Kada je prošle subote nakon 12 dana pregovaranja završen samit o klimi u Parizu, čelnici gotovo 195 država svijeta oduševljeno su ustali i sami sebe nagradili gromoglasnim pljeskom. Oni najvažniji izredali su se za govornicom kako bi pohvalili vlastita postignuća, a glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon rekao je da je ovo prvi put u povijesti da svijet ima ‘istinski univerzalni dogovor o klimatskim promjenama, jednom od krucijalnih problema na Zemlji’. Rekao je također i da, ako ovaj plan propadne, ni oni, a ni svi mi ostali, ‘nemamo plan B’.

Ne može se reći da političari za slavlje nisu imali nikakvog razloga, jer ovo su bili prvi pregovori o klimi na kojima su na predloženo pristali i najveći zagađivači, poput Amerike i Kine, prvi put da su se i razvijene i zemlje u razvoju složile da emisije štetnih plinova treba smanjiti i da žrtvama klimatskih promjena financijski treba pomoći da se na te promjene ‘prilagode’ i da svoj razvoj grade na obnovljivim energijama, preskačući fazu ekonomije temeljene na fosilnim gorivima. No ono što je dogovoreno ipak nije ni toliko ambiciozno ni zakonski obavezujuće da bi ikoga uvjerilo da će ono na što znanstvenici upozoravaju zaista biti i učinjeno, naime da će se emisije štetnih plinova smanjiti na pola kako bi se zagrijavanje zemljine atmosfere zaustavilo na maksimalnih dva stupnja iznad razine prije industrijske revolucije i time izbjegle nepovratne katastrofalne posljedice kao što su rast razine mora, velike suše i poplave, razorne oluje i nedostatak vode i hrane.

James Hansen, jedan od utemeljitelja moderne znanosti o klimi, sporazum u Parizu nazvao je ‘prevarom’, nakupinom bezvrijednih obećanja bez prave akcije, te ustvrdio da bi trebalo uvesti svojevrstan porez na izgaranje fosilnih goriva

Države su se usuglasile da će nastojati ograničiti porast temperature na 1,5 stupnjeva, čime su htjele udovoljiti snažno zastupljenim i vrlo angažiranim predstavnicima otočkih država. No taj je cilj praktički neostvariv, ne samo zato što je temperatura već porasla za jedan stupanj, već i zato što je ispuštanje štetnih plinova drastično trebalo smanjiti već jučer, a ne 2020. godine, kada sporazum iz Pariza tek stupa na snagu. Drugim riječima, čak i ako svaka država ispuni sva obećanja, zagrijavanje Zemlje premašit će kritičnih dva stupnja.

Što se tiče tih obećanja, klimatski sporazum odvijao se na način da su države uoči samita sastavile svoje planove za smanjenje emisija, pa je tako SAD predložio smanjenje od 28 posto ispod razine iz 2005. tijekom idućih deset godina. Kina se obavezala da će ispuštati 65 posto manje po svakoj jedinici BDP-a, također u odnosu na razinu iz 2005. godine. Ta su obećanja nazvana Planirani nacionalni doprinosi (INDC) i ona su na samitu prihvaćena u integralnom obliku, ali bez ikakvih mehanizama za njihovu realizaciju, bez obaveze da se ispune i bez sankcija u slučaju neispunjavanja. Jedino što je obavezno je to da će se države sastajati svakih pet godina, počevši od 2020., kako bi izvijestile koje su mjere donijele, a svakih pet godina, počevši od 2023., da javno izvijeste i što su od mjera realizirale. Pritom će se taj napredak vrednovati prema novom, zajedničkom knjigovodstvenom sustavu. Planovi su dakle dobrovoljni, a nadzor i izvještavanje obavezni, a to bi, vjeruju optimisti, trebalo funkcionirati tako što će neposlušne zemlje biti javno posramljene i time pritisnute da se više potrude.

Slično kao i mjere za smanjenje emisija štetnih plinova, zakonski obavezujuća nije ni odluka da se s ukupno sto milijardi dolara pomogne ugroženim zemljama. Ta se odluka spominje tek u preambuli sporazuma i ona je također dobrovoljna, a cijeli ovaj hibridni – pola dobrovoljni a pola obavezni – sporazum dizajniran je specijalno za potrebe američke vlade, odnosno predsjednika Baracka Obame koji je želio izbjeći zakonski formulirane odluke jer bi mu ih Kongres u kojemu dominiraju republikanci sasvim sigurno odbio.

Uspjeh pregovora u Parizu općenito se uvelike pripisuje američkom predsjedniku, koji je u svom drugom mandatu upravo klimatske promjene postavio kao jedan od prioriteta. Budući da je istovremeno u Kini zagađenje zraka doseglo toliku razinu da je zaprijetilo urbanim nemirima, američki i kineski diplomati započeli su seriju pregovora koji su na koncu rezultirali sporazumom u Parizu, jer su se dva najveća svjetska zagađivača prvi put našla na istoj strani s većinom drugih zemalja zainteresiranih za zaustavljanje klimatskih promjena.

James Hansen, bivši znanstvenik u NASA-i i jedan od utemeljitelja moderne znanosti o klimi, sporazum u Parizu nazvao je ‘prevarom’, nakupinom bezvrijednih obećanja bez prave akcije, te ustvrdio da bi trebalo uvesti svojevrstan porez na izgaranje fosilnih goriva kako bi ta goriva postala toliko skupa da ona iz obnovljivih izvora konačno postanu privlačnija. Stav da će spas doći od strane poslovne zajednice iskazali su na samitu i sami svjetski vođe, apelirajući na biznismene da se bace na razvoj novih tehnologija i usluga, a jedan od stotina predstavnika poslovne zajednice prisutnih na samitu, američki milijarder i filantrop Tom Steyer, rekao je da je već sada očigledno da će kompanije koje budu ulagale u obnovljive energije ‘postati giganti’, dok će one koje to ne budu činile ‘nestati’. Štoviše, Ban Ki-moon je uoči samita objavio da se u projekt ‘spašavanja’ klime već uključilo tisuću najvećih svjetskih multinacionalnih korporacija, što se smatra revolucionarnim postignućem.

Znanstvenik Hansen također je pohvalio kineske političke vođe kao ‘racionalne’ jer ne negiraju klimatske promjene i imaju motivaciju za djelovanje. Budući da cijeli sporazum općenito ovisi o dobroj volji garnitura koje će u vrijeme njegova provođenja biti na vlasti, on uvelike ovisi o ishodu američkih predsjedničkih izbora krajem iduće godine. A situacija je takva da su republikanci ostali svojevrsna ugrožena vrsta, jedina skupina ljudi koja još uvijek negira klimatske promjene. Svi njihovi kandidati redom su obećali poništiti sve Obamine klimatske politike, a republikanski vođa u Senatu Mitch McConnell poručio je ‘međunarodnim partnerima’ da ne moraju otvarati šampanjac jer je dogovor neostvariv i Kongres će ga sasvim sigurno odbaciti.