aktivnih i zatvorenih vojnih baza diljem Amerike u njih čak 149 Agencija za zaštitu okoliša pronašla je koncentracije štetnih tvari toliko visoke da ih je uvrstila na listu mjesta za državno financiranje jer su opasne za život biljaka, životinja i ljudi
Zašto je tako i koliki su razmjeri utjecaja vojne industrije na klimatske promjene i uništavanje okoliša pokazala je studija koju je u lipnju ove godine objavio Institut za međunarodne i javne poslove američkog Sveučilišta Brown. Jedan od zaključaka studije pod naslovom ‘Pentagonova upotreba goriva, klimatske promjene i cijene ratova’ jest taj da je američko Ministarstvo obrane (DoD) ‘najveći svjetski institucionalni potrošač nafte, a samim time i najveći pojedinačni proizvođač stakleničkih plinova u svijetu’.
S vojnim proračunom koji za ovu godinu iznosi 700 milijardi dolara, američka vlada na vojsku troši više nego njezini glavni rivali Rusija i Kina zajedno, a na njega svake godine otpada više od polovice ukupne federalne potrošnje SAD-a. Osim što joj vojna industrija zapošljava više od dva milijuna ljudi, Amerika je od kraja 2001. godine ‘kontinuirano u ratu’, a njezine protuterorističke operacije protežu se u 80 zemalja svijeta.
Od početka invazije na Afganistan, događaja koji predstavlja početak neprekinutog ‘rata protiv terorizma’, pa do 2017. godine američka vojska ispustila je u atmosferu 1,2 milijuna metričkih tona stakleničkih plinova. Posljednje godine mjerenja, 2017., ukupne emisije stakleničkih plinova Pentagona iznosile su 59 milijuna metričkih tona, više nego što je te godine ispustila Finska (46,8 milijuna), Švedska (50,8 milijuna) ili Danska (33,5 milijuna). Drugim riječima, da je država, Pentagon bi bio 55. zemlja svijeta po emisijama štetnih plinova ispuštenih u atmosferu. Više od polovice tih emisija (766 milijuna metričkih tona) proizvedeno je u sklopu direktnih vojnih operacija, odnosno američkog ‘rata protiv terorizma’. Istraživači su došli do zaključka da je potrošnja energije DoD-a od 1975. do 1990. godine bila ujednačena, da bi se nakon Zaljevskog rata iduće godine i završetka hladnog rata kontinuirano smanjivala sve do terorističkih napada 11. rujna 2001. Tada je počela rasti, kulminiravši četiri godine kasnije najvećom potrošnjom u tom desetljeću. Od 2001., piše u izvještaju, ‘Ministarstvo obrane kontinuirano konzumira između 77 i 80 posto ukupne energetske potrošnje američke vlade’.
Najveći elementi vojne, a time i državne potrošnje energije su avionsko gorivo, dizelsko gorivo i proizvodnja električne energije, a DoD svoju potrošnju energije dijeli u dvije osnovne kategorije – upotrebu energije na instalacije i ‘operacijsku energiju’. Na instalacije otpada 30 posto ukupne potrošnje, a taj termin uključuje ‘560.000 zgrada i oko 500 različitih postrojenja rasprostranjenih na više od 110.000 kvadratnih kilometara tla u SAD-u i diljem planeta’. Sve te građevine potrebno je opskrbiti električnom energijom, grijati i hladiti, a samo 2017. godine na to je potrošeno 3,5 milijardi dolara.
‘Operacijska energija’ odnosi se pak na energiju potrebnu za ‘treniranje, premještanje i održavanje vojnih snaga i oružanih platformi’, a na nju otpada 70 posto ukupne potrošnje, najviše na kupovinu avionskog i dizelskog goriva. Između 1998. i 2017. američka vojska kupila je 2,4 milijarde barela nafte; primjerice 2017. na 85 milijuna barela potrošila je 8,2 milijarde dolara. U izvještaje o potrošnji energije, inače, tradicionalno se ne uključuje nuklearna energija, koja se koristi za pokretanje 11 nosača aviona i više od 200 podmornica koji se napajaju iz 180 nuklearnih reaktora. Iako nuklearna energija tehnički spada u čiste, ljudska i ekološka prijetnja nuklearnog oružja tolika je da se procjenjuje da već i nuklearni rat koji bi uključivao samo 0,5 postojećeg svjetskog arsenala može uzrokovati ekološku katastrofu koja bi ugrozila čak dvije milijarde ljudi.
Također, u indirektne klimatske posljedice američkih ratova trebalo bi, ali se zbog manjka podataka ne mogu precizno uključiti i emisije štetnih plinova nastale kao posljedica sabotaža naftnih postrojenja u Iraku i Siriji, kao i primjerice ilegalnu sječu drva do koje je u Afganistanu došlo zbog rata i prisilnih migracija, a koju se smatra glavnim uzrokom deforestacije u toj zemlji. U Iraku su, osim toga, nakon završetka vojnih operacija britanski liječnici proveli istraživanje koje je pokazalo u globalnim razmjerima rekordne statistike učestalosti karcinoma i urođenih malformacija kod lokalnog stanovništva, naročito u Faludži, što se pripisuje upotrebi osiromašenog urana u projektilima, kakvi su se koristili i u ratu u Siriji.
