Prošlog tjedna Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je da se epidemija ebole u zemljama zapadne Afrike počela širiti eksponencijalno, te da bi do kraja listopada broj oboljelih mogao dosegnuti 20.000 ljudi. Zarazu, koja se u ožujku pojavila na tromeđi Gvineje, Sierra Leonea i Liberije, organizacija je proglasila epidemijom međunarodnih razmjera tek u kolovozu, kada je primijećeno da je u Liberiji u samo tri tjedna broj zaraženih narastao za 68 posto. Od ožujka do sredine srpnja, dakle u periodu od četiri i pol mjeseca, bilo je zabilježeno ukupno 1000 slučajeva zaraze, još 1000 registrirano je u narednih mjesec dana, a još toliko 13 dana kasnije. Do prošlog tjedna zaraženo je bilo oko 5000 ljudi, a umrlo je njih 2500.

Liječnici na terenu svjedoče da je među ljudima zbog straha i stalne prisutnosti zdravstvenih radnika u 'odijelima astronauta' zavladala psihoza. U sve tri zemlje zdravstveni sustav doveden je do ruba izdržljivosti, pa su u Monroviji, glavnom gradu Liberije, tijela umrlih ostavljena na cesti satima postala uobičajen prizor. Osim činjenice da ove države nisu sposobne nositi se s epidemijom, što ne bi trebalo čuditi jer se radi o najnerazvijenijim zemalja svijeta razorenima građanskim ratom, siromaštvom i korupcijom, epidemija ebole razotkrila je i potpuno rasulo sustava WHO-a, te još jednom demonstrirala posvemašnju nezainteresiranost međunarodne zajednice za probleme koji se događaju na stoljećima devastiranom afričkom kontinentu.

Ebola se prenosi kontaktom s tjelesnim tekućinama i uzrokuje bolno i smrtonosno krvarenje, a izvor virusa su, po svemu sudeći, voćni šišmiši koji se u nekim dijelovima zapadne Afrike jedu. Otkrivena je na području istoimene rijeke u današnjoj Demokratskoj Republici Kongo 1976. godine, kada je umrlo 280 zaraženih. Iste godine u Sudanu se pojavio drugi soj virusa, a umrla je 151 osoba. Sljedeća zaraza dogodila se 1995., također u Kongu, a zatim pet godina kasnije u Ugandi. U spomenutim slučajevima broj zaraženih uvijek se kretao u stotinama, a od 2000. do danas zabilježena su još četiri izbijanja s malim brojem žrtava. U svim ovim slučajevima bolest je uspješno zaustavljena zahvaljujući brzoj reakciji WHO-a i dobroj suradnji s vladama, no unatoč znanstvenim istraživanjima koja se provode od 2003., do danas nisu pronađeni ni lijek ni cjepivo.

Za oporavak dvoje američkih zdravstvenih radnika zaslužno je, po svemu sudeći, rutinsko, jeftino liječenje kakvo se može dobiti u svakoj bolnici na Zapadu, ali ne i u Africi, čak ni uz milijarde dolara donacija koje se tamo slijevaju

Eksperimentalna cjepiva, poput američkog ZMappa, pokazala su određene rezultate samo kod primata, a prva testiranja na ljudima trebala bi početi tijekom rujna. Ipak, dvojica američkih zdravstvenih radnika zaraženih prilikom tekuće epidemije uspješno se oporavljaju nakon što su u sveučilišnoj bolnici Emory u Atlanti primili antitijela ZMappa. No njihov glavni liječnik Dr. Bruce Ribner izjavio je da se ne može sa sigurnošću tvrditi je li lijek utjecao na oporavak, te da je, po njegovom mišljenju, za ozdravljenje najzaslužnija opća skrb koju su pacijenti primili u bolnici, prije svega infuzije elektrolita i lijekova za kontrolu zgrušavanja krvi. Drugim riječima, za oporavak je zaslužno, po svemu sudeći, rutinsko, jeftino liječenje kakvo se može dobiti u svakoj bolnici na Zapadu, ali ne i u Africi, čak ni uz milijarde dolara donacija koje se tamo slijevaju, među ostalim i putem Svjetske zdravstvene organizacije.

