>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Vox posuli

Iako su španjolski socijaldemokrati relativni pobjednici izbora, zabrinjava to što je prvi put nakon ukidanja frankističke diktature u španjolski parlament ušla jedna stranka krajnje desnice. Izborni rezultat Voxa pokazuje da su američki neokonzervativci i u toj zemlji prilično uspješno posijali toksično sjeme retrogradnog svjetonazora

Rezultati parlamentarnih izbora koji su u Španjolskoj održani prošle nedjelje u evropskoj su javnosti dočekani s olakšanjem zbog toga što su, barem privremeno, osujetili ulazak u vlast ekstremne desnice u toj zemlji.

Najviše glasova dobila je Španjolska socijalistička radnička partija (PSOE), stranka lijevog centra koja je osvojila 123 od ukupno 350 zastupničkih mjesta u parlamentu (28,7 posto), čak 37 više nego na prošlim izborima održanima 2016. godine. Stožerna organizacija desnog centra, Narodna stranka (PP), dobila je samo 66 zastupničkih mjesta (16,7 posto), za razliku od 135 na prošlim izborima, no loše je prošla i koalicija ljevice Unidos Podemos, osvojivši 14,31 posto glasova ili 42 zastupnička mjesta, trećinu manje nego na prošlim izborima. Kada se ovome pridoda činjenica da je stranka Građani, osnovana kao centristički odgovor na Podemos, osvojila 57 zastupničkih mjesta (2016. godine 32) te da je profašistička stranka Vox osvojila 10,26 posto glasova ili 24 zastupnička mjesta (2016. tek 0,2 posto glasova), dobije se bitno ambivalentnija slika koja pokazuje da bi vladu teoretski mogla sastaviti koalicija lijevog centra, ali i da je krajnjoj desnici pošlo za rukom ući u parlament prvi put nakon ukidanja frankističke diktature i uvođenja parlamentarne demokracije krajem 1970-ih.

Jedno od najtežih pitanja za ljevicu je neuspjeh Podemosa, stranke koja je 2014. izrasla iz protestnog pokreta protiv mjera štednje, da bi godinu dana kasnije postala treća po snazi u parlamentu, a sada je osvojila trećinu manje nego na prošlim izborima

Da je velika podrška socijaldemokratima manje motivirana iznimnim rezultatima PSOE-a u prošlom mandatu, a više strahom od dolaska na vlast krajnje desnice sugerira i rekordna izlaznost od 75,56 posto ili čak devet postotnih poena više nego na prošlim izborima. Sve to, međutim, nije dovoljno za jednostavno formiranje koalicijske vlade, pa Španjolsku čeka još jedna runda teških pregovora, treća u samo četiri godine.

PSOE naime nije osvojio ni približno dovoljno za samostalno formiranje vlade pa će morati pregovarati s Podemosom, koji im je pružao podršku i u prošlom sastavu parlamenta, no čak ni s njima socijalisti neće imati dovoljno zastupničkih mjesta. Potencijalni partneri su i Katalonska republikanska ljevica s 15 zastupnika i koalicija katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta JxCat-Junts sa sedam zastupnika, kao i baskijske stranke. No u svim se ovim slučajevima radi o separatističkim strankama, od kojih su neke pritom i liberalno-konzervativne. Štoviše, vođa socijalista Pedro Sanchez prilično je nedvosmisleno podržavao represiju nad stanovništvom i progon katalonskih separatističkih vođa u vrijeme konzervativne vlade Mariana Rajoya a zbog sazivanja referenduma o odcjepljenju u listopadu 2017. godine. Upravo taj sudski progon doveo je i do raspada vladajućeg saveza jer su katalonski separatisti odbili glasati za premijerov proračun. Sanchez, osim toga, u vrijeme kampanje nije isključio mogućnost koaliranja s liberalima iz Građana, no u noći izbornih rezultata pristaše PSOE-a pred stožerom su skandirali ‘Ne koaliciji s Riverom!’ referirajući se na predsjednika Građana Alberta Riveru.

