Prvi afrički dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Wole Soyinka, najzvučnije književno ime 24. pulskog festivala Sa(n)jam knjige u Istri, u intervjuu za Novosti komentira najokrutnije oblike fundamentalizma. ‘Dokle god postoje anomalije u društvu, ne možemo imati duševni mir da se posvetimo onome što zapravo vidimo kao svoj primarni interes, a za mene je to književno stvaranje i, zapravo, stvaranje u svim oblicima. Stoga, čovjek je kontradikcija, splet kontradikcija – s jedne strane, da, želim baš taj mir kako bih pisao, povezivao se, podučavao, družio se s kreativnim ljudima. S druge strane, ovo što se događa jako me uznemiruje i želim poduzeti izravne korake’, kazao je. Ovaj pisac, dramatičar, esejist i izniman politički aktivist iz Nigerije je došao u Pulu kako bi predstavio svoj roman ‘Vrijeme rasapa’ (Season of Anomy) u izdanju Sandorfa, koji je napisao davne 1974. godine.
Odrastao sam u Ibadanu gdje sam vidio politički aktivizam, tada najvećim dijelom među ženama, kad su se one suprotstavile svemoćnom monarhu Abeokute i svrgnule ga s prijestolja. Ja sam bio dijete, no bio sam dovoljno star da služim kao kurir u ženskom pokretu
Wole Soyinka rođen je 1934. u kršćanskoj obitelji: njegov otac bio je anglikanski svećenik, a majka aktivistkinja ženskog pokreta. Cijeli svoj književni opus i političku borbu posvetio je svojoj rodnoj zemlji, u koju se vratio nakon školovanja u Europi. Zbog protivljenja ratu u Biafri, u jugoistočnom dijelu Nigerije, koji je od 1967. do 1970. odnio nekoliko miliona civilnih žrtava, Soyinka je dvije godine proveo u samici: da bi sačuvao razum, kaže, počeo je pisati roman ‘Vrijeme rasapa’, koji je 44 godine kasnije preveden na hrvatski jezik. Devedesetih godina prošlog vijeka diktator Sani Abacha osudio ga je na smrt, ali je Soyinka to suđenje srećom izbjegao i otišao u egzil, no njegov prijatelj i pisac Ken Saro-Wiwa obješen je zbog protivljenja vlastima i zapadnim naftnim kompanijama. Sve do početka 2000-ih bilo mu je onemogućeno slobodno djelovanje, a njegova djela većinom su bila zabranjena.
Nafta nas je upropastila
Tvrdite da bi Nigerija i bez nafte bila visokorazvijena zemlja. Je li to opasna tvrdnja u Nigeriji danas ili je to bila u prošlosti?
Riječ koja se danas vrlo često u Nigeriji koristi za naftu jest doom – propast. Prije je to bio naftni bum, zbog otkrića nafte, a to nas je upropastilo. Prije nego što je došla nafta, Nigerija je živjela od malih industrija, poljoprivrede – posebno je izvozila hranu. Imala je dovoljno hrane da prehrani stanovništvo. A onda je došla nafta i sve druge industrije su puštene da propadnu. I sada, sa stalnim promjenama cijene nafte, Nigerija shvaća da je napravila očitu pogrešku: ne smiju se gasiti postojeće industrije zato što možeš iskopati bogatstvo iz zemlje. Danas imamo krivi smjer razvoja, kretanje natrag ka prethodnom stanju. Znate, kad sam bio dijete, jeli smo rižu, a onda smo počeli uvoziti tone i tone riže iz Tajlanda i Kine. Čak smo uvozili i palmino ulje, koje je dotad bilo velik izvor prihoda.
Tko je najviše utjecao na vaš politički aktivizam i borbu za pravednije društvo?
To je dobro pitanje. Odrastao sam u Ibadanu gdje sam vidio politički aktivizam, tada najvećim dijelom među ženama, kad su se one suprotstavile alakeu Abeokute, svemoćnom monarhu Abeokute, kojega su podržavale tadašnje kolonijalne sile, i svrgnule ga s prijestolja. Ja sam bio dijete, no bio sam dovoljno star da služim kao kurir u ženskom pokretu. Odrastao sam u periodu nacionalne svijesti, slušao sam suradnike svoga oca koji su raspravljali o britanskom kolonijalizmu, silama Osovine i fašizmu u Europi. Nisam razumio većinu toga, no razumio sam dovoljno kako bih znao da se krize ponekad dogode u danu, da ono što se čini mirnom političkom atmosferom nije nužno zaista takvo i da uzavrele političke sile ispod površine mogu provaliti na otvoreno. Kad pitate tko je na mene utjecao, bilo je to okruženje, situacija u kojoj sam se našao i, na svoju sreću ili nesreću, bio sam jako dobar u prisluškivanju starijih.
