Istovremeno dok se u Vijeću sigurnosti UN-a u Njujorku i u sjedištu Europske unije u Briselu zasad jalovo pokušavalo ohladiti najnovije srpsko-albanske tenzije oko Kosova, kineska kompanija Ciđin i službeno je preuzela RTB Bor, najvećeg srpskog i regionalnog proizvođača bakra i zlata. Ponudivši investicijski projekt vrijedan skoro 1,3 milijarde dolara, Ciđin je pobijedio na natječaju Vlade Srbije i stekao 63-postotno vlasništvo u RTB Boru. Kinezi su se obvezali zadržati svih pet tisuća sadašnjih radnika RTB-a i najavili da će u nekoliko sljedećih godina utrostručiti njegovu proizvodnju, čime će njegovo učešće u ukupnom srpskom BDP-u povećati na barem tri postotna poena.
Premda kineske investicije u Srbiji iz godine u godinu sve više rastu, daleko su one još od svega onoga što su u srpsku privredu investirale i investiraju Europska unija i njezine kompanije. Samo ovoga tjedna EU je donirala skoro sto milijuna eura Srbiji, uglavnom za izgradnju plinskog interkonektora s Bugarskom i izgradnju vodne infrastrukture u tri srpska grada. No od europskih investicija u srpsku privredu još je važniji utjecaj koji EU ostvaruje kroz pristupne pregovore sa Srbijom o njezinu članstvu u Uniji. Uostalom, i kineske kompanije su počele intenzivnije investirati u Srbiju otkad je ona započela pregovarati o svom članstvu u EU-u jer su je počele tretirati kao još jednu sponu i most prema europskom tržištu. Za Srbiju i njezinu privredu jedan od važnijih paketa u okviru pristupnih pregovora s EU-om bilo je širenje sporazuma CEFTA na Balkan, u njezino neposredno susjedstvo. Širenje i preseljenje CEFTA-e iz srednje Europe na Balkan pod pokroviteljstvom EU-a dodatno je potaknulo rast srpskog izvoza u zemlje članice CEFTA-e, koje su istovremeno sve redom i kandidati za članstvo u EU-u. Srbija godišnje u njih izvozi robe u vrijednosti oko tri milijarde eura, a njezin uvoz vrijedan je oko 800 milijuna eura.
Od svih zemalja članica, Srbiji je CEFTA najvažnija i najvrjednija. Zato je odluka kosovske vlade o uvođenju stopostotnih carina na robu iz Srbije i BiH za srpsku privredu štetna ne samo zato što je praktički zaustavila izvoz njezine robe na Kosovo, nego potencijalno još više zato što ruši temeljne principe CEFTA-e i može u dogledno vrijeme ugroziti opstanak tog sporazuma ako logika kosovskih jednostranih poteza zaživi i među drugim članicama. Rušenje CEFTA-e najviše bi naštetilo Srbiji, a najmanje Kosovu. Podrivanje CEFTA-e najmanje šteti Kosovu zbog toga što je njegova privreda najnerazvijenija i najnesposobnija za robnu razmjenu, ali i zato što je Kosovo najudaljenije od članstva u EU-u i ima najviše vremena da se postupno prilagođava unijskim standardima, pa i slobodnoj trgovini kao uvjetu bez kojega se ne može u članstvo.
Haradinajeva vlada je zaustavljanjem trgovine sa Srbijom zaustavila i proces pristupanja Kosova EU-u. Da bi s te činjenice odvratila pažnju kosovske javnosti, odmah je inicirala papirnato osnivanje kosovske vojske, kao još jedan dokaz kosovske državne suverenosti, ali i kako bi uzvratila Srbiji udarac zbog njezine opstrukcije učlanjivanja Kosova u Interpol i druge međunarodne organizacije. No problem je kosovskih vlasti to što EU i da hoće, ne može i ne smije progutati trajnije ugrožavanje CEFTA-e, za razliku od Trampove Amerike i bregzitovske Velike Britanije kojima se Europska unija sve više ukazuje kao oštar konkurent, a ne kao dosad vječni globalni saveznik i partner.