Jedno od za ljevicu najtežih pitanja ovih izbora je neuspjeh Podemosa, stranke koja je 2014. izrasla iz protestnog pokreta protiv mjera štednje, da bi godinu dana kasnije na izborima postala treća po snazi u parlamentu. Pokret je pod vodstvom Pabla Iglesiasa od početka ulaska u parlamentarni život nastojao balansirati principijelnu dosljednost i potrebu za širenjem lijevog fronta. Također od početka izložen je kontinuiranim napadima od političkih, korporativnih i medijskih elita, napadima koji sežu od optužbi za suradnju s latinskoameričkim ljevičarskim vladama, preko onih o ilegalnom financiranju, pa do prošlogodišnjeg skandala u kojemu se Iglesiasa optuživalo za licemjerje jer je u blizini Madrida kupio kuću s bazenom vrijednu 600.000 eura. Zbog sporne kupnje u Podemosu je čak upriličeno izglasavanje povjerenja njemu i partnerici, koja je glasnogovornica stranke, a podržalo ih je 68,4 posto od 190.000 članova koji su glasali.

Podemos je Pedru Sanchezu pomogao da dođe na vlast tako što je podržao rušenje vlade konzervativnog premijera Mariana Rajoya, a njihovom turbulentnom odnosu presudio je progon katalonskih separatista, kao i frakcijske borbe unutar Podemosa zbog kojih je u siječnju pokret napustio jedan od utemeljitelja Iñigo Errejón, koji je i prije dvije godine predvodio interni puč protiv Iglesiasa.

Pedro Sanchez prijevremene je izbore raspisao dok je Iglesias bio odsutan na tromjesečnom roditeljskom dopustu, a sve ovo, u kombinaciji s izvjesnom mobilizacijom birača iza sigurnije opcije PSOE-a doprinijelo je neuspjehu Podemosa, koji je u međuvremenu izgubio i regionalne partnere u Galiciji i Valenciji.

Drugi, ali i najvažniji element ovih izbora strelovit je uspon ksenofobne stranke Vox, koji je pokazao da je upravo pao i jedan od zadnjih evropskih bastiona otpora krajnjoj desnici. Slično kao i Građani, i Vox je nastao kao reakcija na katalonski separatistički pokret, prije svega služeći se retorikom španjolskog nacionalizma, na koju je dosad bila pretplaćena Narodna stranka. Vox je osnovan krajem 2013., ali je na margini tavorio sve do regionalnih izbora u Andaluziji održanih krajem prošle godine, na kojima je osvojio skoro 400.000 glasova i dobio 12 mjesta u regionalnom parlamentu.

Za propagiranje svoje desničarske agende trampovskog tipa tijekom 2017. godine Vox je kao platformu koristio suđenje dvanaestorici katalonskih separatista prijavivši se na suđenju kao ‘sutužitelj’. Budući da su optuženi i dobar dio svjedoka iz svjetonazorskih razloga odbijali odgovarati na njihova pitanja, suđenje se pretvorilo u predstavu u režiji Voxa koji je, osim toga, pokrenuo tužbu i protiv Rajoya zbog ‘zanemarivanja dužnosti’ odnosno, prema njihovom mišljenju, nedovoljno represivne reakcije na katalonski referendum o odcjepljenju.

Iste godine Rafael Bardaji, jedan od utemeljitelja Voxa i savjetnik bivšeg premijera Josea Marije Aznara, počeo se sastajati sa Steveom Bannonom, bivšim medijskim strategom Donalda Trumpa koji se nedavno preselio u Evropu kako bi krajnje desnim strankama pomogao da uđu u Evropski parlament. Bannon je u veljači ove godine Vox nazvao ‘jednom od najzanimljivijih stranka u Evropi’ i usporedio ih s američkim ultrakonzervativnim pokretom Tea Party. Bannon je stranci čestitao nakon izbora u Andaluziji, a čestitarski tvit tom im je prilikom uputio i vođa Ku Klux Klana David Duke.