Kršćanstvo i ja smo se razišli. Oduvijek sam više naginjao tradicionalnoj vjeri jer za mene ona nosi više značenja i manje je monolitna. Božanstva Jorube imaju više odgovornosti pred smrtnicima nego, recimo to tako, rigidni monoteistički koncept Boga ili Alaha
Kakva su zakonska prava žena u današnjoj Nigeriji?
Što se tiče zakonskih prava, ona su propisana i čvrsta, no određeni atavizmi i dalje imaju udjela, kao što znate. U određenim područjima situacija je toliko primitivna, čak i za tradicionalno društvo: mnogi ljudi misle da u tradicionalnim društvima žene nemaju nikakva prava, no ovisi o kojem dijelu Afrike govorite. Na primjer, u narodu Joruba ženska prava su vrlo snažna. Baš prije nego što sam došao ovdje susreo sam se s delegacijom iz jedne banke koja je došla vidjeti kulturni centar koji pokušavamo osnovati. Dvije trećine njih, uključujući vođu, bile su žene. Imamo žene ministrice, žene vođe i ako se vratimo u vrijeme odmah prije i nakon dobivanja neovisnosti, imamo žene koje su bile u zatvoru nekoliko puta, boreći se s ljudima zbog situacije na sjeveru. Dakle, zakonska prava su tu, ali, naravno, postoje dijelovi koji ustrajavaju na držanju žena u podređenom položaju. Imali smo slučaj kad je otac udao maloljetnu djevojčicu za nekog svog prijatelja, a ona je pobjegla natrag u očevu kuću. Njen je otac uzeo mačetu i odrezao joj nogu jer je bježala. Rekao je da ga je osramotila. Nakon što joj je noga zacijelila, odveli su je natrag mužu. S jednom nogom opet je pobjegla i odrezali su joj i drugu. To je zloglasan slučaj, nije, znate, uobičajen, no naveo sam ga da vam pokažem da u društvu imate ljude koji jednostavno odrastaju u određenoj uskoj enklavi koja je potpuna suprotnost društvu koje je neposredno okružuje. A sada dolaze predsjednički izbori i imamo dvije kandidatkinje za predsjednicu.
Nadamo se da pitanje nije intimno: zašto ste se odrekli kršćanstva?
Nisam ga se odrekao, samo smo se razišli. Za mene određena kršćanska ili islamska vjerovanja nisu u kontradikciji s tradicionalnom vjerom, a njoj sam oduvijek više naginjao jer za mene ona nosi više značenja i jer je opuštenija i manje monolitna. Božanstva Jorube imaju više odgovornosti pred smrtnicima nego, recimo to tako, rigidni monoteistički koncept Boga ili Alaha i slično. Nalazim u sebi jak element duhovnog.
Ništa bez Nigerije
Kad je Donald Trump osvojio predsjedničke izbore u Americi, poderali ste svoju zelenu kartu. Jeste li bili iznenađeni njegovom pobjedom?
