>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Vrlo usmjereno obrazovanje

Dok su socijalistički totalitarni mlakonje godinama tolerirali masovno vječno studiranje i stjecanje znanja zbog znanja samoga, bez da su ispitali koristi i štete od te investicije, mi to, odlučni na putu tržišne slobode, više nećemo tolerirati!

Na agilno vođenom Riječkom sveučilištu održana je tribina pod naslovom ‘Reforme obrazovnog sustava u RH: Izazovi tržišta rada’. I nema tu na prvi pogled ništa posebno novog. Ideologem permanentne reforme, koji sada paše svuda, kako onaj permanentne revolucije nikad i nigdje nije pasao, združen je s još jednim erotskim vapajem za zadovoljenjem ‘tržišta rada’ koje je nama, naravno, jako izazovno.

No u izlaganjima su izašli na vidjelo i ovakvi podaci: čak 78 posto učenika strukovnih škola u nas polaže državnu maturu i time stječe priliku nastaviti školovanje. U nas je niska stopa zapošljavanja srednjoškolaca (47 posto), dok je u EU-u ona 70 posto. U tome sličimo na Italiju i Grčku, dakle još neke zemlje ‘strukturno neprilagođene’ novim odnosima na tržištu rada. Sve to mladima sugerira da nastave školovanje, pa iz tog razloga imamo 75 posto osoba koje su suviše kvalificirane za posao koji obavljaju! Do svih ovih spoznaja došla je analitičarka obrazovnih politika Nadia Bonifačić, ali ne sama, već predstavljajući novi Pregled obrazovanja i osposobljavanja za 2015. godinu. I to nije sve. Za razliku od ostalih zemalja EU-a, koje bilježe trend smanjenja broja studenata na diplomskim studijima, kod nas je obrnuto: svi žele na diplomski studij! Naime, hrvatska je u vrhu zemalja Unije u kojima tako velik broj osoba nastavlja obrazovanje na diplomskoj razini.

Kad su htjeli kritizirati prvu reformu usmjerenog obrazovanja u nas, onu djelomično provedenu krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina, neki od kritičara zamjerali su trendu omasovljenja obrazovanja da kvantitetom ruši kvalitetu. Sad u nas svaka šuša hoće da studira. Ali nije njoj toliko do studiranja, koliko do povlastica koje za sobom povlači studentski status. Od besplatnog smještaja u studentskim domovima, preko prava na prehranu i javni prijevoz, pa sve do mogućnosti rada preko studentskog servisa. Tako su fakulteti, argumentiralo se nekad, postali stacionarima potencijalnih, a neiskorištenih omladinskih društvenih energija, koje ni ‘socijalističko tržište rada’ u zadnjoj etapi Jugoslavije nije trebalo u apsolutno raspoloživim količinama. Na kraju, ali ne najmanje važno, društvo je navodno olakim dijeljenjem studentskog statusa od samoga sebe prikrivalo razmjere strukturne nezaposlenosti mladih.

Pa ako je tako bilo u za tržište neprilagodivom socijalizmu, koji je i zato morao propasti, kako je onda s time danas? Zanemarimo li inače nezanemarive činjenice da nije isto obrazovati se za koncept slobodnog udruženog rada, ma koliko on polovično ili nikako (za)živio nekad, i današnji koncept ‘tržišta rada’, o čijem životu će se tek izricati povijesne istine, očito je da neki problemi ne da nisu riješeni, naprotiv, oni su enormno porasli. Slijedimo li po svemu naopaku logiku još od nekad, a danas pogotovo očitu, da prevelika želja za obrazovanjem smeta ostvarenju privrednih planova zemlje (kojih sada, doduše, ni nema, ali se duh slobodne ruke tržišta svojim željama ipak unaprijed oglašava izabranim pojedincima koji ga istražuju), vidimo da je ono što se promijenilo otvoreno represivna priroda nove, ‘liberalne’ društvene organiziranosti. Koja će te naopake trendove navodno napokon dovesti u red. Jer dok su socijalistički totalitarni mlakonje godinama tolerirali masovno vječno studiranje i stjecanje znanja zbog znanja samoga, bez da su ispitali koristi i štete od te investicije, mi to, odlučni na putu tržišne slobode, više nećemo tolerirati! Cinik bi dodao: pa zar bi se oblikovala ova klasa nove lumpenburžoazije da joj socijalizam nije priuštio toliku dokolicu u kojoj su imali vremena raditi mu o glavi? A što mi današnjim generacijama, s obzirom na društveni sistem u kojem sada žive, pa i pomoću sustava obrazovanja, nećemo dopustiti!