Steve Bannon Vox je nazvao ‘jednom od najzanimljivijih stranka u Evropi’ i usporedio ih s američkim ultrakonzervativnim pokretom Tea Party. Čestitao im je nakon lanjskih izbora u Andaluziji, a čestitarski tvit tada im je uputio i vođa KKK-a David Duke

Sudeći po najdojmljivijim programskim odrednicama, Bannonova je namjera putem Voxa u Španjolsku izvesti alt-right ideologiju čiji su mnogi elementi Španjolcima, barem donedavno, bili prilično strani. Vox se primjerice zalaže za širenje prava na posjedovanje oružja, čemu se ogromna većina Španjolaca protivi jer restriktivni zakoni o oružju Španjolsku svrstavaju među zemlje s najmanjom stopom kriminala. Odlikuje ih i izraziti antifeminizam i borba protiv ‘rodne ideologije’ odnosno istospolnih brakova, pobačaja i mjera za borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja, unatoč tome što istraživanja pokazuju da većina Španjolaca rodnu nejednakost vidi kao jedan od najvećih društvenih problema. Javier Ortega Smith, drugi čovjek Voxa, lani je predložio da Španjolska izgradi zid u svojim enklavama Ceuta i Melilla u Maroku, a vođa Voxa Santiago Abascal poznat je po neizbježnom demoniziranju Georgea Sorosa zbog ‘financiranja izbjegličke krize’. Ekonomski, stranka se, naravno, zalaže za smanjenje poreza i ukidanje socijalnih programa.

Vox je za službeni moto svoje predizborne kampanje odabrao prijevod Trumpovog slogana ‘Make America Great Again’, a kampanju su započeli u minijaturnom seocetu Covadonga u pokrajini Asturiji. Selo s manje od stotinu stanovnika poznato je naime kao mjesto prve pobjede koju su španjolski kršćani 718. godine izvojevali protiv tadašnjih muslimanskih vladara, čime je započela rekonkvista, osam stoljeća dug proces ponovnog kršćanskog preuzimanja Iberskog poluotoka.

Ovim simboličkim činom Vox se deklarirao kao eksplicitno islamofobna stranka, iskazavši potom takve stavove u javnosti nebrojeno puta. Ortega Smith čak je bio pod istragom zbog govora mržnje protiv muslimana. Budući da Španjolska dosad nije bila zemlja izražene islamofobije i da je ovakav politički diskurs praktički nezabilježen u njezinoj parlamentarnoj politici, izborni rezultat Voxa pokazuje da su američki neokonzervativci prilično uspješno posijali toksično sjeme retrogradnog svjetonazora u zemlji koja je dosad prednjačila u podršci birača progresivnim idejama i pokretima.

Tko sve financira Vox?

Portal Open Democracy nedavno je objavio istraživanje koje također pokazuje da su Vox, preko organizacije za političke kampanje CitizenGo, financirali pripadnici američke desnice, ali i razni svjetski oligarsi od Meksika do Rusije. Još je, međutim, zanimljivije otkriće američkog magazina Foreign Policy u kojemu se tvrdi da je jedan od glavnih donatora Voxa – otvoreno islamofobne stranke – Iransko nacionalno vijeće otpora (NCRI) povezano s najpoznatijom iranskom disidentskom organizacijom MEK, koja ideološki kombinira socijalizam i islamizam. MEK je 2009. skinut s liste terorističkih organizacija EU-a, ponajviše zahvaljujući angažmanu Španjolca Aleja Vidal-Quadrasa Roce, bivšeg potpredsjednika Evropskog parlamenta koji je 2013. bio jedan od osnivača Voxa. NCRI je s oko milijun eura financirao Vox uoči evropskih izbora 2014., a bivši pripadnik MEK-a Masud Kodabaneh Foreign Policyju je rekao da i iranske disidente i Vox financiraju Saudijska Arabija i druge zaljevske monarhije.

Kodabaneh tvrdi da su Saudijci 2016. u blizini Tirane osnovali kamp za djelovanje MEK-a i da se zaljevski režimi koji su u rivalskom odnosu s Iranom sve više približavaju antiislamskim strankama u Evropi kako bi ojačali front protiv iranske vlade, ali i vlastitih opozicija. Gurajući putem ekstremno desnih stranaka tezu da politička korektnost evropskog establišmenta omogućava bujanje islamističkog radikalizma, zaljevski režimi, tvrde FP-ovi analitičari, nalaze saveznike u borbi protiv vlastitih protivnika. Suradnja s evropskom desnicom naročito je ojačala otkad saudijski režim sve više gubi podršku zapada zbog rata u Jemenu i unutarnje represije koja je lani kulminirala ubojstvom saudijskog opozicijskog novinara Džamala Kašogija.

1/3