Nisam bio iznenađen. U početku je on bio šala, no vidio sam razvoj ekstremno desne, rasističke strane Amerike i vidio sam kako je Trumpova retorika – ksenofobna, rasistička retorika – koja je postajala sve gorom, privlačila sve više Amerikanaca. Stalno sam ponavljao svojim kolegama: ‘Ovaj čovjek će pobijediti.’ Vidio sam slična, no suprotna kretanja prije nego što je Obama postao predsjednik. Iz pozicije autsajdera, vidio sam mladu populaciju Amerike, liberalnu, obrazovanu, progresivnu, kako se svrstava uz njega, čak preobraća svoje roditelje. Neki od tih roditelja s kojima sam razgovarao govorili su: ‘Hajde, dajmo priliku ovom mladom čovjeku.’ Naučio sam osjećati američki puls, tako da sam vidio da se s Trumpom događa nešto u suprotnom smjeru. Pokušao sam se, na neki način, probiti kroz njihovu letargiju i samozadovoljstvo, pa sam ih upozoravao, ovaj čovjek mogao bi pobijediti, a ako on pobijedi, ja cijepam svoju zelenu kartu jer ne želim biti dio tog društva. Nije se radilo o tome da sam čekao njegovu pobjedu i onda rekao da odlazim, ne, nikako, nego sam se i ranije bio počeo udaljavati od američkog društva. Možda je lakše razumjeti ako objasnim da sam u mladim danima bio marginalni dio crnačkog pokreta. Nakon što sam otišao s fakulteta u Engleskoj i posjetio SAD, upoznao sam crne pisce, primjerice Ernieja McClintocka i druge, i njihov pokušaj da ponovno uspostave samostalni crnački identitet, kao dio pokreta izvana. Vidio sam što se događa početkom 1960-ih i 1970-ih, znate, pravi znoj i krv. Rekao sam da ne želim ostati dio ove zajednice ako Trump pobijedi. Kad je on pobijedio i kad sam se sljedeći put vratio u Nigeriju, prerezao sam zelenu kartu, otišao u veleposlanstvo – jer to morate i formalno učiniti, inače ste još uvijek u kompjuteru – i rekao: znate što se dogodilo, sada trebam običnu vizu za posjetitelje. Nije bilo nikakvog problema, bili su vrlo ljubazni, primili su me i dali mi vizu B1/B2, a ja sam potpisao obrazac kojim sam se odrekao svog prava boravka, i to je bilo sve, nije bilo ničega dramatičnog. Ustvari, bio sam začuđen što je to imalo toliko odjeka – bio je to osobni odgovor i, usput, nisam bio jedini.
Da li biste mogli živjeti bez svoje Nigerije? Odlazili ste i vraćali se više puta…
Mogao bih, ali osjećao bih se nepotpunim, Nigerija je postala dio mene i ja sam postao dio nje. Kad sam bio u drugom, prisilnom egzilu, odbijao sam prihvatiti da sam u egzilu, običavao sam reći da sam samo na političkom dopustu, što je bila terminološka dosjetka kojom sam se tješio. Čovjek osjeća sentimentalnu povezanost, mislim da je to pitanje osjećaja da je čovjek dio zemlje u kojoj je rođen – i ponekad se smijem sebi zbog te povezanosti. Jer kad sam bio u egzilu, bojao sam se da će me se dočepati diktator Sani Abacha koji je svoje ljude slao posvuda – čak je preuzeo i neke ambasade, zapravo ih je postavio kako bi se mogli izvršiti atentati na njegove navodne protivnike – i bio sam užasnut da će, ako se to desi vani, moji prijatelji i obitelj pokušati moje tijelo vratiti natrag. Toga sam se bojao više no ičega drugog jer, rekao sam, ne želim biti pokopan ondje ako je to čudovište još uvijek na vlasti. Ideja da on gazi po tlu ispod kojeg sam pokopan brinula me više od ičega drugog.
Dogodilo se da sam naletio, u Kingstonu na Jamajci, u okrugu Westmoreland, na naselje koje su osnovali odbjegli robovi. I ispalo je da su ti robovi koji su osnovali naselje bili iz mog grada, Abeokute. Naselje se zove Bekuta, što je iskrivljeni naziv od Abeokute. Odabrali su mjesto koje ih je podsjećalo na Abeokutu – ispod kamenja, a to je doslovno značenje imena ‘Abeokuta’. Otišao sam onamo kako bih dogovorio kupnju komada zemljišta tako da me, ako me ubiju u egzilu, ondje pokopaju. Dakle, čovjek je vrlo iracionalan u vezi s tim stvarima. Tako da je vaše pitanje mogu li živjeti bez Nigerije vrlo zanimljivo – izgleda da ne mogu ni umrijeti bez nje.
Ulomak iz romana ‘Vrijeme rasapa’
Počeli su nailaziti na masovne transporte bjegunaca. Bezizražajni pogledi, ispražnjeni od svake samosvijesti ispunjavali su te krajnje pretrpane kamione koji su se prolazeći mimo njih njihali u dvadeset suprotnih smjerova duž različitih osovina karoserije. Nekim čudom masa je ostala na okupu. Bilo je tu i osobnih automobila, koji su izgledali jednako izudarano kao i njihovi putnici. Nešto im je svima bilo zajedničko: pogled koji je odavao da su pomireni i spremni upravo na taj posljednji neočekivani udarac.