A upravo je ta organizacija posljednjih tjedana pod najvećom paljbom kritika jer je, za razliku od prethodnih epidemija, ovog puta u potpunosti zakazala, pa i ignorirala savjete Liječnika bez granica koji su na širenje počeli upozoravati već u ožujku. WHO nije proveo ni uobičajeni protokol za praćenje i nadzor zaraženih, pa je u travnju u epicentru zaraze, Gueckedou u Gvineji, pod nadzor stavljeno samo osam posto zaraženih pacijenata. Nije donesen ni plan akcije, nisu sakupljena sredstva, oprema ni ljudi, dok su istovremeno lokalne bolnice pod opsadom oboljelih, s ukupno tek nekoliko stotina kreveta, bez elementarne opreme poput zaštitnih odijela i rukavica, pa čak i tekuće vode. U nekim bolnicama za 90 pacijenata skrbe se samo dva liječnika, jer Sierra Leone, primjerice, ima jednog liječnika na 30.000 stanovnika, dok je taj omjer u Njemačkoj jedan naprema 230. Uskoro su počeli obolijevati liječnici i medicinske sestre, mnogi su napustili radna mjesta zbog straha i činjenice da nisu dobivali plaće, a prekasno je prepoznata i povezanost širenja zaraze s lokalnim običajem da se prilikom pokapanja umrlih njihova tijela dodiruju i ljube.

Kretanje i ponašanje ljudi označeno je kao faktor najodgovorniji za ubrzano širenje zaraze, pa je tako u svibnju, nakon privremenog zatišja, bolest preko jednog travara iz Sierra Leonea, koji je liječio pacijente iz Gvineje i Liberije, vrlo brzo dospjela do liberijske prijestolnice Monrovije. U srpnju je pak zaraženi savjetnik liberijskog ministarstva financija otputovao u Lagos, glavni grad najmnogoljudnije afričke države, Nigerije. On je odmah stavljen u karantenu, kao i svi s kojima je bio u kontaktu, osim jednog diplomata koji je proširio zarazu. Unatoč tome, nigerijske vlasti dobro su se snašle pa je epidemija zaustavljena, a jedini pacijent zabilježen u Senegalu u međuvremenu je ozdravio.

Margaret Chan, generalna direktorica WHO-a, izjavila je nedavno da je iluzorno bilo očekivati da je njezina organizacija sposobna predvoditi borbu protiv smrtonosne epidemije, te da ona, uostalom, nije ni zamišljena kao takva, već da je njezina uloga da bude servis vladama. Zbog te činjenice neki su stručnjaci posljednjih dana predlagali da se ustroji svojevrsni 'zdravstveni NATO' ili sustav poput onoga kakav ima UN-ov ured za izbjeglice, koji u roku od tri dana može mobilizirati dovoljno osoblja da pruži pomoć za pola milijuna ljudi, a koji bi pritom imao ovlasti koje nadilaze suverenitet države u kojoj se intervenira.

Stručnjaci navode i da je WHO dobro funkcionirao od početka 1990-ih, kada su globalne epidemije postale njezin prioritet, pa do pojave smrtonosne upale pluća SARS u Aziji 2003. godine, čija je epidemija uspješno zaustavljena zahvaljujući golemim donacijama kompanija kojima su zbog bolesti bili ugroženi biznisi. Na privatne donatore, inače, otpada 80-ak posto ukupnih sredstava kojima WHO raspolaže, dok samo 20 posto uplaćuju države članice. No ti su 'filantropi', svjedoče poznavaoci prilika u organizaciji, nakon SARS-a nestali, a ubrzo je uslijedila i ekonomska kriza zbog koje je godišnji proračun WHO-a srezan za milijardu dolara, pa sada iznosi 3,98 milijardi dolara. Onaj američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti iznosi pak šest milijardi. Fokus organizacije tada se prebacio na prevenciju nezaraznih bolesti, poput bolesti srca i dijabetesa, u sjedištu u Ženevi raspušten je odjel za epidemije, a broj stručnjaka u tom sektoru smanjen je za 35 posto. Sada cijeli tim ima samo 52 zaposlena, a fond za krizne epidemije od 2012. iznosi samo 114 milijuna dolara godišnje. U trenutku izbijanja recentne epidemije ebole, organizacija je imala samo jednog stručnjaka za tu bolest i nijednog antropologa koji bi mogao na vrijeme upoznati nadležne s lokalnim običajima, poput onih koji se odnose na pokapanje mrtvih.

