Prizor prvi: razgovaram, prije nekih pola godine, sa 96-godišnjom Zagrepčankom. Mentalno potpuno svježa, lucidna, visokim godinama usprkos. Čita i prati televizijske programe, osim na hrvatskom jeziku, na još tri do četiri indoevropska jezika. Iza nje su iskustva ustaških logora, partizana i uspješne odgojno-znanstvene karijere u njezinoj struci u vrijeme nekadašnje jugoslavenske federacije. I kaže mi: ‘Sve sam zabrinutija. Gledam što se zbiva oko mene i imam osjećaj kao da smo se vratili u godinu 1938.’

Prizor drugi: francuski predsjednik Emmanuel Macron u velikom intervjuu konstatira: ‘Zapanjilo me kada sam ustanovio u koliko je elemenata današnja situacija slična onoj iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Ne smijemo to dopustiti.’ Francuski je šef države otprilike upola mlađi od moje zagrebačke sugovornice. Ono što je ona kao neposredni svjedok i sudionik događaja spoznala na osnovu svojih životnih iskustava, projicirajući ih na današnjicu, Macron je zaključio hladno uspoređujući činjenice koje su za njega samo povijesni podaci. Došli su do istog zaključka.

Prizor treći: pregledavam pristigle poruke na računalu. Moj generacijski vršnjak, dakle dijete Drugoga svjetskog rata, piše u vezi s ovdašnjim aktualnostima, ali i širim svjetskim kontekstom: ‘To vodi u nacizam koji će, kao i uvijek, na kraju propasti, ali će prije toga proliti more krvi.’ I druga poruka od dobre prijateljice, upola mlađe od mene, trenutno zaposlene u inozemstvu: ‘Bojim se da više nema razmišljanja. Nepovratno smo propali.’

Tri prizora, četiri zaključka, a sve povezano s onime što nas okružuje, s onime čemu svjedočimo iz dana u dan, sa sve prisutnijim rehabilitiranjem modela razmišljanja i vrednovanja stvari koji je imanentan fašizmu. I sa sve čvršćim pozicioniranjem takvoga razmišljanja na političkoj sceni, u institucijama društva što ih se smatra stupovima demokratskog poretka, na primjer u parlamentima. Odnedavno, od lokalnih izbora u Hessenu, nema nijedne njemačke pokrajine u kojoj u parlamentima nije zastupljena radikalno desna Alternativa za Njemačku. Na saveznoj razini ona je druga po snazi politička snaga u Njemačkoj. Građani joj se na ulicama (još) odupiru, i spontano i organizirano, ali etablirana politika na uspon desnice, kojoj koketiranje s fašističkim idejama nije strano, nema prikladnog odgovora. Sve se svodi na to da treba poštivati volju birača. O tome na kakvim se osnovama ta volja formira, o pravoj medijskoj buri dezinformacija i laži fokusiranih na stvaranje straha od drugih i drugačijih (sada su to izbjeglice s Bliskog i Srednjeg istoka i iz Afrike, nekada su to bili i, nažalost, ponovno postaju, Židovi), o tome – ni riječi. A ne treba biti veliki stručnjak za povijest da bi se znalo kako je i Hitler izabran na slobodnim izborima i kako je svoj izborni uspjeh zloupotrijebio za uspostavljanje samovlade, svoje i svoje stranke, i za ukidanje upravo one demokracije što mu je omogućila uspon do vrha države. I ne treba biti povjesničar da bi se znalo kako se današnja Njemačka (ali tek današnja) striktno odupire relativizaciji zločinačkog karaktera nacionalsocijalističkog režima, isticanju nacističkih simbola ili pjevanju na javnim mjestima (o radiju i televiziji da se i ne govori) pjesama iz razdoblja Trećega Reicha. No kada se to zna, treba znati još nešto, da su naime i Njemačka i (još) kancelarka Angela Merkel, spretna političarka, ali ne i velika državnica, upali u opasnu zamku. Tolerirali su i toleriraju, a za volju proklamiranog antikomunizma, oživljavanje prakse tipične za fašizam, u nekadašnjim socijalističkim zemljama, satelitima Sovjetskog Saveza. Pritom naivno i kratkovidno misle da je virus fašizma u globaliziranom svijetu moguće zadržati u nekoliko država, da ga je moguće staviti u karantenu tranzicijskih zemalja.