I površniji promatrač njujorške i briselske rasprave o osnivanju kosovske vojske i kosovskom uvođenju dodatnih carina na srpsku i bosanskohercegovačku robu lako je mogao uočiti da su predstavnici zemalja članica EU-a redom tražili ukidanje dodatnih carina i osuđivali rušenje CEFTA-e, istovremeno braneći pravo Kosova da osnuje svoju vojsku, ali u dugotrajnijem procesu i u dogovoru s NATO partnerima, a u konačnici i sa Srbijom. S druge strane, SAD i Velika Britanija zdušno su podržali osnivanje kosovske vojske, pa i poprijekim putem, a uvođenje dodatnih carina verbalno su osudili tretirajući ga kao nestašluk kosovskih vlasti kojima se može progledati kroz prste jer, eto, Srbija ih je spriječila da uđu u Interpol. No dojam je da očinska blagost SAD-a i Britanije prema opskurnim potezima kosovskih vlasti nije poruka samo Srbiji, nego i Europskoj uniji, makar i kao pokazna vježba da sama bez pomoći s Otoka i s one strane Atlantika ne može rješavati ni tako banalne probleme u vlastitom balkanskom dvorištu, čak i onda kad ih produciraju države s europske margine i gotovo narkomanski ovisne o EU-u.
Patuljasta i nedovršena kosovska država ustobočila se i usprotivila Europskoj uniji i njezinim zahtjevima, unatoč milijardama eura pomoći koje prima iz europskih blagajni i bez kojih bi do kraja uronila u blato siromaštva i nemoći, očito vjerujući da u SAD-u i Velikoj Britaniji ima saveznike koji će je vječno održavati na životu i ugurati u Uniju kad njezine lidere i zemlje članice nauče pameti preko kosovskih, ali i srpskih leđa. Nije se stoga u Vijeću sigurnosti UN-a u raspravi o tome je li osnivanjem kosovske vojske prekršena UN-ova rezolucija o Kosovu odigrao samo još jedan sukob starih protivnika među njegovim članicama, euroatlantskih i rusko-kineskih, jer on je rutinski odrađen svrstavanjem na srpsku, odnosno kosovsku stranu, nego su i euroatlantski saveznici jasno pokazali razlike koje ih sve više dijele. Dok su SAD i Velika Britanija u prvom redu branili pravo Kosova na vojsku, usput opominjući njegove vlasti da se ne igraju carinama, zemlje članice Unije i u sjedištu UN-a tražile su od Kosova da ukine dodatne carine i da vojsku, na čije osnivanje ima pravo, u punom kapacitetu formira nakon što se za to steknu uvjeti, odnosno kad se čitav Balkan dokotura nadomak članstvu u Europskoj uniji.
Kosovski lideri odlučili su se odmaknuti od Europske unije i osloniti na SAD i Veliku Britaniju, uvjereni da se iz te pozicije mogu uspješnije nastaviti hrvati sa Srbijom i tjerati je da bezuvjetno prizna samostalnost Kosova. Da su istovremeno uspjeli isprovocirati aktualne srpske vlasti da i one okrenu leđa Uniji i oslonac potraže u Rusiji i Kini, već sada bi mogli zadovoljno trljati ruke i vjerovati da sa Srbijom više ni o čemu ne moraju pregovarati, a kamoli o svojoj vojsci, carinama i drugim barijerama koje podižu na svojim granicama, ali i prema ostacima srpske zajednice na Kosovu. No prošlotjedno otvaranje novih poglavlja u pristupnim pregovorima Srbije s EU-om, ovotjedno Unijino doniranje stotinjak milijuna eura Srbiji i regularno prebiranje po realizaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju svjedoče da kosovske vlasti, uz američki i britanski vjetar u leđa, nisu uspjele isprovocirati srpske lidere da se i oni zakrve s Unijom zbog njezinog jalovog tjeranja Prištine da poštuje CEFTA-u i zbog većinske podrške njezinih članica osnivanju kosovske vojske.
Srbija se kako-tako nastavila kretati prema EU-u, a Kosovo se čak vratilo unatrag, kao da su njegovi lideri uvjereni da i njihova zemlja može uz američku i britansku pomoć koračati stopama Bregzita. U Srbiji su u doba Miloševićeva režima na vlastitoj koži naučili da tim putem ne mogu više hodati, pa ni uz rusku i kinesku pomoć koja je danas čak izdašnija nego što je bila tada. Dobro dođe, ali dolazi izdaleka i vrijedi onoliko koliko je kompatibilna s vrijednostima i standardima Europske unije i njezinim slobodnim tržištem kao stupom oko kojega se još uvijek čvrsto drži i opstaje, a tako će izgleda ostati i bez Velike Britanije i uz klipove koje joj sve češće pod noge baca Trampova Amerika.