Istina je da još uvijek, složile su se na spomenutom skupu dekanica Visoke poslovne škole PAR Gordana Nikolić i predsjednica Studentskog zbora Pravnog fakulteta Mia Mihelčić, hrvatski poslodavci vole zapošljavati magistre i specijaliste pojedinih struka u mjeri koja je nadevropska (81 umjesto 35 posto, kao u EU-u). Autori Pregleda ovakve pokazatelje tumače činjenicom da tržište rada još uvijek ne prepoznaje prvostupnike. Ali bude, u to ne sumnjamo. Jer igra je namještena. U njoj je moguće da je nekadašnja svrha sveg spoznavanja, pa onda i obrazovnog, a to su recimo istina i krepost, danas ne samo maknuta iz agende obrazovnih ustanova, već da je na neki način i zabranjena. Na djelu je, kako znaju i oni koji nisu filozofi, popriličan Denkverbot, zabrana mišljenja. Iz čega onda brzo slijedi i Politikverbot, zabrana politiziranja unutar nekad obrazovnog, a sada sve više još jednog business as usual polja.

U njemu je onda sasvim moguće da vlasnik, bez obzira na to bila to država ili privatnik, sada kalkulira odnosima cijene i kvalitete svojih ‘obrazovnih usluga’. A kad tako već kalkuliraju nastavnici i naročito vodstva obrazovnih institucija, kako se onda čuditi tome da po istoj logici ‘slobodnog tržišta’ moraju reagirati i poslodavci? Koji su, vidimo, dijelom i konzervativniji i bez želje za usrećivanjem reformama koje im obrazovne institucije, u vidu svojih ‘novokomponiranih’ kadrova, već nude. Kako to izgleda s druge strane ‘tržišta rada’, one samih radnika, rijetko možemo vidjeti ili čitati u medijima, koji u pravilu drže stranu poslodavaca. Evo samo jednog primjera koji je u svome istraživanju prekarizacije učiteljskog poziva uočila slovenska sociologinja Tanja Rener: među postdiplomskim studenticama sociologije uvijek postoje neke koje zahtijevaju da njihov studij ostane prikriven (npr. tako da se javno ne objavljuje tema njihova magisterija, odnosno doktorata). Razlog je jednostavan. One rade u školama kao nastavnice na određeno. Vidi li ravnatelj da se i dalje školuju, to će smanjiti njihove izglede za produženje i ovakve zaposlenosti.

Živimo dakle u društvu turbo-postvarenog usmjerenog obrazovanja koje si tepa da je društvo znanja, informacijsko društvo itd. i sl., a prije mu odgovaraju suprotni atributi društva sve masovnijeg neznanja i neinformiranosti. Jer kako piše Konrad Paul Liessmann u svojoj i u nas prevedenoj studiji ‘Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja’, ‘znanje se ne može konzumirati, obrazovna mjesta ne mogu biti uslužna poduzeća, a prilagodba znanja ne može ludički uslijediti jer to bez pomoći mišljenja jednostavno ne polazi za rukom. Iz tog se razloga znanjem ne može menadžerski upravljati’.

Pa kad je već tako, kao da govore nehotice skupovi poput gore opisanog, uštedimo onda i na tim investicijama u obrazovanje kao samosvrhu. Time ćemo jednim udarcem ubiti dvije muhe: uništit ćemo znanje kao mogućnost davanja odgovora na pitanje što je nešto i zašto je to što jest. I još će nam ostati novca, koji možemo preusmjeriti u proces dalje financijalizacije društva. Na djelu je dakle obrazovanje usmjereno toliko da se moramo zapitati radi li se tu i dalje uopće o obrazovanju ili o nečem drugom. Spram današnje zamućene situacije bili su svojedobni Šuvarovi ideologemi oko reforme školstva barem pokušaj da se napijemo i bistre vode s marksističkog izvora.

1/1