‘Mislim da se približavamo rijeci’, reče Zaccheus. ‘Da smo blizu mosta Labbe.’
Ofeyi zaustavi auto nedaleko uz cestu kod mosta, obriše ruke prljave od znoja i objavi da će se okupati. Činilo se dovoljno sigurnim. Na drugoj strani vidjeli su patrole. Nemarno su zaustavljali svaki kamion s izbjeglicama, pa im opet mahnuli da produže. Izgledali su kao da im je dosadno, da preziru sve oko sebe. S vremena na vrijeme jedan bi prošetao oko zaustavljenog vozila, nonšalantno pokazao stvar koja je privukla njegovu pohlepu. Televizor možda, ponekad nov novcat šivaći stroj. Vozač je znao što to znači. Nije se ni trudio pitati vlasnika. Brzo bi je iskrcao, izručio. Dijelom i zato da izravno promotri tu aktivnost vojnika, Ofeyi odšeta dalje uz rijeku, s namjerom da prepliva na drugu stranu.
Ali imao je i potrebu predahnuti pred formalnim ulazom na teritorij pakla. I nije bio nego formalan ulaz; teror se prelio na zabačena sela niže od mosta kako im se putem i preturobno razotkrilo. A kugu su u krvotoku srdačno dočekali neki koji s klanovima Prekorječja nisu dijelili ni zemlju ni ideale, ali su, u želji da ne zaostanu u predatorskoj igri, lovili žrtve dok su prolazile. No most Labbe označavao je granicu organiziranog krvoprolića. Nekoliko dana prije, most je za mnoge postao smrtonosna zamka. Krvnici su čekali na takvim logičnim točkama za bijeg i po volji birali žrtve.
Razmišljajući o tome Ofeyi je hodao dalje uz rijeku, prema pritoku čiji su se bijeli sprudovi intenzivno isticali u njegovim mislima još od putovanja otprije koju godinu. Stižući do njega prije nego što je očekivao pomno ga pregleda, onjuši zrak i zaviri u grmlje. Bilo je moguće da su gnjili ostaci putovali i ovim dijelom rijeke. Ipak, iza tog mosta bilo je i još izvjesnije da nijedna rječica nije ostala nezagađena, da nije bilo mlake u koju bi čovjek mogao baciti kamen a da njime ne raspukne nadutu kožu u raspadu. Čak ni bunara, jer u svojoj bezglavosti horde Kartela nisu prezale od toga da okaljaju potrebu živih za čistim izvorima. Ubijanje ili sakaćenje nije iziskivalo energiju, itekakva je trebala za pokapanje mrtvih. Bunari i kopnene vode kao da su bili bez dna. Kada bi hrpe na ulicama postale visoke, a strvinari se pokazali pretromim čistačima, prezasićeni kako se ni u svojim visinskim snovima u ovoj pretežnoj goleti nisu usudili nadati, došli bi kamioni, pokupili morbidne ostatke i praznili ih čak u cisterne.
Vlak koji je izbjeglice vodio u sigurnost zaustavio se na mostu, ispraznio jedan vagon pun trupala u kanjon ispod njega. Tek što su uklonili klinove tijela su samo ispala, skotrljala se prema tankoj vrpci vode duboko pod uskim mostom. Zatim su sanitarci u smeđim odorama, s rupčićima preko donjeg dijela lica počeli izvlačiti ostale jednoga po jednoga, bodući kroz metalne otvore kako bi u prazninu gurnuli one koji su zaglavili između traverzi mosta. Lica preživjelih natiskala su se na prozore na toj strani, ukočenog izraza pratila kretnje tog parodiranja akrobata kroz prostor i sunčano svjetlo, daleke mukle udarce tijela koja su odskakivala od litice do litice bezdane gudure. Leš djeteta poletio je ravno preko čeličnog luka i padao okomito u dubinu poput tuste divlje patke. Udaljeni, jedva čujni zvuci pljuskanja postali su još jadniji kad su tijela zapriječila istjecanje. Zatim su podignuli vrata vagona, zatjerali klinove na mjesto i vlak je krenuo dalje…