WHO je tek u kolovozu, na hitnom sastanku u Washingtonu, predstavio plan djelovanja za čiju će provedbu biti potrebno 500 milijuna dolara, no taj je iznos u međuvremenu udvostručen. Američka znanstvena novinarka Laurie Garrett piše, međutim, da su obećana sredstva tek početak borbe protiv epidemije, pa tako navodi da prije nekoliko tjedana nije postojao čak ni bankovni račun na koji bi se donacije mogle uplatiti, da se nije znalo koja će organizacija koordinirati akciju, tko će voziti humanitarne avione i kako mobilizirati 11.000 zdravstvenih radnika, koliko ih je zatražio Keiji Fukuda, WHO-ov koordinator za krizne situacije.

U trenutku izbijanja recentne epidemije ebole WHO je imao samo jednog stručnjaka za tu bolest i nijednog antropologa koji bi mogao na vrijeme upoznati nadležne s lokalnim običajima, poput onih koji se odnose na pokapanje mrtvih

Panika i nedostatak solidarnosti ogledaju se i u činjenici da su brojne međunarodne aviokompanije, poput Air Francea i British Airwaysa, suspendirale letove u zemlje zapadne Afrike, dok je Korean Air bio zabranio čak i letove u kenijski glavni grad Nairobi, iako se ta država nalazi na istoku kontinenta i nema nijedan slučaj zaraze. Bolest je počela uzimati danak u i lokalnim ekonomijama, utječući na pad broja dolazaka turista čak i u Južnoafričkoj Republici, a oglasili su se i direktori multinacionalnih korporacija koje djeluju u regiji, većinom rudarske kompanije poput ArcelorMittala, London Mininga i Randgold Resourcesa, zabrinuti jer su im zbog epidemije ugrožene operacije eksploatacije ruda, metala i dragog kamenja.

U Liberiji, Sierra Leoneu i Gvineji zbog zatvaranja granica i nemogućnosti rada ugrožene su ovogodišnje žetve, što je već dovelo do poskupljenja hrane. Temeljna lokalna žitarica kasava poskupjela je u Monroviji 150 posto, a poskupjeli su i riba, riža i palmino ulje. Analitičari predviđaju pad BDP-a od jedan posto u Gvineji, u Sierra Leoneu četiri posto, uz smanjenje poljoprivredne proizvodnje za jednu trećinu, dok u Liberiji izdvajanja za zdravstvo trenutno gutaju jednu četvrtinu cjelokupnog godišnjeg državnog proračuna.

Uz uobičajene prigovore na račun korumpiranih i nesposobnih lokalnih vlada, zbog kojih je zdravstvo dostupno samo pripadnicima elita, često se mogu čuti i kritike na račun stanovništva zbog 'neodgovornog ponašanja', neprijavljivanja oboljelih, kretanja unatoč zabranama, pa i 'kulturnih običaja' poput jedenja mrtvih životinja pronađenih u divljini. Pojedina američka sveučilišta, poput onih u Bostonu i Akronu, studente iz Nigerije odlučila su podvrgnuti mjerenju temperature i privatnim diskusijama u eboli.

U otvorenom pismu američkom predsjedniku Baracku Obami liberijska predsjednica Ellen Johnson Sirleaf, kritizirana jer je u Monroviji uvela karantenu zbog čega su izbili masovni neredi, zatražila je od njegove vlade da osigura bolnicu sa 1500 kreveta kojom bi upravljala američka vojska. Slične akcije najavile su Velika Britanija i Francuska u svojom bivšim kolonijama Sierra Leoneu, odnosno Gvineji. S druge strane, nekoliko zemalja čiji državljani sudjeluju u UN-ovim misijama u zapadnoj Africi najavilo da zbog zdravstvenih rizika povlači svoje vojnike. Zato će umjesto već prisutnih UN-ovih mirovnjaka kontrolu nad logistikom preuzeti američka vojska koja u regiju šalje 3000 svojih vojnika, mahom u Liberiju, državu koju se smatra njezinim političkim protektoratom.