Što se tiče SAD-a, istraživači su uzeli u obzir i popratne industrije navezane na vojnu, s obzirom na to da vojna industrija direktno zapošljava 14,7 posto svih ljudi zaposlenih u proizvodnom sektoru. Stoga udio stakleničkih plinova koje je proizvela vojna industrije na teritoriju SAD-a iznosi 15 posto ukupnih industrijskih emisija štetnih plinova te zemlje. U izvještaju Sveučilišta Brown navodi se također i da je američka vojna industrija već desetljećima svjesna potencijalnih opasnosti klimatskih promjena. No ona ih, u skladu sa svojom funkcijom, ne promatra iz humanističke perspektive opstanka života na Zemlji, već kroz prizmu nacionalne sigurnosti, odnosno dva temeljna pitanja: kako će klimatske promjene utjecati na američka vojna postrojenja i operacije, te kakve sigurnosne i političke implikacije, uključujući i rat, one mogu imati.
Prema predviđanjima Svjetske banke, do 2050. godine klimatske promjene uzrokovat će migracije još 140 milijuna ljudi iz subsaharske Afrike, južne Azije i Latinske Amerike. Isto tako, jednim od glavnih uzroka zbog kojih su u Siriji prije početka rata 2011. izbili politički nemiri smatra se upravo najgora suša koja je tu zemlju pogodila u posljednjih nekoliko stoljeća. Američka, kao i svaka druga vojska ovakve pojave doživljava prije svega kao sigurnosne prijetnje, pa stoga jedina moguća reakcija vojno-industrijskog kompleksa u slučaju nemira izazvanih klimatskim poremećajima može biti dodatna represija protiv civilnog stanovništva.
U tekstu naslovljenom ‘Deset načina na koji su povezane klimatske promjene i militarizam’ Medea Benjamin iz američke mirovne organizacije Code Pink navodi još neke primjere ekoloških katastrofa uzrokovanih direktnim ratnim djelovanjem, primjerice uništenje infrastrukture u Pojasu Gaze u izraelskim zračnim udarima zbog kojih 97 posto tamošnje vode nije ispravno za piće ili pak saudijsku zračnu kampanju u Jemenu zbog koje je izbila masovna epidemija kolere. Ona navodi i primjer američke vojne baze u japanskoj Okinawi, čiji su voda i tlo zagađeni arsenom i drugim toksičnim supstancama, a upravo ovim aspektom ekološke destrukcije koju čini vojna industrija bavilo se i prije dvije godine objavljeno istraživanje neprofitne medijske organizacije Center for Public Integrity.
U tom se istraživačkom radu navodi da je od ukupno 400 aktivnih i zatvorenih vojnih baza diljem Amerike u njih čak 149 Agencija za zaštitu okoliša (EPA) pronašla koncentracije štetnih tvari toliko visoke da ih je uvrstila na listu mjesta za državno financiranje jer su opasne za život biljaka, životinja i ljudi (‘SuperFund mjesta’). Jedno od takvih mjesta je bivša zračna baza George u Kaliforniji, koja je na ovu listu dodana 1990., a zatvorena je dvije godine kasnije jer su u okolnom tlu i podzemnim vodama pronađeni avionsko gorivo, benzen, pesticidi i radioaktivni otpad. Prema procjenama lokalne vodovodne kompanije, navodi se u tekstu, za dosezanje sigurne razine pesticida u tlu moglo bi biti potrebno i 500 godina, a za kompletno čišćenje podzemnih voda od goriva čak 40.000 godina.
Cijena čišćenja bivše zračne baze Worthsmith u Michiganu procjenjuje se pak na preko 70 milijuna dolara, pri čemu je do 2017. godine DoD već bio potrošio 11 milijardi dolara na sanaciju kontaminiranih vojnih postrojenja. Baza je zatvorena 1993. godine, a zagađena je već više od pola stoljeća jer su se u njoj na vrhuncu hladnog rata nalazili borbeni avioni B-52 i nuklearno oružje. Zračna baza Hill blizu Salt Lake Cityja također je pod nadzorom EPA-e od 1987. godine, no unatoč tome još nije zatvorena. S 21.000 radnika, ova vojna baza ujedno je i najveći poslodavac u saveznoj državi Utah.
Jedan od aspekata povezanosti militarizma i destrukcije okoliša je i eskalacija nasilja nad organizacijama i pojedincima koji se bave zaštitom okoliša. Štoviše, represija koja se nad njima institucionalno provodi direktno je proporcionalna intenziviranju klimatskih promjena i jačanju ekološkog pokreta. U posljednjih nekoliko godina zabilježen je niz zakona i direktiva kojima je cilj onemogućiti proteste, a njihove organizatore i sudionike proglasiti teroristima kako bi se na njih onda moglo udariti protuterorističkim, odnosno vojnim operacijama.
Prošle su godine od Brazila do Filipina ubijena 164 ekološka aktivista, mahom kao posljedica udruženog djelovanja represivnih organa države i korporacijskih lobija, koji imaju i direktan pristup legislativama za suzbijanje ‘ekoterorizma’. Nakon nasilnog gušenja protesta protiv izgradnje plinovoda Keystone u indijanskom rezervatu Standing Rock u američkoj saveznoj državi Sjeverna Dakota, odvjetnik prosvjednika Daniel Sheehan progon ekoloških aktivista usporedio je s makartističkim čistkama 1950-ih. ‘Kao što su to nekoć bili komunisti, danas se teroristima naziva svakoga tko se protivi kapitalističkom sistemu i korporacije sprječava u ostvarivanju profita’, rekao je tada Sheehan, pa ne treba sumnjati da će u slučaju još djelotvornije mobilizacije pokreta za zaštitu okoliša upravo vojska biti pozvana da ga suzbije.