Nije! Ako to još nisu shvatili, uskoro bi im moralo postati jasno pa bi razumjeli ono što je Macronu jasno već i danas. No pitanje je hoće li uopće shvatiti ili će odabrati put skretanja političkog centra prema sve radikaliziranijoj desnici, u bolesnom lovu na glasove birača, ne birajući sredstva i podliježući jeftinim i niskim nagonima ‘proizvodnje neprijatelja’ kako bi se našlo opravdanje za bilo koji promašaj i njegove posljedice (jer ‘oni su krivi’), a onda za nacionalnu homogenizaciju, ali i militarizaciju društva. Očuvanje ‘naših tradicijskih vrijednosti’, ‘naše kulture’ i ‘naše civilizacije’ želi se ostvariti pretvaranjem Evrope u tvrđavu, zapravo u sklop država-nacionalnih geta i slanjem najprije policije, a potom i vojske na granice te zamišljene utvrde. A kako će stvari izgledati unutar njezinih zidina već i sada je kristalno jasno na primjerima Poljske, Mađarske, Slovačke, Češke, ne zaboravimo ni Hrvatsku, ali ni Italiju ni Austriju (otkako je desnica došla na vlast). No jasno je to i na primjeru nedvojbeno (još) demokratske Danske, gdje je u parlamentarnu proceduru poslan prijedlog zakona kojim se prijeti zatvorom i do 12 godina (!) svakome tko se usudi javno (pa i na društvenim mrežama) zastupati stanovište da antiruske sankcije štete danskom gospodarstvu, da je projekt rusko-njemačkog plinovoda Sjeverni tok 2 koristan, odnosno svakome tko bi ‘loše govorio’ o Atlantskom paktu. Sve takve, u najboljoj tradiciji makartizma, svrstava se u ruske agente i protagoniste propagandnog rata što ga zla Rusija na čelu sa zlim Putinom vodi protiv demokratskog svijeta. I svima njima žele se zatvoriti usta – savršeno demokratski, posezanjem za instrumentom poznatim upravo iz notorno antidemokratskih poredaka.

No evropski hod prema desnici ne bi bio moguć bez pobjedničkog divljanja (prikladnije riječi nema) predsjednika SAD-a i krajnje desnice u Americi koja ga je (ona, ta desnica, a ne Putinova Rusija) izbacila na površinu. Donald Trump činio se sa svojim vanjskopolitičkim programom u nekoliko mjeseci predizborne kampanje prihvatljivom alternativom ratobornoj Hillary Clinton. U nepune dvije godine pretvorio se u savršenu negaciju sebe iz tog razdoblja i u šampiona i ključnog nositelja sasvim drugačije politike, kako na američkoj tako i na svjetskoj političkoj sceni. Ona se ogleda u paroli ‘Amerika prva’ (pri čemu legendarni, nekada CNN-ov, Larry King otvoreno kaže da je to ekvivalent nacističke parole ‘Njemačka iznad svega’), u podizanju zida na granici s Meksikom, u slanju 15.000 vojnika na tu granicu da spriječe ulazak tisuća nevoljnika iz Južne Amerike koji traže spas od bijede, u neskrivenom hvalisanju upravljanjem poslovima drugih (‘Južna Koreja ne radi ništa bez našeg pristanka’) i u ne manje otvorenom, ali iznimno opasnom konfrontiranju (političkom, gospodarskom, a sve više i vojnom) kako s Rusijom tako i s Kinom (Iran ostavimo za sada po strani). Zveckanje oružjem, balansiranje na opasnom rubu otvorenog rasizma, izjednačavanje zadrtog nacionalizma s patriotizmom, politika zatvaranja i ograđivanja, uz istodobno najotvorenije miješanje u unutarnje poslove drugih država, nose u sebi potencijal trećega svjetskog rata. Na tu se konstataciju sve češće može naići, baš kao što se sve češće čuju (nažalost, ne s razine vlada) upozorenja na proces fašizacije, na opasnosti što ga on nosi i na potrebu odlučnog otpora (‘To ne smijemo dozvoliti’, rekao je francuski predsjednik izbjegavajući, doduše, izraze ‘fašizam’ i ‘antifašizam’).

Današnja Hrvatska, takva kakva jest, sve više ksenofobna, jedva prikriveno netolerantna i na nacionalnoj i na vjerskoj osnovi, otvorena za fašizaciju (koju je njezin drugi predsjednik tek nakratko uspio prekinuti i odgoditi), sve bliža vjerskoj i sve udaljenija od sekularne države (mada je takvom proglašava njezin Ustav), ni ta i takva Hrvatska ne bi bila moguća da nema šireg evropskog i svjetskog okruženja. Treba li dakle biti zabrinut? Treba. Treba li to zaustaviti? Treba. Hoće li nacifašizam prije neminovne propasti proliti more krvi? Nedvojbeno hoće. Jesmo li zaista (već) propali? Nismo, ali da smo – i Hrvatska i svijet u kojemu živi – na skliskome putu prema propasti, to objektivni promatrač ne može poreći. Kao ni to da je stanje sve sličnije onome iz tridesetih godina 20. stoljeća. Alarm!