Na samom početku godine u Beču je pod okriljem Europske unije započela nova runda pregovora zapadnih sila s Iranom oko mogućeg novog nuklearnog sporazuma. Eventualni sporazum trebao bi, slično Zajedničkom sveobuhvatnom akcijskom planu (JCPOA) iz 2015. rezultirati nadzorom iranskog nuklearnog programa i sprečavanjem te zemlje da proizvede atomsko oružje. Teheran bi u zamjenu dobio ublažavanje ili ukidanje sankcija koje nanose tešku štetu privredi te zemlje s 85 milijuna stanovnika.
Prema prvim izvještajima, iako se kao rok za postizanje dogovora spominju kraj siječnja ili početak veljače, zapadni diplomati nisu pretjerano optimistični – sumnjaju da Iran zapravo i nije pretjerano zainteresiran za sporazum, već da samo oteže dok u stvarnosti napreduje s nuklearnim programom. Tom dojmu pripomaže činjenica da Iran od lipnja vodi novi predsjednik Ebrahim Raisi, poznat kao tvrdolinijaš. Raisi je ustvrdio da se Iran neće ni na koji način napraviti ustupke oko vlastitih nacionalnih interesa, no istovremeno je poručio da je njegova zemlja iskreno zainteresirana za pregovore. Za to ima dobre razloge, naime, zemlja se nalazi u ozbiljnoj ekonomskoj krizi uslijed zapadnih restrikcija na izvoz nafte, zbog kojih je prema nekim izračunima iranski proračun umanjen za približno pedeset posto, a ukupni BDP se od 2017. do kraja 2020. smanjio za približno 17 posto.
Raisi je nedavno predstavio proračun za 2021. koji polazi od pretpostavke da sankcije neće biti uklonjene i istovremeno predviđa ekonomski rast od osam posto. Velik broj iranskih ekonomista, pak, smatra da će bez ukidanja sankcija biti nemoguće zadržati opsežne subvencije stanovništvu koje obuhvaćaju niz proizvoda, od benzina preko električne energije do hrane: prema izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda iz 2019., primjerice, na subvencije za energiju odlazilo je više od 100 milijardi dolara ili oko četvrtine nacionalnog BDP-a.
Istovremeno, i sami Iranci imaju znatnih razloga za skepsu: naime, Donald Trump je 2018. unilateralno napustio JCPOA te time uvelike naškodio kredibilitetu zapada. Ne čudi da Teheran sada od Washingtona zahtijeva legalne garancije da neće ponovno napustiti sporazum, sve ako i bude postignut. Međutim, vrlo je upitno hoće li Joe Biden, s obzirom na duboko podijeljeni Kongres, biti u stanju pružiti takve garancije. U Beču iranski i američki predstavnici čak i ne pregovaraju izravno, nego dužnosnik EU-a Enrique Mora prenosi potencijalne kompromisne prijedloge od posebnog američkog izaslanika Roberta Malleya do glavnog iranskog pregovarača Alija Bagerija Kana i natrag.
U vrijeme sklapanja JCPOA-a procjenjivalo se da bi Iranu trebalo oko godine dana da proizvede fisijskog materijala dovoljno za proizvodnju nuklearnog oružja – Teheran je prema sporazumu smio obogaćivati uran svega do 3,67 posto. Međutim, otkako je Trump napustio sporazum, iranska postrojenja obogaćivala su uran do razine od 60 posto. Trenutno se procjenjuje da Teheran od proizvodnje nuklearnog oružja više ne dijele mjeseci, nego tjedni.
Ne čudi da pregovore u Beču s velikom pažnjom prate u Izraelu. Iako se zemlja dugo vremena žestoko protivila ikakvom sporazumu s Teheranom, proteklih dana su i ministar vanjskih poslova Yair Lapid i premijer Naftali Bennet dali naslutiti da će do sporazuma možda ipak doći. Tel Aviv je mnogo puta dao do znanja da u suprotnom zadržava pravo na vojnu operaciju, odnosno napad na iranska postrojenja u Natanzu kako bi pokušao spriječiti da Iran postane nova nuklearna sila.
To, pak, ne bi značilo samo novi sukob s iranskim saveznikom Hezbolahom, čije su baze u susjednom Libanonu. Načelnik glavnog štaba iranske vojske Mohamed Bageri u prosincu je izjavio da će izraelska nuklearna postrojenja u Dimoni biti "prvorazredni cilj" izbije li između dvije zemlje rat. Naredni tjedni mogli bi biti ključni za budućnost Bliskog istoka, a propast bečkih pregovora mogao bi imati katastrofalne posljedice. Toga su svjesni i u Tel Avivu, i u Washingtonu, i u Teheranu, pa se treba nadati da će najcrnji scenarij biti izbjegnut.
